петак, 29. октобар 2010.

Reč dve o haotičnosti, toleranciji i familijarnosti

Ova priča uvod nema, ova priča radnje nema
Ova priča baš i nije neka priča…

      Lenjost proizvodi dosadu, a dosada ne proizvodi lenjost. Ne. Dosada može proizvesti još veću dosadu ili potrebu za kakvim poslom. To pak znači da dosada podstiče želju za radom. To znači da je i lenjost onda korisna? Bože sačuvaj, šta ti je ova logika. Tako je meni u zadnje vreme i dosadno, a i lenj sam. Jednog dana sam bio toliko lenj da me je mrzelo da razmišljam, mrzelo me je da slušam muziku, da skidam sa rapida, da pijem vodu, da se počešem po leđima, da se kupam, pa čak i da zevam. Mrzelo me je da uzmem trzalicu u ruke, a kamoli gitaru. Došlo mi tako da me je mrzelo i na Vukajliju da odem. To je vrhunac lenjosti. Ustvari, mene nije mrzelo da otvorim Nju Tab, već me je mrzelo da čitam. Definicije. Naravno, tek me je mrzelo da čitam vaše postove koji su u opštem slučaju, u proseku, obimniji od prosečne definicije na Vukajliji. Jedna lenjost povlači sve moguće lenjosti, pa me je naravno mrzelo i da pišem. Rešio sam tog trenutka da batalim blog. Koji će mi? Mislim blog, koje sve budale pišu blogove? Koga bre to zanima...

              Tada sam sebi ličio na one nezanimljive materijaliste kojima se ništa interesantno ne dešava u životu, pa svakog entuzijastu presreću pitanjem: A brate kakvu ti korist imaš od toga? Mislim brate, jel imaš ti kintu za to? Odmah mi se sve zgadilo pa sam opet rešio da oživim posrnuli entuzijazam i iščitam zaostale postove, koji su se, moram priznati nagomilali. Eto, da vidim šta ima kod vas. Kako ste, šta radite, šta se dešava. Šta ste radili prošlog leta, jeseni i zime, ko vas je naljutio, ko vas je obradovao. Iako, možda ne bi trebalo da me interesuje to. Primećujem neku harmoniju i solidarnost među blogerima. Neku blogersku familijarnost. To mi je skroz neobično. Svi ste mi vi neobični. Iako vas ne poznajem. To je možda zato što sam ja ovde nov. Gušter. Svratio sam ovde jer su me nagovarali. Pa rekoh ajde. Jako neobična skupina i organizacija. Ne znam čak ni da kažem ni da li mi se sviđa i da li mi se ne sviđa. Pojma nemam šta da mislim. Mada, da mi se ne sviđa, verovatno bih batalio onog dana. Čitam vaše postove i razmišljam. Nekad ste toliko neinspirativni da uopšte nema potrebe da naprežem mozak.  Nekad čak toliko zamršeni i maštoviti da moram da čitam pažljivo i vraćam se na prethodne rečenice, ukoliko želim da shvatim šta je pisac, ovaj bloger, hteo da kaže. Svi ste u nekoj žurbi, uvek neki problemi, sitnice. Neka blaga nervoza, šta ja znam. Možda se i varam ali to je samo moj utisak. Haotičnost koja karakteriše vaše živote (ili je to haotičnost u vašim glavama koja se projektuje na vaše tekstove) totalna je suprotnost ovom blogerskom virtuelnom svetu. Bar u organizacijskom smislu. Ovde vlada savršena tolerancija. Sve je nekako u najboljem redu. Pored sve haotičnosti, postovi se pažljivo čitaju, domaćini uvek odgovore posetiocu i  požele dobrodošlicu novopridošlicama. Neobična ljubaznost sa vaše strane. Ne viđa se to u Srbiji tako često. Pa hoću i ja da budem familijaran! Još učim, mlad sam, iako sam možda i stariji od vas. Evo, trudim se, iako mi ne ide baš najbolje, imam onaj utisak da kao novajlija uskačem u društvo koje je na okupu godinama, od kojih me polovina ne vidi, a polovina podsmešljivo gleda. Pa stvarno. Mada baš me briga, ja vas i ne poznajem! Šta ako se među vama krije neki opaki serijski ubica, manipulator, pedofil...e sad baš lupam gluposti. To bi rekli ovi stariji, konzervativni, neke babe koje kažu da se pazimo interneta jer tamo ima prevaranata. Da. Obično ih nema ovako. Mada, vi mene ne možete da prevarite, ne možete ni da mi naudite. Ja vas ne poznajem. Možda je bolje što se virtuelno okupljamo, možda bi me ovako kao novu pogaču slali u prodavnicu po pivo ili u kiosk po cigare? Ko zna. Vi ste iskusni, evo videh kod nekih u desnom uglu gde se gomilaju tekstovi, čak i oznake 2008. i 2009. Vau! A ja...ali biće i kod mene! Hoću i ja da rastem, pa da se neko i meni za 2,3 godine divi. Pa hoću i ja da budem familijaran! Ali vidim da ste jako ljubazni, pa nemam za šta da brinem. Vidim da se nekako razlikujem od vas. Zamišljam vas kao Batu Stojkovića u Ko to tamo peva koji non stop nešto zapisuje (ne shvatite me pogrešno, jeste on u filmu simbol stranog plaćenika ili domaćeg izdajnika koji radi za Nemce). Uglavnom, ovde se prezentuje nekakav stil sličan pisanju dnevnika. Vi imate tu naviku i sposobnost da od svakodnevnih bezazlenih i totalno neinteresantnih događaja napravite super interesantnu priču. I svakog dana imate bezbroj materijala. Pa odakle vam ljudi? Meni se ništa ne dešava, skoro i da nemam izvor inspiracije. Ili se uhvatim nekih bezveznih stvari kao pijan plota koje čuvam u Wordu i po 10-15 dana, pa kad sve to izvetri, nemam volje da to prezentujem. Ne znam, možda i vi to radite...E da, pored svega što sam ukopčao za mojih mesec dana blogovanja (i par dana više) ovde, primetio sam da svi studirate! Ili se varam? Pa super je to, eto, ja ne studiram...nekako se osećam diskriminisano. Svi pričaju o skriptama, predavanjima, profesorima, seminarskim radovima i kabinetima (eto ovo objašnjava haotičnost i nered). Pa i ja sam bio haotičan kao student, šta sad i ja mlatim praznu slamu...zato je meni dosadno, zato sam i lenj...čekam svoje obaveze koje mi sleduju i koje će me verovatno skloniti odavde. Neću imati vremena da se družim sa vama. U svakom slučaju biću zadovoljan. Ali svratiću vrlo rado ovde, opet da vidim šta radite.

         Meni taj stil pisanja ne leži...nekako ne mogu da od svakidašnjeg događaja napravim iole zanimljivu  priču. Možda bih mogao, kad bih se potrudio. Nisam navikao da žurim, mnogo stvari radim natenane, a kad za neki poslić imam malo vremena na raspolaganju, uglavnom ga i ne počinjem, od straha da ne uletim u paniku, pa sve zabrljam. Ja počnem pre ostalih ali završim posle svih...eto, nemojte se onda iznenaditi ako mi nema postova po 10, 15 dana. Nemojte brinuti za mene. To ne znači da nisam tu. Tu sam ja, čitam vaše postove, dok pustim moju priču da se taloži, dok svakog dana nabudžim po 5, 6 rečenica i stalno otežem, plašeći se da ću izostaviti baš ono najvažnije. Čekajući da mi to najvažnije padne na pamet. Iako ne znam šta je to i da li uopšte postoji...neretko izgubim volju da sve to složim i čudim se onda šta sam pametno radio dve nedelje. Dobar dan i bolje vas našao!



5 коментара:

  1. Добар дан! И није ти нека песма, но добро сад ¦)

    Смем мало да филозофирам? Ако не смем јбг, пробаћу ипак. Сви смо ми једном били нови, неки су кренули од нуле а неки су одмах у старту имали читалаца. Успут су се формирале везе и чим се појави неко нови (кога ће препоручити неко од "староседелаца"), добар део нас похрли код њега и тако се круг шири. Ето, мени је рецимо интересантно да до фебруара 2009. (а кренуо сам јуна 2008.) нисам имао ниједног читаоца са стране, само пар другара који су знали да нешто пишем. А онда је кренуло, мало по мало, и развијало се. Далеко од тога да сам ја био нешто квалитетан, временом се развију и осећај шта може да се искористи, и навика да пишеш и кад мислиш да немаш о чему (отуда - навика - и онај мој бесмислени пост од јутрос у 2-3 сата)...

    Елем, ми као гости овде требало би да вучемо ноге јер стварно имамо шта да прочитамо. Блог није обавеза, пиши кад можеш и колико можеш, онако како ти се чини да је најбоље. И то ти је то отприлике, само напред :)

    Узгред, интересантан ми је онај "логични" део да је лењост корисна. Понекад и јесте, али не треба је преферирати :)

    ОдговориИзбриши
  2. Nikako ne treba ići tom logikom lenjosti!
    Ja računam da treba pisati kad god osetiš potrebu za tim. Međutim, kad to uradiš par puta, onda ti postane stvar navike, a ne potrebe i piskaraš non stop...definitivno mislim da to pređe u naviku.

    ОдговориИзбриши
  3. Šta te boli uvo za druge, piši zbog sebe, drugima ionako nema pomoći.

    ОдговориИзбриши
  4. U stvari nije blog ono što privlači ljude, već persona iza njega :) Meni je prijatno ovde i ovde svi govorimo istim jezikom, i fini smo :)
    Ja sam svoj krenula kao lično, šta ja znam, posle sam shvatila da mi se pisanje dopada i izbrisala neke svoje lične postove...Krenula profesionalno! :P Piši, kad pišeš mozak ti se bistri.

    ОдговориИзбриши
  5. Samo pisi kad ti se pise... sto kaze jungle queen, mozak ti se izbistri, zato smo svi tu.

    ОдговориИзбриши