уторак, 5. октобар 2010.

Cigane, majstore!

Prvi pismeni zadatak iz srpskog jezika i književnosti


Opis lika Cige muzikanta u delima novokomponovane književnosti

                Pored ljubavnih jadikovki, tuge i boli prouzrokovanom odlaskom voljene osobe, žalosti za neuzvraćenom ljubavlju uz neprestano opijanje, ovo je jedan od učestalijih motiva i likova koje možemo sresti u popularnim muzičkim numerama i prosto nema tog muzičkog izvođača, vokalnog soliste, estradnog umetnika koji se nije bar jednom dotakao Starog Cige, njegovog orkestra i njihovog uticaja na život kafanskog boema. Kompleksnost i tragika lika Cige muzičara počiva u stotinama pesama i ispevana je u hiljadama strofa i refrena. U formiranju jednog ovakvog lika, prikazu njegovih fizičkih atributa, tumačenju komplikovanih psihičkih stanja, kao i socijalne uloge u okviru proizvoljne društvene zajednice, poslužiće nam delovi pesama popularne, rokenrol, narodne i turbo-folk književnosti.


                 
                Stari Ciga spada u grupu kafansko-uličnih samoukih svirača, obično je violinista, trubač ili harmonikaš, virtuoz je na svom izmučenom instrumentu, jednom rečju on je majstor svog zanata i svirač bez mane: “Cigane ehehej, mjstore! Cigane, ehehej, ne daj se!” Kao star i izmoren muzičar koga je zivot šibao, Stari Ciga, uglavnom na izmaku snage, udovoljava svojoj bahatoj mušteriji: "Umoran je stari Cigo, znam njegove muke, svirao bi al gudalo ispada iz ruke…" Kao takav, on je suočen sa problemima egzistencijalne prirode, društveno marginalizovan: "Stari Cigan bolno jeca sam, napušten od svih, violina guši njegov bol, suze tope glas…" Međutim, pored svega toga on se ne stidi svog krvavog posla oličenog u neprestanom muziciranju i svojim angažovanim svirkanjem on pošteno zarađuje svoj hleb i paštetu:"Evo banke Cigane moj, Cigane moj sviraj mi ti!", i naravno, uz određeni novčani stimulans uvek je velikog srca i spreman da mušteriji ispuni svaku želju:"Spas mi donose Cigani, oni imaju dušu za svakog od nas…briga njih! Oni me pitaju šta da sviraju!" Poseban pečat svemu ovome je posvećenost Cige svirača svome poslu, količina znoja, energije i mokrih peškira koje govore predanosti poslu koji se voli. Zato Ciga uvek svira srcem i dušom i njegova muzika je jača od bensedina i leči i najteže bolesti:"Cigani tiho svirajte, dušu mi moju jadnu smirite..." Njihova muzika ublažava najteža psihička stanja junaka pesme kojeg zahvata teška depresija i osećanje bezvoljnosti: “Nek’ tužno svira truba, sipaj mi alkohooool...Cigane ehehej...” Bezgraničan je uticaj kafanskog svirača kalibra Starog Cige i zaista je suvišno reći u kojoj se meri regeneriše ljudska duša nakon samo jednog tretmana ciganskim orkestrom. On uklanja bore, vraća vitalnost i podmlađuje: “Ciganima srce daću kao da je stvar, samo nikad, samo nikad da ne budem star!” Naravno, oni su tu da svojom pesmom pruže utehu i neverovatnom energijom prodru u nedodirljive dubine ljudske duše:"Ciganine, ti što sviraš i što moju dušu diraš...” Treba pomenuti da je ciganski orkestar u novokomponovanoj književnosti vremenom evoluirao u redovan kafanski inventar, pored šanka, konobarice i flaše vina. Kad god ih u kafani nema, lokalni bekrija oseća njihovo odsustvo i momentalno pada u očaj:"Ej Cigani gde ste, odavno vas tražim?", i čim bi ih opet ugledao, junaka zahvata osećaj neizmerne sreće i radosti: "...ovamo Ciganiiii, zauzmite mesto!" Ovakva situacija je veoma česta i predstavlja preduslov za nastanak derneka neslućenih razmera u kojem će pijani junak pesme izbaciti sav bes ili sreću do poslednje razbijene čaše: “Pošalji mi Cigane, da mi svirajuuu...” Neki idealizovan slučaj nirvane, ekstaze koji predstavlja vrhunac ispunjenosti glavnog lika i koji pokazuje suštinu sudbinske povezanosti Cige muzičara i kafanskog junaka može se naslutiti iz sledećih stihova: “U kafani na kraj sela, dok napolju steže zima, u kafani punoj dima slušam pesmu Ciganina.” Ovo je upravo vrhunac i ideal kome teži svaki kafanski boem. Naravno, postojanje ciganskog orkestra je neophodno kako bi nesmetano bekrijanje potrajalo do prvih jutarnjih časova: " Dajte vina hoću lom, dajte Cigane za sto! Nek’ sviraju, nek’ me razboleeee… ". Odavde primećujemo da su muzikanti uvek u centru pažnje, slavlja i pijanki, međutim čak i kao takvi, predstavljaju sporedne likove. Njihov kultni status se gradio decenijama i čak i onda kada izda stara ljubav, kada kasni plata, kada poskupi potrošačka korpa, kad se padne ispit, Ciga je taj koji uvek ima vremena i volje da odsvira nešto za kraj: “Samo stari Cigani moju pesmu sviraju, bele rade opet cvetajuuuu!” Njihova uloga, da glavnom junaku pruže trenutnu utehu, kratkoročno rešenje za njihove probleme, svrstava ih u jako uticajne faktore, koji dominiraju iz senke, tako da samim prisustvom stari Ciga, ustvari, dobija status najglavnijeg sporednog lika:“ Cigane! Tako mi treba tvoja pesma i galama!” Na osnovu svega zaključujemo da je Stari Ciga nemi posmatrač, tj. ne učestvuje u konkretnom rešavanju problema: “Da li znaš za teške boli, što moj dragi drugu voli?”, već samo ispunjava svoj zadatak sviranjem, iscrpljujući tako sav svoj talenat podaren od Boga. Naravno, nije samo muzika i vladanje instrumentom nešto čime se Stari Ciga može podičiti. Kao večni simbol lutanja, njega ne drži mesto, on putuje širokim prostranstvima i otuđen u svojoj maloj zajednici ne poznaje granice, jezike, pisma i nacije, što je najbolje rečeno u sledećim stihovima: “Nikako da korak s njima uhvatim jer mi srce luta kao Ciganin…” Nedostatak toplog ognjišta i stalnog prebivališta nije ih pokolebao da se i do dana današnjih svojom čeličnom voljom održe i ostanu na okupu: “Negde iz daleka čuju se daire, Mesečevom rekom dolaze Cigani!“ Naravno postoje i izuzeci, pa su tako kod nas Cigani lutalice iskorišćeni kao univerzalno sredstvo kojim se uteruje strah u kosti dečurliji, što je svakako predrasuda, o čemu i svedoče sledeći stihovi: “Ako te odvedu Cigani čergari…ili te ukradu strašni haremski čuvari… zbog tebe sanjam Cigane i smišljam slatke prevare...” gde se nevini, bezopasni pripadnik romske nacionalnosti poredi sa najstrašnijim, nemilosnim čuvarima harema. Ova tema ne bi bila potpuna, ako se bar njenim malim delom ne bih upustio i u analizu likova koji pripadaju ženskom življu romske populacije. Naravno, valja pomenuti da je veliki broj pesama motivisan upravo njima. Ovde su specifične 2 podgrupe i to motiv Mlade Ciganke i motiv Stare Ciganke. Mlada Ciganka predstavlja ideal ženske lepote, čednosti, neiskvarenosti, nevinosti i čijom pojavom svakom glavnom junaku polaze bale na usta. Njima je od Boga podaren talenat za igru, ritam i pokrete od kojih posmatraču staje dah: “S rukom voli, ritam boli, suknja leti ko najluđi san…”,”Ciganka sam mala, oči moje gore, igram, pevam, plešem celu noć do zoreeeee…” Mala garava ciganka je razlog više zbog koga glavni lik gubi glavu, biva opijen njenom lepotom i u tom zanosu spreman je da uloži čitavo bogatstvo, kako bi tu lepotu dostigao: “Sve ću da joj dam, sve ću da prodam, samo tebe da gledam!” Njena lepota je nešto neviđeno na kugli zemaljskoj, njoj niko ne odoleva i nikoga ne ostavlja ravnodušnim: Crne kose, noge bose, oko vrata đinđuve od zlata...“ Svakako da dar za muziku nije zaobišao ni ženski deo romske populacije, ali sa razlikom da se one pretežno obdarene pevačkim talentom koji rastavlja tugu na proste činioce (za razliku od starog Cige koji je skloniji sviranju kojekakvih instrumenata): „Oj ciganko moja ja sam noćas tužan, zapevaj mi jednu, pa mi rane leči! Pa raspleti kosu, oooo ciganko moja....“ Ovde primećujemo najneverovatniji spoj pevačkog dara koji leči tugu i nepresušne lepote mlade cigančice koja jednostavnim raspletanjem kose čini da se glavni junak nađe u transu. Svakako da su i one ovenčane kao večni simbol lutanja: „Drum joj kuća a nebesa krov. Oooo cigankooo...“ Svakako da treba pomenuti i motiv Stare Ciganke, kojoj je lepota iščezla u mladosti ali se u poznim godinama bavi proricanjem i čije vidovnjačke sposobnosti, u koje naš junak pesme bezgranično veruje, dolaze do izražaja: „Evo ti ruka ciganko, pogledaj u moj dlan, reci mi da li ću sresti devojku ko divan san?“ Glavni junak je očigledno frustriran i u svom očaju je okrenut budućnosti i slepo veruje u metafizičke moći stare proricačice. Repertoar rekvizita koji one u svom gledanju u budućnost koriste je jako širok i raznovrstan, što se iz priloženog može videti: „Ciganka mi gatala u travi...“ Postoje i izuzeci, koji su zaista retki, gde stara gatara omane u svojim prognozama što najčešće izaziva revolt kod mušterije: „Ti, Ciganko, laži druge, nije mi se vratila!“
             Dakle, na osnovu svega rečenog, zaključujemo da je Stari Cigo ekvivalent ljudske patnje, večnog lutanja, muzičkog dara i umeća koje je samo njemu svojstveno, dok je njegova lepša polovina simbol iskonske, neiskvarene, neukaljane, neuprljane lepote, božjeg dara za igru, pesmu i mrdanje kukovima. Takođe, sam autor se nada da je bio dostojan da se lati pisanja jedne ovako zahtevne i nimalo lake teme i prihvati se analize skupa tako kompleksnih likova, likova čijim su decenijskim prisustvom ukrašeni stihovi novokomponovane književnosti. Stihovi, koji ipak predstavljaju trajno svedočanstvo o ljudima koji lutajući, pevajući i svirajući traže svoje mesto pod suncem.


5 коментара:

  1. Sjajan tekst, lepo pišeš, nego nemam nekad vremena da te čitam :( Neverovatna analiza!

    ОдговориИзбриши
  2. Pa vidiš li sad koliko je teško profesorima da čitaju i ocenjuju svakakve pismene zadatke? Eeeee...nije njima lako. I hvala ti.

    ОдговориИзбриши
  3. A ti si profesor? Juče sam te na twitteru malo promovisala :)

    ОдговориИзбриши
  4. Ma nisam profesor, kamo lepe sreće...hvala za to promovisanje, eto samo ti čitaš ove tekstove i par mojih prijatelja ali me oni uvek pohvale, pristrasni su i tako to...Moraću da te izreklamiram, smisliću već kako...

    ОдговориИзбриши
  5. CIGANI SU GOSPODARI MUZIKE U SRBIJI, SAMOUKI, ALI BOG IM JE PODARIO TALENAT ZA MUZIKU, PESMU I IGRU.

    ОдговориИзбриши