среда, 29. децембар 2010.

Reč dve o Rtu dobre nade, žutom papagaju i svakodnevnim maštarijama

              Ja se nikada u životu nisam zeznuo, osim ako to sam nisam hteo. A mnogo puta sam to zahtevao, iako sam znao da ću se provesti kao neki bosonog po trnju. Nisam uspeo da ostvarim sve svoje snove. Za sada. Nisam stigao, ustvari. Ima ih mnogo, pa neki od njih čekaju svoj scenski nastup. Nadam se da oni koji ne dožive svoje razrešenje, da sam na njih u međuvremenu zaboravio. Neka se ne naljute. I tebe, evo još ne prežalih. Tebe, kao i još neke druge. Kojih je bilo šta ti ja znam koliko. Sve mi one rane na srcu, duši i malom mozgu. Uspomena bolna i tuga jesenja. Prolećna, letnja i zimska. Svakodnevna. A sve rane su mi kao moja deca (tako bi neki rekli), sve su mi drage, čak i ako svrbe i peckaju. Jer, kako bi uopšte bolele, mislim te rane, da nije bilo divnog povoda da one...da postoje? I kad zacele, onda kao da nikad nisu ni boluckale. To je onda prazno kao noblica bez fila i ništavno kao komad kakvog stiropora. Ali, ja sam kriv zbog toga. Mnogo sam vas u mašti sklapao savršeno i idealizovao. Šta mi je to trebalo? Ja sam kriv, ja sam i zaslužan i samo sebi sam zahvalan i sam sebe kudim. Sam ću sebi suditi i samom sebi račune polagati. Nemojte se vi deranžirati.

                Moja ambicija, u najavi je promašena investicija, osim ako nije produkt mojih sanjarenja i prevelik plod moje mašte. Moja saznanja su dobra samo meni i nikome drugom. Nemojte me slušati ako nećete, a i to je za vaše dobro. I da me slušate i da me ne slušate. Ako me poslušate, možete silno pogrešiti, a ako me pak ne saslušate, onda ćete se kajati što ste uskraćeni za divno saznanje. Ja bih tada znao kada ću se okliznuti na koru banane, kada ću pasti sa kruške i kad ću obrati zeleni bostan. Ali to ne možemo znati. To je kao tamni vilajet. Ja kad bih znao unapred, to ne bih bio ja. To bi bio neko drugi. A kad bih još znao da sve znam, ja bih svima rekao da me slušaju. Ili bih svima rekao da me ne slušaju. A ako bih pak sve znao unapred, onda ne bih imao potrebe da pričam, vama bih naudio. Bilo bi vam dosadno. O čemu biste sanjali?

               Vi možda i ne biste imali koristi od takvog mog saznanja jer ja za vas onda ne bih imao vremena. Suviše bih se bavio samim sobom i postao bih sebičan. Da sve podredim ostvarenju samo svog cilja, da sve dovedem u harmoničan sklad i dignem sve četiri uvis. A ako ipak nađem malo vremena, posvetim vam se i pomognem? A vi me onda ne poslušate? To ne bi valjalo. To bi ličilo na presipanje vode iz česme u čašu, pa iz čaše na neki, recimo patos. A to je bespotrebno. Ma ne zbog toga, voda kruži u prirodi i uvek je ima, nego što trošimo dragoceno vreme. Na prosipanje vode. Ja prosipam vodu s vremena na vreme i verujte mi, nemam ama baš nikakve koristi od toga.

              I opet kad bih saznao šta će mi se unapred desiti, ja bih znao i kako sa ljudskim glavama da postupim. Znao bih koliko će me boleti, koliko ću se smejati, i hoću li uopšte dozvoliti da me zaboli. A ko još voli da trpi bol? Ja bih se tako pretvorio u misao koja putuje, pa bih ušao u glavu, nečiju, nije važno čiju. Pa bih špijunirao. Pa bih se umorio i zaspao. Onda bi me neko pronašao i trgnuo, a ja bih obrisao svoje bale, ustao i vratio se nazad. I opet ništa naročito ne bih doznao. Takav sam ja. Takvi ste i vi možda. Džabe mi što bih bio i misao ili osećaj. Opet ne bih znao da iskoristim ili bi se našla neka začkoljica. Verovatno ne bih mogao da maštam. Ma sigurno ima nešto. Lane Gutović je u pravu kad kaže da sve lepo ima neku zvrčku, ili je ilegalno ili je nemoralno ili goji. Kad bih samo mogao da znam...

             I šta bi ti radio kad bi ti bila uskraćena mogućnost da maštaš? Ništa što i drugi ne. Samo, bićeš malo prostiji, kao broj, neki broj na realnoj osi, matematički rečeno. Najobičniji član koordinatne ravni. Šetaš po onoj iks osi, levo desno, ideš napred, pa se vratiš i kreneš od nule, ponovo, ili odeš u minus i sve tako. Ne znaš dalje, nemaš kud. Kad sanjariš i maštaš, dodaš sebi onu imaginarnu komponentu, postaješ komplikovan kao kompleksan broj i lebdiš u nekoj ravni, samo tebi dostupnoj. Kao u vazduhu. Široko ti polje. Ali ništa specijalno. Prođe i to.

           Ja sam tako jednom ubrao najvišu trešnju koju nisam mogao da dohvatim. Na najlepšem trešnjinom drvetu. Bila je najlepša i najzrelija, jer je bila najbliža Suncu. Sutra, ona je opet bila tu. I prekosutra. A ja sam je svakog dana skidao i jeo. Izbacivao sam brdo koštica. To je bila najlepša trešnja. A jednom sam svirao najlepšu melodiju na celom svetu i galaksiji Mlečni put. Iako nisam znao da sviram. Ni ruke me nisu bolele. Kada sam se probudio, nisam se mogao setiti te melodije, ali sam znao da je bila najlepša na svetu.

          Tako, na primer, možeš da odeš na neku drugu planetu. Možeš i sa mnom. Da naselim Jupiter, Mars ili Neptun ili možda čak Saturnov prsten. Pa da pustim mašti na volju, po polju, pa neka se napase. Mašta može da pase ako niste verovali. I nemojte da vas lažu da tamo, gde odete, nema biljnog sveta. Posadite sami. Jer mašta može svašta. To su pevala neka deca što se skupa zovu Kolibri kad sam imao 5, 6 ili 7 godina. Mi smo kolektivno verovali da mašta može transformisati žabu u princa, da roda može doneti novorođenče i da medved popije celu košnicu na eks. Zato smo i pevali to, jer smo u to verovali. I nismo zlo mislili. Mašta je dečija religija kojoj se dogmatski veruje. Nekima se zadrži i po odrastanju. Ali od toga nema hleba, proje i gibanice. To će sad da vam kažu. Ali ja verujem u oba, i u maštu i da od toga nema ‘leba. Zato ću da maštam da od mašte ima ’leba, i biće mi fino i boleće me ona stvar. To je uvo. To je prijatna bol i svako voli da je trpi.

         Isto možete, na primer, da usvojite nekog papagaja. Da, papagaja. Ako baš ne možete da ga nađete, nacrtajte ga. I nema veze što ne znate da crtate. I ja sam tako jednom imao papagaja. Našao sam ga na nekoj livadi, jedva se od trave video, a bio je sam. Moja baba je tada rekla da je to izuzetno neobičan golub. A bio je to izuzetno običan papagaj. Bio je žut i rumen u obrazima, sa rotacionom ćubom na glavi. Nije znao kako se zove ili nije znao da nam kaže. Možda nam je i rekao, ali ga nismo razumeli. Možda ga nismo ni čuli. Mada, da smo ga pitali, možda bi nam i rekao. Mislim da nije govorio našim jezikom, samo maternjim papagajskim. Baš je bio sila od papagaja. Jeo je hranu za papagaje. Ustvari, zobao je. Disao je vazduh, a pio ustajalu vodu. Bio je jako inteligentan i fizički dominantan. Sećam se da je jednom pobegao, odleteo do Južne Afrike, Rta dobre nade i do Melburna, da poseti rođake. To je bilo jedne zime, ne znam koje, a tamo gde je on išao, bilo je leto. Vratio se, sve sam, bez ičije pomoći. Toliko brzo da nismo ni primetili da je odsustvovao. Otišao je negde predveče, a vratio se tog istog dana, samo ujutru. Da, da, ujutru. Toliko je bio silan.

            I dobro sad, pustili ste maštu i snove da se napasu. Pa lepo. Dobro bi bilo kad bi imali i savest pride. Neće da škodi, verujte mi. I još je dobro da imate dve suprotstavljene savesti, jednu dobru i jednu lošu. Ona dobra teraće vas da maštate i lepo sanjate, da se smejete i budete divni. Preklinjaće vas da to uradite. Ona loša, ona će delovati na vas u nekom suprotnom smeru. Samo da vam napakosti, takva je ona. Baš kao što je imao onaj Nikola iz Mi nismo anđeli. Svako ima svog anđela i đavola. Svako ima nekog Đuru i Žiku Todorovića u malom mozgu koji kontrolišu tvoje postupke. Ustvari, skoro svi, ko god ima mozga. I korisni su i jedan i drugi, ali nemojte se kruto vezati ni za jednog od njih dvojice. To vas može sputati. Ništa onda od snova i od mašte. Ipak je bitno da ih imate jer to znači da imate savesti.

           Isto tako možete da pojedete parče torte. I još jedno. I još dva. Beskonačno torti možete pojesti, a da se ne zasitite. A možete biti siti kad god poželite. Ali to ja ne mogu da vam kažem, morate to sami. Videćete kako već to funkcioniše, samo se opustite.

           Jedenje nepostojeće torte je kao i druženje sa nepostojećim drugom. Drugaricom. Dečkom. Devojkom. Ili nešto drugo. Ustvari, mogu oni postojati, ali ne bi bili u vašoj blizini. Ne bi vam vizuelno bili dostupni, materijalno nesagledivi. To za tebe nije prepreka, ako sanjaš i maštaš. Nikakav problem brate. I nju ne moraš ni da prežališ ako nećeš. Možeš da je dovedeš kad hoćeš i da sa njom radiš šta hoćeš. Možeš i kod nje da odeš. Možete se i slučajno sresti. Ne morate ni da radite ništa, samo joj saspeš u lice sve što joj ranije nisi sasuo. Reči, vodu ili tanjir supe. Naljutiš se i odeš. I sutra opet, svratiš do nje. Možeš je tada i prvi put sresti, kako ti volja. Tada, za promenu, sa njom možeš da radiš šta hoćeš. Da joj staviš silikone, smanjiš nos ili redukuješ govornu manu, promeniš veru, obučeš po želji, duneš maslačak u lice ili uvaljaš u sneg. A da se pritom ne naljuti. Sve može! Da biraš. Ti sad, možeš biti i unapred lišen tih problema. Onda možeš, u nedostatku toga, da odletiš na Rt Dobre nade. U Afriku. I nema veze što tamo nisi bio. Otidni, vidi kako je, pa nam javi. Pa ako se nama ne sviđa, da ne idemo tamo ili da ga u mašti stvorimo po našoj volji. Možeš da se vratiš, čak i pre nego odeš. E vidiš, u tome je fora. Jel me razumeš sad?

              Ja vam sad želim srećnu Novu godinu. Poželite vi sami šta god hoćete, neću vam nametati svoje želje. Ako ne verujete u ostvarenje svojih želja, onda sanjajte i maštajte da će se jednog dana ostvariti. Ustvari, sanjajte da se one ostvaruju baš onog trenutka kada vi to poželite...sad ili za pet minuta...svejedno...

петак, 10. децембар 2010.

Reč dve o patetici

                 Ja nisam ljubav. Niti ono što ja osećam. Ni ti nisi ljubav, niti ono što ti osećaš. Ni smešak, ni ljutnja, nervoza ili radost. Ni dubljenje na glavi. Mi smo ljubav. Stisak ruke, zagrljaj i izmamljeni osmeh. I presreteni pogled je ljubav. Ruka na ramenu. Teška ili laka. I udarac čvrge. Sve  to. Par ili nepar, kao ispunjenost i usamljenost. Ja sam samo nepotpuna zaljubljenost, ti si neuzvraćeno dopadanje. Ni lasta nije proleće. Ni roda. Ni zumbul, a ni ljubičica. Ni odvajanje, tvrdoglavost i svojeglavost nisu ljubav, baš kao što pripadanje jeste. Čuvanje nije ljubav, već poklanjanje. Moja misao ne stvara osećaj ljubavi, ona je baš kao sladoled, slatka i topljiva. Ja verujem u ljubav. I ti veruješ u ljubav. Ne sumnjaš u njeno postojanje.  A mi? Pa mi valjda znamo šta je to. Ljubav je nespremnost, nespretnost i neodređenost. Ona je pronalaženje i gubljenje. Razgovor i ćutanje. Ona je sve. Samo nije navika.  Prepuštanje, spajanje, stapanje dve tačke. Bez one druge možeš voleti samo sebe i zatvarati čarobnu vezu u sebe samog. I biti sebičan. Zato je ljubav nesebična. Vezivanje je žrtvovanje. Koga vezati? S kim se uvezati, za koga se žrtvovati? S kim voleti? S kim se voleti? To je valjda pitanje ljubavi...a to nisam ni ja, to nisi ni ti...

уторак, 30. новембар 2010.

Ruralna urbanizacija. Ko se češlja dok selo gori?

“Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.”

                                                                      Zaveštanja Velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu, Svetom Savi


                   Živim u Republici Srbiji, rođen sam u Gornjem Milanovcu, u srcu Šumadije i srpske sam nacionalnosti. Kršten sam u Pravoslavnoj crkvi. Živim na selu, u Podunavcima, baš na polovini puta koji spaja Kraljevo i najlepšu srpsku banju. I sad se pitate, šta me to veže za Gornji Milanovac? Pa ništa, rekao bih ja, sem porodilišta (tetka mi je tamo zaposlena, pa sam na svet došao preko veze). Sve ovo što sam pobrojao nikako ne mora da znači da sam patriota. Sve što sam nabrojao opet ne znači da sam nacionalista. Sve što sam do sada radio, ne znači da se nisam ni trudio da to budem. Trudio sam se, između ostalog, i da shvatim svrhu svog života u svojoj zemlji. U Srbiji. Da se ne stidim što sam ovde rođen i živim, da se zbog toga ne smatram podređenim ni prema kome, da znam da se najbolje služim maternjim jezikom i da znam da mi je, ipak, ovde najlepše. Tekst je možda pomalo konfuzan i "razbacan" jer sam neke deonice što pisao, što sklapao rastrzano u preteranoj želji da sve kažem na jednom mestu. Valjda ćete na kraju razumeti šta sam hteo da kažem, i to je ipak najbitnije.

                    Tekst je inspirisan, naravno, svim onim što me okružuje, apostrofirajući savremeno srpsko društvo, pojave i propagandu koja nam se plasira. Sve bolesti tog istog društva koje nam se skoro neprimetno uvlače, koje nas skreću sa nekih pravih puteva omeđenih našom vekovnom tradicijom i kulturom, čineći nas još bolesnijima. Sve ono što i vas okružuje. Delom me je inspirisao i Sergej Trifunović. Bio je inicijalna kapisla. Pa stvarno, koga on ne može da inspiriše? Nije ni on jedini ali se baš nekako na njemu zalomilo da “otvorim dušu“. Ništa lično, Sergej, nema ljutiš. Možda sam ja baš nepotrebno reagovao na njegovo prozivanje serije Selo gori a baba se češlja u emisiji kod Bećkovićke. To je samo jedna u nizu onih prozivki urbanih faca upućenih svakoj pojavi koja se kosi sa njihovim principima urbanog života. Prozivanje u nekom jako negativnom kontekstu i sa određenom dozom gađenja i nipodaštavanja. Dakle, šta je sad smisao ovoga, pitate se, kakav sad Sergej, Selo gori, kakvi bakrači i u šta hoću da vas uvedem? Serija ko serija, nisam ja filmski kritičar, ali je ona poslužila kao pravi primer, došla je kao kec na deset da mi pomogne da razjasnim ono što mi smeta. Mada, to je samo moje mišljenje i ništa više od toga. Mišljenje koje sam stekao, i koje se stalno i neprestano potvrđuje gomilama primera. I ne zanima me jesam li ili nisam u pravu. Da banalizujem i pređem na stvar: konkretan problem predstavlja odnos, celokupni utisak, predrasude određene grupe ljudi koja živi u gradu prema onoj populaciji koja živi na selu. Prosta jednačina sa dve nepoznate:
Narod koji živi na selu je klasifikovan na jedan jako ružan način, o seoskom načinu života, navikama i običajima se govori sa velikom dozom gnušanja. Sela se posmatraju kao primitivne divljine sa stanovnicima koji svakodnevno vrebaju vilama, grabuljama i motikama i gde je stoka ravnopravni učesnik u saobraćaju sa ljudima koji tu žive. I da jedina prevozna sredstva predstavljaju isključivo poljoprivredna mehanizacija i konjska zaprega. Ljudi na selu su predstavljeni kao niža rasa, intelektualno podređena, dok je selo okarakterisano kao leglo gluposti i primitivizma. Prost zaključak svega ovoga je jedan novi vid diskriminacije. Nazvaću je urbano-ruralna diskriminacija. Opet ponavljam, mislim na određenu grupu ljudi. Ako se još ovde ne slažete sa mnom, nema potrebe da čitate dalje. Da nastavim, sušta suprotnost ovoj grupi ljudi je onaj deo stanovništva koji živi u urbanoj sredini, u gradskim naseljima, onaj deo ljudi koji gazi beton, ne gaji stoku i ne bere žito. Evo, da budem korektan, uvek postoji ono kurtoazno: čast izuzecima, tj. ljudima iz gradskih sredina koji nemaju ovakvih predrasuda i koji imaju određenu svest o svemu tome... Da se ipak ne naljute takvi. Znam da ih ima.

Posledice:

Ovakva klasifikacija stanovništva je proizvela jedan odvratan osećaj stida kod ljudi koji su rođeni i odrasli na selu i koji zbog prevelikih kompleksa kojima su podložni, pokušavaju da izađu iz te kože i iz života kome su predodređeni od rođenja, nažalost ne svojom voljom. Možda je ova podela upravo i najneverovatnija u Srba. A možda je ima i svuda u svetu. Osećanje kompleksa niže vrednosti usled života na selu je veoma prisutno, naročito kod mlađe populacije. Svesni da im život na selu ne pruža mogućnosti adekvatne njihovim ambicijama, mladi sa sela hrle u grad sa prevelikim očekivanjima i glavom bez obzira. Osoba koja prođe ovakav put do "slave", retko govori o svojoj “ružnoj prošlosti“, stidi se ranijeg života na selu, nerado se seća svega toga zbog straha od moguće diskriminacije, ismevanja i obezvređivanja. Verujem i nadam se da je većini vas neshvatljivo da se neko stidi svog porekla i mesta stanovanja, bilo da se radi o provincijskom gradiću ili običnoj seoskoj sredini. Uvek sam na to gledao kao na kakav greh. Zašto greh? Pa ovakav oblik stida predstavlja i indirektno odricanje od običaja i života na selu, što je najgore i svoje porodične tradicije, predaka i prihvatanje nekih novih obrazaca ponašanja, moralnih načela, uglavnom zarad traganja za nekim boljim životom. Mali je milion ovakvih primera. Ipak, nešto najgore što se može izroditi iz svega je onaj totalni preobražaj ličnosti, koja ne samo što vrlo lako odbacuje i stidi se svog porekla, već se  veštački priklanja onoj drugoj grupi, poprima finije manire, prepušta se kolektivnoj urbanizaciji i duhovnom kloniranju, i kao sam šlag na torti, sa istom onom dozom gađenja govori o populaciji kojoj je nekada i sama pripadala. Ovo bih nazvao kompleksom na kvadrat. To su ujedno najgori i neizlečivi slučajevi. Ovakvi slučajevi su jako česti i bili su zastupljeni i vekovima unazad (pomodarstvo je bilo predmet ismevanja i u domaćoj književnosti), pa tako sada ja ne izmišljam toplu vodu. Danas se osobe, čiji sam životni put upravo opisao, čašćavaju prazilukom koji viri iz analnog otvora, da ne kažem dupeta. Tako se postaje Seljak. Postoji ipak urbanizovan termin, malograđanština, za ove kojima je Seljak nepoznat pojam. I to verovatno znate, Seljak nije žitelj seoske sredine, već karakterna osobina ljudi koje odlikuje potpuno odsustvo moralnih vrednosti, duhovno siromaštvo i svakojako ispoljavanje neukusa, kiča, šunda i koječega.

                   Stanovništvo na selu poseduje obradivu zemlju i mogućnost uzgoja stoke i domaće živine. Posedovanje obradive zemlje omogućuje im da na njoj gaje voće i povrće koje će koristiti, što za sopstvene potrebe, što za potrebe prodaje. Gradsko stanovništvo je usled nemogućnosti uspevanja voća i povrća na betonu, uskraćeno za tu privilegiju. Ali ipak, gradska populacija se hrani namirnicama istog ili sličnog porekla, nema mogućnost bavljenja poljoprivredom u urbanoj i prenaseljenoj sredini pa je prinuđena da hranu kupuje upravo od ljudi sa sela koji su uložili svoj celogodišnji trud. Oni za to bivaju (ne)adekvatno plaćeni. Sasvim normalan i razumljiv put kruženja novca i prehrambenih proizvoda. Dakle, iz svega navedenog je sasvim logično, da pri obradi zemljišta seljanin koristi vile, lopate, motokultivatore, ašove, traktore i budake jer je bio dovoljno inteligentan da zna da bi taj posao malo teže išao kada bi se upotrebljavale ruke, ralo i volovi. Iz navedenog zaključujemo da seljanin vile ne koristi za ubijanje ljudi već za potrebe na njivi, bašti ili štali. Jako je zanimljivo kako je reč prostak evoluirala i zamenjena rečju Seljak? Pored same, ničim izazvane, diskriminacije stanovnika seoskog područja, samo etiketiranje najelementarnije prostačine rečju Seljak je sasvim neukusno. Ovo bi se moglo nazvati diskriminacijom na kvadrat. Veoma zanimljiva pojava u ovom degradiranom i izopačenom društvu. Sada se, samo od sebe, nameće jedno jako teško pitanje, ali sasvim logično: Koja grupa ljudi više vredi? Zapravo, ko je vredniji i važniji u društvenom sistemu ove zemlje? Pa normalan odgovor bi glasio da je svaki pojedinac podjednako važan, nebitno bio on sa sela ili iz grada. Pošto se u ovoj zemlji postavljaju pitanja na koje je teško naći normalne odgovore, nameće se prost zaključak da je diskriminacijom izvršeno nipodaštavanje seoskog čoveka nasuprot gradskom, tj. vrednovanje individue ne prema duhovnim vrednostima, radnim sposobnostima, društvenoj koristi i produktivnosti, već samo prema materijalnom bogatstvu, medijskoj zastupljenosti i moći propagande i manipulacije. Dakle, seoski čovek je manje vrednovan i lošije kotiran i kao takav je marginalizovan.

- Šta je to danas urbano? Urbano je biti starleta, biti mafijaš, urbano je biti lepo obučen. Urban je i svakojaki mediokritet moralno posrnulog društva gde merilo nije poštenje, već broj kilograma iz bendža, gde je etalon vrednosti materijalno bogatstvo, a ne duhovno, gde skromnost, poštenje i iskrenost nisu vrline.

- Nije urbano plastiti seno, čistiti svinjac, brati kukuruz i živeti od toga. Pa kakav je to onda sistem vrednosti koji vlada ovde?

Citiraću Batu Živojinovića u filmu Bure baruta na opasku njegovog sina:

- Ćale, pa kako te nije sramota, bio si profesor, sad voziš autobus?
- Da se stidim? Čega? Kradem li možda?

           Upravo je Sergej sa gađenjem pričao o seriji Selo gori a baba se češlja. Da li je to ruralno, da li treba da se stidimo što živimo u zemlji u kojoj postoje likovi iz te serije, jesu li oni prostaci, seljaci, praznoglavci i primitivci? Samo onaj ko je dovoljno glup ili ko nije želeo da vidi, nije primetio šta je Radoš Bajić hteo da kaže. Da se ogradim za trenutak, istina je i sasvim je normalno da je Radoš Bajić radio sa motivima koji su tu samo radi popunjavanja vremena. I slažem se da je prilično plitko prikazan humor smešnog pijanca Đode, usamljenog čudaka Dragojla, blesavog bata Milašina, blentavog sina Dragana i da su ti likovi možda i previše iskarikirani... međutim, poruka same serije se krije iza tih nebitnih sitnica koje služe tek da nas zasmeju i popune 45 minuta. Radoš Bajić je na sasvim realan način prikazao život srpskog seljanina, popularnog Čarapana u Pomoravlju čiji je (ne)tipičan predstavnik i on sam. Baš ona grupa ljudi o kojima sam pričao pre par pasusa. Pomalo grubo, ali skoro potpuno realno je prikazan njihov život, navike, dijalekt, akcenat i mentalitet. Tamo zaista živi takav narod, stideli se vi ili ne. Zar je sramota prikazati na filmskom platnu jedan takav društveni sklop, jedan stvaran, neiskvaren svet, prepun dinamike i spontanog humora u režiji nekih sasvim običnih ljudi, i zašto bi to bilo kome smetalo? Ne vidim razlog. Zašto je njihova muka, sreća, tegoba ili radost nedostojna prikazivanja i popularizacije? Zašto bi oni to manje zaslužili, zato jer manje vrede? A od koga? Pa je li urbanija onda meksička šablonska serija u kojoj obrijani, nabildovani mačo tipovi u uskim košuljicama na konjima glumataju zavodnike, gde su devojke uvek našminkane sa istaknutim poprsjem, gde se ne zna da li je plića sama gluma od radnje serije? Ili je urbanija hrvatska sapunica sa plemićkom snobovskom porodicom i služavkom u kući? Živimo li možda u tom svetu? Ne, ja ne živim i ne osećam taj svet. Ne dotiče me. Neko bi rekao da je to urbano jer tamo nema seljaka u opancima, traktora, njiva i stoke. Pa čemu onda gnušanje i gađenje? Je li zato što se pokazuje život, tragika, specifičan humor, psihološka stanja srpskog seljaka, njegovi unutrašnji nemiri, borba za preživljavanje? Ali nama je nekako interesantnije znati kakav život vode meksičko-hrvatske lepojke i švaleri nego to kako se živi u jednom srpskom selu. Ako je po Trifunoviću urbano gledati šablonsku holivudsku akciju sa nasiljem i pucnjavom, incest, protivprirodni blud, pedofiliju i nekrofiliju, onda sam ja stvarno seljačina obična. Priznajem, nisam urban, žao mi je. I nisam siguran da su takve scene i filmska ostvarenja uopšte dostojna naše pažnje i vašeg publiciteta. Neka hvala, radije ću gledati Radašina kako u opancima obrađuje njivu ili skelom prelazi Moravu. Znam šta je vrednije, a znam i šta je bolesnije.

               Serija je iskorišćena sa jasnim ciljem da se skrene pažnja na neke motive svojstvene našem narodu. Jedan od tih motiva je svakako kult srpske porodice, koji se neprimetno provlači kroz celu seriju. Porodica kao zajednica u kojoj, u najidealnijem slučaju, vlada harmoničan odnos. Porodica kao stub i osnova tradicionalnog srpskog društva sa izuzetnom reproduktivnom, psihološkom i vaspitnom ulogom. Simbol opstajanja, okupljanja, harmonije, zdrave hijerarhije i zdravog života. U seriji su zato prikazani i problemi odsustva bilo kog člana te najvažnije zajednice, i to kako se i na koji način narušavanje zdrave porodične atmosfere manifestuje na svakog člana porodice. Dati su i određeni kontrasti, patnja i usamljenost čoveka koji živi bez porodice, kada porodica nije na okupu, na jednoj strani i trenuci kada je porodica okupljena i koji su iako retki, najispunjeniji i najsrećniji. Motiv koji je svesno ubačen kako bi nam pokazao važnost i opravdanost funkcionisanja porodice, sa jasnom namerom da nas možda, u vremenu u kojem živimo, trgne i opomene. Sve nije moglo da protekne bez prikazivanja određenih drevnih srpskih običaja u tom kraju, koji su prezentovani javnosti kako bi se sačuvali od zaborava. Motivi slavljenja krsne slave, najsvečanijeg porodičnog okupljanja računajući i Božić i Uskrs. A šta je krsna slava do slava i praznik jedne porodice, simbol okupljanja i radosti koja je u tradiciji našeg naroda? Sigurno je da se toga ne smemo stideti., potpuno nebitno verujemo ili ne verujemo u Boga. I to je takođe motiv koji nas opominje sa tom željom da se takvi običaji sačuvaju u onoj formi u kojoj vekovima postoje. I da ne podlegnu uticajima pomodarstva i malograđanštine, posebno u vremenu kada se čak i krsna slava slavi u restoranima i kafanama. Radoš Bajić je na možda nespretan način isprepletao sve te motive, ali je i pored toga savršeno jasno šta je time hteo da naglasi. I ne gadim se jer imam i ja tamo nekih rođaka. I ne gnušam se njihovog seljačkog akcenta, to je izvorni izgovor srpskog jezika sa tog podneblja, sviđalo se to nekome ili ne. Kroz seriju dominiraju jako duhovita poređenja obojena tim pomoravsko-čarapanskim, ponekad i plitkim humorom, prikaz jednog specifičnog i neiskvarenog dijalekta koji se očuvao do dana današnjih i koji ne poznaje anglicizme, uličarski sleng i žargonizme. Možda serija nema umetničku vrednost, to nije ni bio cilj ostvariti jer ona nije namenjena prikazivanju na festivalima u Veneciji, Kanu ili Berlinu. Njena je svrha da prostim i narodskim jezikom poruku prenese ljudima koji će to razumeti, koje će to nasmejati i koji neće razumeti sofisticirani humor srpske omladine, engleske reči, sarkazam i ironiju. Prostodušnom svetu koji neće razumeti Prijatelje, Simpsonove i South Park. Serijska forma koja je dostupna i pristupačna običnom čoveku prostijeg duha koji nikako ne vredi manje od svih nas. Ljudima koje će takav način humora zadovoljiti, a nas naterati da se zamislimo i shvatimo zašto je Radoš Bajić ubacio baš onaj simpatični naslovčić – Selo gori, a baba se češlja...(e, da, nisam ovo džabe podebljao).

"To je plitki i bezazleni humor ljudi kraj Morave. Humor kojeg se zgražavaju oni koji se pocepaju od smeha kada neko u bljutavoj američkoj tinejdž komediji prdne ili podrigne. To je njima vrhunac nauke o zasmejavanju. I što Gorčin Stojanović ne razume zašto je zanimljiva serija koja počinje tako što neki lik kaki u Moravi, to je već njegov problem..." - reče ovako moj kolega Sukarno, baš pre neki dan.


“Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu."

                                                                                Zaveštanja Velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu, Svetom Savi


                  Sastavni deo prisilnog urbanizovanja je obično prihvatanje nekog osavremenjenog kvazipravilnog akcenta i odbacivanje starog, onog koji se ustaljuje u govoru od prvih progovorenih reči u detinjstvu. Ovo se posebno odnosi na istočne i južne krajeve naše zemlje. Tako se osećate prilično pismenije čak i onda kada ne umete da odvojite neke reči, ne poznajete elementarne glasovne promene ili ne znate padeže...Predrasude o akcentu su takođe jako aktuelne. Jer zaboga, akcenat oslikava manire i sofisticiranost neke osobe. Akcenat je mera urbanosti savremenog Srbina. Zato su stanovnici istočnog i južnog dela Srbije u malo inferiornijem položaju jer ne govore akcentom koji je urban i prefinjen. Moje je mišljenje da je akcenat sasvim relativna gramatička kategorija i smatram da kod jedne pismene osobe koja poznaje osnovna pravila gramatike i zna gde da upotrebi koji padež, složi prostoproširenu rečenicu, akcenat potpuno nebitan (ovo je laičko zapažanje, ne zamerite mi, možda nisam u pravu). Eto, Trifunović radi preko bare, pa dobro spika engleski. Ponekad se toliko zanese u govoru pa ubaci onog američkog da ga slabo razumem. Ali dobro, ambiciozan je stremi ka Holivudu i što bi, na kraju krajeva, morao da snima scene u Petlovcu, kad je to ispod njegovog nivoa? Ko zna, možda bi pristao za neke ogromne pare. Opet da se ogradim, gadili se mi koliko god, ono što je prezentovano u Srpskom filmu svakako postoji i svakako da film nosi određenu poruku. Kakva je da je, tu poruku ne smatram bitnijom i vrednijom od poruke serije Selo gori a baba se češlja. Bar što se tiče nas samih, koji ovde živimo i kojima je ta poruka indirektno upućena. E, sad i ja preterujem što poredim babe i žabe i ta dva ostvarenja (mislim stvarno je neukusno poređenje).

               Da se ipak vratim na Vukov jezik, onaj koji danas nazivamo još uvek srpskim. Mnogi su danas samozvane patriote, rodoljubi koje se ponose srBskim poreklom, sa nekakvim buntom i entuzijazmom koji su bili u zapećku u doba vladavine komunizma. Tako su ti, dugo sputavani, nagoni odjednom eksplodirali. Patriotizam danas podrazumeva slavljenje nekih totalno izopačenih i nenormalnih stvari. I ispoljava se na sve moguće načine, samo nikako onako kako bi i trebalo. Ustvari, nije bitno koliko poznajemo svoj maternji jezik već koliko mrzimo nekog Šiptara, Hrvata ili Muslimana. Patriotizmom se ponajviše razmeću i kojekakvi gastarbajteri koji uvek vole da naglase ko je Gile iz Švajcarske, Žiko iz Austrije ili Dragana iz Nemačke, a pritom ne umeju da sastave tri rečenice na jeziku kojim su ih učili od malena. Mi nismo ni svesni koliko ne poznajemo gramatiku svog maternjeg jezika i koliko smo nezainteresovani da to popravimo (ne mislim ni ja da sve znam, ali ne tražite mi dlaku u jajetu zbog gramatičkih grešaka kojih ovde ima). Mi smo nacija koja gubi svoj jezik, nešto što znamo da je naše i ničije više. Jezik nam niko ne može oduzeti, on je tvrđi od kamena (ma tvrđi je i od dijamanta čak!) i prenosi se sa generacije na generaciju. Ne postoji takav neprijatelj koji nam može oduzeti pravo da govorimo svojim jezikom i da ga prenosimo na svoje potomke. Ne postoji. Sem nas samih, naravno. Mi ipak biramo kako ćemo govoriti. Svakim nepotrebnim prisvajanjem bilo koje strane reči kao da sami sebe opljujemo. Današnja dečurlija, po nekom istom kalupu, poseduje tu veoma lošu karakteristiku da se divi nekim drugim jezicima. I da klinci od 13, 14 godina,  kada se gramatika srpskog jezika i kultura izražavanja u školama i najviše obrađuje, ne shvataju značaj svog maternjeg jezika. Što je posebno poražavajuće. Ali ne, nama je srpski “smor“, engleski nam je „kul“. Bojim se da za par godina nećemo znati ćirilicu, i pitam se ko će uslovljavati decu da uče svoj jezik i da li će srpski jezik u Srbiji jednog lepog dana postati stvar slobodnog izbora? Ako do toga i dođe, tada te Srbije verovatno neće biti, bar ne u ovakvoj formi u kakvoj je sada...do tada, nastavićemo da uništavamo sopstveni jezik dok ga ne iskorenimo. Zato ćemo ga svakodnevno sahranjivati. Neka mu je večna slava...
Gubljenjem jezika gubimo i svoj identitet i postajemo krhkiji, neodgovorniji i bezobzirniji:

"Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?”

           Zapadna kultura je i ovde imala prevelik uticaj. Da se ponosimo što znamo da ubodemo neku reč na engleskom, nemačkom, francuskom, što znamo na italijanskom da brojimo do deset. Ali ne stidimo se što ne upotrebljavamo srpski. Džaba nam onda sav naš „patriotizam“, nacionalizam, srBstvo, junačka istorija...Pa hajde onda za početak, ako već hoćemo biti pravi Srbi, da naučimo da čuvamo svoj jezik i upotrebljavamo ga valjano. Za početak, i to je dovoljno, to je i najlakše. Ne moraš nikoga ubiti, ne moraš ratovati i prolivati krv...

                  Naš jezik je okrnjen i mutiran raznoraznim ukrštanjima. Neki poremećen sistem vrednosti uslovio je i da naš jezik postane utočište savremenim rečima koje nam dolaze iz engleskog jezika. Nije li to naš jezik nije dovoljno lep, pa ga obogaćujemo engleskim i prihvatamo svakojake uljeze?  Ili ga osiromašujemo? Koliko smo onda mi krivi ako nam se sve to servira ne našom voljom i ako od toga ne možemo da pobegnemo? Ali smo krivi ako se ne potrudimo da svemu tome pružimo otpor, tj. ako podlegnemo tome. Sami smo krivi ako se tome ne odupremo. A da bi se najbolje oduprli, moramo imati jak imuni sistem. Naš imuni sistem slabi, a možda ga uopšte i nemamo. Delimo se na Zvezdaše i Partizanovce, na Četnike i Partizane, Seljake i Urbane, Poziciju i Opoziciju...ali govorimo istim jezikom. Ovim jezikom koji sve više prestaje da bude naš. Onda kada skinemo smajli sa lica i počnemo da se smejemo, kad izađemo iz bekstejdža i stanemo na scenu, kad shvatimo da fešn i nije u modi i da selebriti nisu bitniji od nas običnih, kad nam frendovi budu drugari. Ne shvatimo li to na vreme bojim se da smo onda debelo zabagovali... Ako vam je ovo smešno i ako mislite da sam previše paranoičan...možda i jesam. Mada mislim da je ovo jako ozbiljna stvar. Ustvari, samo se vi češljajte, pitaću vas ko će da gasi vatru.

A kako to nama selo gori?

Pa gori. Mi se tako lako odričemo nekih naših nasleđa, kulturne baštine, istorije predaka i najbitnije, svog sopstvenog jezika. Kako ćemo ostati autentični ako ne umemo i ne želimo da sačuvamo svoje? Jezik je primarno, nepromenljivo i najčvršće obeležje nekog naroda. Promenili smo i himne i zastave, ali je taj jezik ostao isti. Mi opstajemo kroz taj jezik, odraz duhovnog stanja celokupne nacije se reflektuje kroz sam jezik kojim govorimo danas. Ovakav kakav je on sad, možda i jeste potvrda ovih reči. Naš jezik zvuči najlepše i svaka naša izgovorena reč je prijatnija od bilo koje druge. Svakog trenutka kada nekom prilikom izgovorim bilo koju stranu reč, osećam da to nisam ja. Stefan Nemanja je rekao da narod koji izgubi svoj jezik prestaje biti narod. To je tačno. Naša nebriga se ogleda u lakomislenosti za nacionalno blago koje su nam darovali naši preci:

“Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika.”

            Neverovatno je koliko ima istine u ovome. Koliko smo se mi tek otuđili i koliko smo, od vremena kada je ovo izgovoreno pa do sada, izgubili gradova i zemalja? Puno smo ratovali, ko će sve to izbrojati, ali protiv sile i zakona jačega teško je boriti se. Zašto nam je onda teško da sačuvamo svoj jezik koji nam je ostavljen u nasleđe? Tu već ne možemo i ne smemo naći opravdanje. Ponekad treba biti samokritičan.

              Stidimo se stvari kojima su se neki stariji ponosili pre nas, a ponosimo se stvarima kojih se razumni i stariji ljudi stide. Šta to znači? To samo može značiti da smo budale i da ne poštujemo starije. To povlači da ne poštujemo nikakav autoritet i da stvaramo sebi samima neke pogrešne autoritete. Tako je i naša omladina prepuštena sama sebi, pa tako oni sami sebi biraju autoritet, iako bi tu kategoriju trebalo da im nameću stariji, recimo roditelji (to je upravo ta vaspitna uloga koju pruža porodična zajednica). Primera je beskonačno, a ako bih počeo o tome ovo bi se oteglo u nedogled iako je već sada otegnuto. Ipak, mnogo udela u tome imaju mediji i propaganda. Najveće zlo našeg društva. Neka nam to bude malo opravdanje. I pored toga, ne zatvarajte oči i uši...

            I da ne bih samom sebi ličio na onog raščerupanog lika koji paranoično priča o propagandi rečima "Nije istina", moraću da završim ovde. I da rezimiram. Eto, dotakao sam se svega i svačega. Uglavnom, hteo sam da skrenem pažnju na izuzetnu važnost očuvanja našeg jezika. Jer to je najmanje što svako od nas može uraditi, kako bi sebe napravio boljim Srbinom. Da ovaj jezik sačuvamo propadanja i prestanemo da ga unkazujemo. Zato nam ne treba snaga i sila, već malo svesti i zdravog razuma. Pričajte srpski, što više! Je li to toliko teško? To je naš jezik, jedini. Drugi nemamo.

                     A ako naučimo da vrednujemo svoj jezik, onda će i ostale stvari doći na svoje mesto, možda ponovo usvojimo neki normalniji sistem vrednosti. Sistem vrednosti u kojem neće biti onih kompleksa i diskriminacija koje sam pominjao. Kada naučimo da cenimo najviše ono što je samo naše. Kada podignemo svest na viši nivo i kada shvatimo da smo svi podjednako važni bez obzira na stalež, intelektualni nivo, mesto stanovanja i posao od koga hranimo sebe i svoje porodice, dokle god je taj posao pošten. Zato ću za kraj konačno citirati Radoša Bajića koji je, sve ovo što sam ja pripovedao, efektno rekao u pet, šest rečenica i dao svoje viđenje, i neki generalni smisao projektovao kroz svoju seriju i likove koji su svemu tome dali poseban pečat:

“Selo gori je priča koju nosim u svojim venama, u svom pamćenju, rekao bih od svog rođenja. To je elegija o srpskom selu, to je pohvala reci na kojoj sam naučio da plivam, najsrpskijoj srpskoj reci – Moravi. To je savremena bajka o malim, zapravo velikim ljudima, o običnim čvornovatim seljacima zagledanim u nebo i okrenuti zemlji koja nas hrani. Ko se zapravo češlja dok selo gori? Ko uistinu okreće glavu od lepote, običaja, od tradicije i baštine srpskoga naroda? Ko zaboravlja tragiku i muku i istorijsko tumaranje našeg naroda kroz vekove koje, možda, i danas traje? Ja to ostavljam vama, da svako ponaosob, pronađe svoj odgovor. A do tada, između zdravog smeha kojeg donosi radost, između sete, gorčine i tuge, i ako kane poneka suza, ako zaboravimo da davno nismo obišli pradedovske grobove i da su nam kućni pragovi u korovu, tu je Selo gori da nas na to podseti.“

среда, 24. новембар 2010.

Lezi, dig' se, ustaj, sedi!

            Lako je. Živeti u grupi, pripadati kolektivu, slediti osnovne principe funkcionisanja mase. Poštovati autoritet, biti podređen, verovati gomili, ne verovati sebi. Biti slab. Kriti svoje nedostatke, a biti ponosan. Bežati, šćućuriti se, pokrivati glavu. Biti kap u punoj čaši, biti utopljena kišnica u jezeru, a ne uzburkati ga. Ploviti rekom u jednom pravcu, savladavati prepreke zajedničkim strujanjem, pripadati i čekati sledeći korak. Gledati u prazno i ne razumeti. Ne truditi se razumeti. Ne želeti razumeti. Ne zaustavljati se, ne pokazati kreativnost i odgovornost, prepustiti se. Autoritetu i komandi. Biti tuđ. Biti beznačajna jedinka, šaka vode u moru, biti more u okeanu ili sitna riba u njemu. Pustiti da te nose okeanski talasi. Ne razmišljati. Sklanjati se, strahovati, a biti siguran. Izgubiti identitet, biti mehanizam za izvršavanje zadatka. Biti lišen svake neizvesnosti. Biti dželat. Tuđ ili svoj? Postati deo celine, pokoravati se tuđim zakonima. Biti prihvaćen, biti odbačen, želeti pripadati. Želeti zaštitu, slediti tuđa mišljenja, govoriti u tuđe ime, gledati tuđim očima. Biti bezbedan, nikako prepušten sebi samom. Suziti mogućnost izbora. Nemati slobodu. Biti zarobljen u samog sebe. Hodati tuđim ujednačenim tempom. Ne ubrzavati, ne usporavati. Ne slediti sopstvene instinkte. Biti vođen i inertan. Ponavljati rečeno, pisati napisano. Biti lutka, marioneta, biti dobar, a biti zao, izgubiti sebe, a dobiti lažan osećaj ugodnosti. Ne spoznati lepotu oko sebe, slepo poštovati ograničenja sistema. Ne uključiti sva čula. Ne smeti preći granicu. Poštovati unapred zadatu normu, ne postaviti sebi neku drugačiju. Bojati se. Ne poznavati sebe, kritikovati i suditi drugima. Spavati, a ne sanjati. Biti kopija, biti kopija kopije, biti nevidljiv ili bleda senka. Tuđa ili svoja? Biti stereotipan, biti šablon, biti lenj, biti primer i obrazac lišen improvizacije i mašte. Čekati u redu, pratiti druge, šlepati se, tražiti izgovor, spustiti pogled, slepo verovati moralu gomile. Sputavati svoje kvalitete, svoje bleskove genijalnosti, talente. Ne verovati u njihovo postojanje. Biti ravnodušan. Marširati nečujno u ritmu nadređenog do nesalomivih granica. Ne želeti istupiti, nemati samopouzdanje, nemati želje, nemati hrabrosti. Ne želeti promenu, koračati u mestu. Ne zadovoljiti svoje potencijale, potrebe, zatvoriti svoj um. Pričati, a ne reći ništa. Govoriti tiho. Ne govoriti. Šaputati nečujno. Spustiti glavu. Ne poleteti. Skresati krila. Nemati ambiciju i volju. Ne reskirati. Lako je.

            Teško je biti isti, poseban, slobodan i najzad, biti samo svoj. I nimalo jednostavno biti kapljica, a ne utopiti se u reku, jezero, more ili okean. Zbrisati talasima, koračati po sopstvenim ritmovima, reći neiskazano, ostati dosledan, ne dozvoliti da te odnesu vetrovi grupe. Verovati najpre samom sebi. I šta je zapravo To? Ludost, bunt, privilegija ili izazov? Zna li ko od vas?


понедељак, 22. новембар 2010.

Reč dve o zločinu, kazni i leptiru kupusaru

Klupa u parku, dva omladinca...

- I, profesore, magistre, umetniče, beli magu, šta ćemo sad? A?
- Pa...ništa...da odemo.
- Gde da odemo? Misliš da pobegnemo tek onako?
- Što, šta fali?
- Ti to ozbiljno? Čekaj, jebeš me?
- Šta je tebi? Ne vidim u čemu je problem, odemo kući...lepo...
- Pa vidiš da onaj visoki sve vreme gleda u nas? Jesi ćorav?
- Pa ništa, 'ajde onda da sedimo ovde...do sutra, boli nas uvo, dokoni smo...dok se ne sklone...
- Gde da se sklone, provalili su nas, neće da odu dok ne završe sa nama, šta je s tobom čoveče?
- Ma jedi govna, nećeš da pobegnemo, nećeš da ostanemo, šta hoćeš koji kurac?
- Šta šta hoću? Da lepo odemo kod ljudi, kažemo takva i takva stvar...jebiga...
- Hoćeš da se predamo? Je l' to hoćeš? Jebeš me malo?
- Ne brate, ne jebem te! Predaćemo se lepo kao ljudi...
- Čekaj, drkaš me?
- Ozbiljan sam bre pička ti materina, neću da sebi pravim veće sranje! Predaćemo se lepo, neću da me terete za saučesništvo i za bekstvo! Neću brate!
- Ma daaaj, nisam znao da si najobičnija pičkica...stani, usr'o si se?
- Nisam se... Jesam, usr'o sam se! Nemoj mene da uvlačiš u priču, imam ćaleta i kevu kući, imam sestru, brata, tetku, ujka...neću da mi panduri dolaze kući da me traže, da mi keva dobije srčku kad mi provale vrata, kad mi prevrnu stan!
- Mnogo ti gledaš filmove. I nemoj da si sisa, zataškaćemo, svalićemo krivicu na drugog, jebote naći ćemo nekog....šta se cimaš?
- Kako bre da se ne cimam? Ti si napravio sranje, neću da ispaštam zbog tebe! Neću da mi dolaze kući da me traže kao osumnjičenog za ubistvo! Neću. Završićemo to na kulturan i civilizovan način, možda nam uzmu kao olakšavajuću okolnost!?
- Ne, ja stvarno ne znam šta da radim s tobom...ti idi, predaj se ko pička...ja neću!
- Znaš šta, ja neću da ćutim onda, zajebao si se malo!
- Ma prijavi i mene, zabole me...
- Jooooj čoveče, evo još jednog. Tačno su mu javili ova dvojica da dođe kao pojačanje!
- Ja ti lepo kažem malopre, ustanemo lepo i odemo..
- Ovaj i pendrek poneo! Jesi lud? Dobro, ustanemo i odemo. I šta onda? Krenu za nama i još nas isprangijaju od batina. Je l' nam to treba? A? Ovako lepo odemo. Dobar dan, dobar dan, ja sam taj i taj, stavite nam lisice, ne odupiremo se, vodite nas u aps, lepo, kulturica...
- Ti si bolestan! Kakav zatvor odmah?
- Jesi normalan, ubio si ga tek tako, mrtav je bre! Čemu se nadaš? Da ležiš u kućnom pritvoru?
- Ma daj, koliko se dobija za to?
- 5 godina minimum! Čitao sam u novinama bre! Neću bre, ne treba mi to, kad si jeo govna, pojedi ih sam! Pička sam, ako sam!
- Pa šta je trebalo da uradim sa njim? Da ga pustim da se jebava oko mene!
- Pa što ga ubi bre? Što?
- Neću da ga trpim! Pobijem bagru i doviđenja!
- Lepo...pobiješ...a što si nas uvalio u govna...što si mene uvalio u govna?
- Ma idi bre, ko te zvao, ne trebaš mi! Ja ću sam da rešim, ko je tebe pominjao?
- Kako sad? Kako? Gotovi smo...
- Ja ti lepo kažem.... da počneš da plačeš, a? Pa da dođu da vide panduri šta ti je?
- Ako, jebi me još, tako mi i treba. Požarevac brate, Zabela, tu mi je mesto...možda i Ćuprija.
- Šta kenjaš ti, kakva Zabela? Pa toliko kriminalaca ima, nema mesta u zatvorima, e baš ćemo odmah da dobijemo smeštaj! Iskuliraj malo!
- Ima mesta garant, jel znaš ti kolika je Zabela?
- Pa ne znam...ono, šta znam...
- Velika je u pičku materinu! Ne daj Bože?
- Pa koliko može da stane? Koliko?
- 5 'iljada duša prijatelju! Eeej ti! 5 'iljada duša!
- Pa dobro, koliko je to ljudi? Hehehee...
- Drkaj se ti...
- Pa mislim, nema svaki čovek dušu!
- E duhovit si k'o moj kurac, nema šta!
- Ma smislićemo nešto, opušteno!
- Smislićeš ti moj kurac! Jesi provalio da su se približili? 'Ladno nas prate, love nas! Najebali smo ga! Što ga ubi bre, što si govedo od čoveka? Šta ti je uradio?
- Ćuti, dokurči mi više. Pa šta ako su se približili? Panduri su, jebem mu mater, rade posao ljudi!
- Evo su! Idu ovamo! Gotovo!
- Vidim bre! Boli me kurac sad, ja lepo kažem da pobegnemo na vreme!
- Gledaju nas, onaj šapuće nešto onom glavatom! Ja ću da im kažem! Hoću!
- 'Ajde probaj! 'Ajde, pa se zajebi! Samo probaj da zucneš!
- Reći ću im, jebe mi se! Pusti mi rukav, neću da ležim zbog tebe!
- Sedi kad ti kažem i jezik za zube!
- Ma idu ka nama....ustajem, rešio sam!
- Sedi bre dole majmune! Sedi!

.....

Klupa u parku, dva omladinca i 3 pandura...

- Dobro veče!
- Dobro veče omladinci.
- Ovaj...imam nešto...mi smo...hteo sam da se obratim...ja i ortak...
- Neki problem dečko?
- Problem...mi smo...zasrali smo...ubili smo...
- Koga ste ubili? Žile, šta tupi ovaj?
- Ovaj...moj drugar, ovaj ovde, je...on je ubio...njega je ubio...ubbb...
- A? Dečko, smiri se, pa 'ajde ponovo ispričaj...jesi jeo 'leba ti?
- Predajemo se, vodite nas!
- Gde da te vodim? Koga si ubio? Šta se treseš? Je l' se drogiraš ti?
- On je bio tu, došao iz čistog mira i ubili smo ga...
- Ko? Koga?
- On...ovaj njega! Leptir kupusar! Prieris brassicae, latinski naziv, učio sam iz biologije! Obletao je tu oko nas, po živcima nam je...on je... spljeskali smo ga! Mrtav je!
- Koje, šta benaviš? Kakav kupus, kakva biologija? Slušaj sinovac, ja sam poš'o kući, umoran sam k'o pas, radio sam ceo dan, a ti me jebeš ovde ko konja...
- Nismo hteli namerno! Žao nam je, on je vrsta pred istrebljenjem!
- Slušaj sine, mi ako krenemo da vas istrebljujemo po parkovima, vas džabalebaroše i mlatikurce, neće da ostane ni jedan. Smena mi se završila, a ja sad ne mogu da ti pišem kaznu! Sutra ti dolaze oni komunalni panduri, njima se obrati, oni su zaduženi za te gmizavce, i ko je kojega potamanio, a ti im javi da si roknuo toga Kupusara! Ja ti se, druže, ne razumem u te leptire, u tu biologiju...'ajde uzdravlje.

.....

- Šta je pičketino, jesi se ukakio, a? Heheehe...
- Iskuliraj me...
- Ajmo negde na pivo, šta si prs'o sad? Ajde ustaj, idemo.
- Ajde...e, da, šta ćemo sa leptirom, da ga ponesem?
- Ama čoveče, polazi na pivo, baci ga u kantu, jebo te bre leptir kupusar!
- Ma neka ga ovde, ko ga jebe!? Da ga ostavim?
- Pa neka ga...ostavi ga...

недеља, 14. новембар 2010.

Tihe poruke neba

Upoznavanje sa likom i delom Boška Drljića (Boleta Gandora), o njegovoj životnoj borbi, ubeđenjima i filozofiji...
Priča o nemani zvanoj Moćna Nirdala.
Ako vam se sve učini smešnim, pogledajte ponovo...i opet i sve tako u krug. Voleo bih da nakon odgledanih snimaka učestvujete u anketi koja se nalazi u gornjem desnom uglu.





Hvala na pažnji!

петак, 29. октобар 2010.

Reč dve o haotičnosti, toleranciji i familijarnosti

Ova priča uvod nema, ova priča radnje nema
Ova priča baš i nije neka priča…

      Lenjost proizvodi dosadu, a dosada ne proizvodi lenjost. Ne. Dosada može proizvesti još veću dosadu ili potrebu za kakvim poslom. To pak znači da dosada podstiče želju za radom. To znači da je i lenjost onda korisna? Bože sačuvaj, šta ti je ova logika. Tako je meni u zadnje vreme i dosadno, a i lenj sam. Jednog dana sam bio toliko lenj da me je mrzelo da razmišljam, mrzelo me je da slušam muziku, da skidam sa rapida, da pijem vodu, da se počešem po leđima, da se kupam, pa čak i da zevam. Mrzelo me je da uzmem trzalicu u ruke, a kamoli gitaru. Došlo mi tako da me je mrzelo i na Vukajliju da odem. To je vrhunac lenjosti. Ustvari, mene nije mrzelo da otvorim Nju Tab, već me je mrzelo da čitam. Definicije. Naravno, tek me je mrzelo da čitam vaše postove koji su u opštem slučaju, u proseku, obimniji od prosečne definicije na Vukajliji. Jedna lenjost povlači sve moguće lenjosti, pa me je naravno mrzelo i da pišem. Rešio sam tog trenutka da batalim blog. Koji će mi? Mislim blog, koje sve budale pišu blogove? Koga bre to zanima...

              Tada sam sebi ličio na one nezanimljive materijaliste kojima se ništa interesantno ne dešava u životu, pa svakog entuzijastu presreću pitanjem: A brate kakvu ti korist imaš od toga? Mislim brate, jel imaš ti kintu za to? Odmah mi se sve zgadilo pa sam opet rešio da oživim posrnuli entuzijazam i iščitam zaostale postove, koji su se, moram priznati nagomilali. Eto, da vidim šta ima kod vas. Kako ste, šta radite, šta se dešava. Šta ste radili prošlog leta, jeseni i zime, ko vas je naljutio, ko vas je obradovao. Iako, možda ne bi trebalo da me interesuje to. Primećujem neku harmoniju i solidarnost među blogerima. Neku blogersku familijarnost. To mi je skroz neobično. Svi ste mi vi neobični. Iako vas ne poznajem. To je možda zato što sam ja ovde nov. Gušter. Svratio sam ovde jer su me nagovarali. Pa rekoh ajde. Jako neobična skupina i organizacija. Ne znam čak ni da kažem ni da li mi se sviđa i da li mi se ne sviđa. Pojma nemam šta da mislim. Mada, da mi se ne sviđa, verovatno bih batalio onog dana. Čitam vaše postove i razmišljam. Nekad ste toliko neinspirativni da uopšte nema potrebe da naprežem mozak.  Nekad čak toliko zamršeni i maštoviti da moram da čitam pažljivo i vraćam se na prethodne rečenice, ukoliko želim da shvatim šta je pisac, ovaj bloger, hteo da kaže. Svi ste u nekoj žurbi, uvek neki problemi, sitnice. Neka blaga nervoza, šta ja znam. Možda se i varam ali to je samo moj utisak. Haotičnost koja karakteriše vaše živote (ili je to haotičnost u vašim glavama koja se projektuje na vaše tekstove) totalna je suprotnost ovom blogerskom virtuelnom svetu. Bar u organizacijskom smislu. Ovde vlada savršena tolerancija. Sve je nekako u najboljem redu. Pored sve haotičnosti, postovi se pažljivo čitaju, domaćini uvek odgovore posetiocu i  požele dobrodošlicu novopridošlicama. Neobična ljubaznost sa vaše strane. Ne viđa se to u Srbiji tako često. Pa hoću i ja da budem familijaran! Još učim, mlad sam, iako sam možda i stariji od vas. Evo, trudim se, iako mi ne ide baš najbolje, imam onaj utisak da kao novajlija uskačem u društvo koje je na okupu godinama, od kojih me polovina ne vidi, a polovina podsmešljivo gleda. Pa stvarno. Mada baš me briga, ja vas i ne poznajem! Šta ako se među vama krije neki opaki serijski ubica, manipulator, pedofil...e sad baš lupam gluposti. To bi rekli ovi stariji, konzervativni, neke babe koje kažu da se pazimo interneta jer tamo ima prevaranata. Da. Obično ih nema ovako. Mada, vi mene ne možete da prevarite, ne možete ni da mi naudite. Ja vas ne poznajem. Možda je bolje što se virtuelno okupljamo, možda bi me ovako kao novu pogaču slali u prodavnicu po pivo ili u kiosk po cigare? Ko zna. Vi ste iskusni, evo videh kod nekih u desnom uglu gde se gomilaju tekstovi, čak i oznake 2008. i 2009. Vau! A ja...ali biće i kod mene! Hoću i ja da rastem, pa da se neko i meni za 2,3 godine divi. Pa hoću i ja da budem familijaran! Ali vidim da ste jako ljubazni, pa nemam za šta da brinem. Vidim da se nekako razlikujem od vas. Zamišljam vas kao Batu Stojkovića u Ko to tamo peva koji non stop nešto zapisuje (ne shvatite me pogrešno, jeste on u filmu simbol stranog plaćenika ili domaćeg izdajnika koji radi za Nemce). Uglavnom, ovde se prezentuje nekakav stil sličan pisanju dnevnika. Vi imate tu naviku i sposobnost da od svakodnevnih bezazlenih i totalno neinteresantnih događaja napravite super interesantnu priču. I svakog dana imate bezbroj materijala. Pa odakle vam ljudi? Meni se ništa ne dešava, skoro i da nemam izvor inspiracije. Ili se uhvatim nekih bezveznih stvari kao pijan plota koje čuvam u Wordu i po 10-15 dana, pa kad sve to izvetri, nemam volje da to prezentujem. Ne znam, možda i vi to radite...E da, pored svega što sam ukopčao za mojih mesec dana blogovanja (i par dana više) ovde, primetio sam da svi studirate! Ili se varam? Pa super je to, eto, ja ne studiram...nekako se osećam diskriminisano. Svi pričaju o skriptama, predavanjima, profesorima, seminarskim radovima i kabinetima (eto ovo objašnjava haotičnost i nered). Pa i ja sam bio haotičan kao student, šta sad i ja mlatim praznu slamu...zato je meni dosadno, zato sam i lenj...čekam svoje obaveze koje mi sleduju i koje će me verovatno skloniti odavde. Neću imati vremena da se družim sa vama. U svakom slučaju biću zadovoljan. Ali svratiću vrlo rado ovde, opet da vidim šta radite.

         Meni taj stil pisanja ne leži...nekako ne mogu da od svakidašnjeg događaja napravim iole zanimljivu  priču. Možda bih mogao, kad bih se potrudio. Nisam navikao da žurim, mnogo stvari radim natenane, a kad za neki poslić imam malo vremena na raspolaganju, uglavnom ga i ne počinjem, od straha da ne uletim u paniku, pa sve zabrljam. Ja počnem pre ostalih ali završim posle svih...eto, nemojte se onda iznenaditi ako mi nema postova po 10, 15 dana. Nemojte brinuti za mene. To ne znači da nisam tu. Tu sam ja, čitam vaše postove, dok pustim moju priču da se taloži, dok svakog dana nabudžim po 5, 6 rečenica i stalno otežem, plašeći se da ću izostaviti baš ono najvažnije. Čekajući da mi to najvažnije padne na pamet. Iako ne znam šta je to i da li uopšte postoji...neretko izgubim volju da sve to složim i čudim se onda šta sam pametno radio dve nedelje. Dobar dan i bolje vas našao!



понедељак, 25. октобар 2010.

Ma dobro mi je, samo...

Samo me nervira to što Legija i Saša Ćurčić pišu bestselere, što su Karleuša i Kristijan nečiji idoli, što je Cane kreten i ludak, a Dado Polumenta umetnik. Nervira me novi singl Saše Kovačevića, što je Džoni Štulić pobegao u Utreht, što se Radomir M. Točak zatvorio u 4 zida i što Zvonimir Đukić održava rokenrol u životu. Nervira me pun Sava Centar na koncertu Ivana Bosiljčića, urbanost Boška Jakovljevića, autfit i kontraverza Milana Stankovića, što su Simonida Stanković i Saša Ignjatović čitaniji od Andrića i Crnjanskog zajedno i što Miloš Bojanić ima sto hiljada evra...I jebe mi se što je Seka Aleksić promenila 15 haljina na koncertu, i gde se sve Madona razapinjala na krst, i koliko pari cipela ima Marijana Mateus i koje minđuše nosi Lejdi Dragana. Jebe mi se ko je Mis Univerzuma, Venere, Saturna i galaksije Mlečni put, u kog boga veruje Tom Kruz, koliko je Mančester Siti ponudio za Runija, koliko je zaradio Tajger Vuds i gde je prevario ženu, i gde se napio Nikola Rokvić. Jebe mi se za modne trendove Snežane Dakić, jebe mi se koga je Jelena Bačić Alimpić zvala na rođendan i ko je bio u VIP loži na koncertu Eltona Džona. Jebe mi se šta je Luna Lu radila u bekstejdžu na prošlom fešn viku elit model luka, kako se zove kuče Bena Afleka i to da li Britni Spirs ima tarzanku ili je ćelava. Jebe mi se koga je Sergej Trifunović upoznao u Njujorku i šta je pojeo Novak Đoković na večeri sa Robertom De Nirom. I što Bred i Andželina uopšte nisu uobraženi nego su prijatni i to mi se jebe mnogo...I da li je Adrijana Lima bila nevina pre braka ili se jebala ko štuka i koliko košta njen brushalter od svarovski kristala ili dijamanata. I jebe mi se što je Rihana promenila nutricionistu i jebe mi se i što Doktor Filgud ne jede pečeno prase, čips, majonez i ćevape i koliko kalorija ima u pečenom krompiru...

Terajte se u pičku materinu!

P.S. Nemam pojma gde je sahranjen Majkl Džekson, ne zanima me bre uopšte!


петак, 22. октобар 2010.

U krznu, dolazi nam jesen

Drugi pismeni zadatak iz srpskog jezika i kulture izražavanja

Stigla je jesen u moj rodni kraj

Jesen je žute boje, samo ponekad braon. Ali je uglavnom siva. U jesen pada kiša, lišće, jabuka, kiša, kruška, grozd i kiša. Neki će reći da ih gravitacija vuče na dole. Ustvari, to nije tačno, to je sve zbog jeseni...Jesen dolazi posle leta i završava se pre zime. Prosto i jednostavno, nema šta. Neretko se svi oni izukrštaju, pa u jesen padne sneg ili u zimu ugreje sunce. Iako su ta devijantna ponašanja godišnjih doba kod nas sve češća, ipak je sve to bezveze u suštini. Zna se kad je jesen. Molim lepo. U jesen dečurlija kreće u školu, baš onda kad knjige mirišu kao i sve nove stvari i kada se gledaju slike u boji i kupuju nove sveske u kocke ili u linije. Oblače se nove jakne za školu i nove patike za koje nikako ne bi valjalo da propuštaju vodu. Jesam li rekao sveska u kocke? Mislio sam na kvadratiće, sveska u kocke ne postoji, to je matematički paradoks. Što bi to prvačići morali da znaju? Pa ne moraju. Moraju da nauče Petliću, pevaču, sutra me probudi. Ali to je 1. septembar, ipak mu to dođe leto? Ma kako da nije, kobajagi leto. Još tada se namiriše da je jesen tu u prikrajku, čekajuću da neprimetno ali podmuklo uskoči. Jesen dolazi u isto vreme i u grad i na selo. Samo, mislim da je na selu nekako najlepša i da samo na selu jesen opravdava svoje prisustvo. Tada se zatvaraju prozori, a otvaraju kišobrani, otvaraju se tegle, pakuje se zimnica, zatvaraju se tegle, beru se kukuruzi, spremaju drva, otvaraju se svinjci, kolju gude, zatvaraju svinjci, otvaraju se zamrzivači, pune se do vrha, pa se zatvaraju. Zamrzivači.  Stanje izuzetne pripravnosti. Ljudi se spremaju za zimu, cvrčci kuliraju, a mravi, baš kao i ljudi, radno provode to godišnje doba. Medvedi spremaju krevete, prilegnu, razmišljaju pre nego ih savlada zimski san. Smore se životinjke sa prvim jesenjim znacima, baš kao i mi ljudi. Sve je baš kao u basni, samo dolazak jeseni sprečava da sve bude kao i u bajci. Takva je jesen u globalu. Ali samo onako, kad je pogledaš površno. Međutim, ona ume da bude mnogo komplikovanija nego što neki misle. To se samo nekima čini da je ona bezopasna i nevina. Ona je jako opasna, neprijatna i ćutljiva. Što bi naš narod rekao, baksuz, namćor, nadžak. I od svih godišnjih doba, baš je jesen nekako bljak, rekli bi isti ti prvačići. Ne morate da ih pitate zašto, dovoljno je videti njihova namrštena lica. Nije to leto da trčkaraju bosi, kupaju se u nekom plićaku, jurcaju za loptom, hvataju skakavce i ostale insekte. Nije ni zima pa da mogu da se sankaju, grudvaju i prave Sneška. Nije ni proleće koje jedva čekaju kad ih umori zima pa da ponosno okače svoje jakne oko struka, onako dizelaški, vraćajući se iz škole. Ili da beru majske trešnje, pa makar one bile i komšijine. Oni su bar iskreni, ne foliraju se. Kad nešto ne vole, onda oni ne vole. I gotovo. Eto, setio sam se i sebe u tom uzrastu, nisam ni tada voleo jesen, baš kao što je ni sada ne volim. I mislim da se za sva godišnja doba tačno zna zašto su tu, samo jesen, nekako, izgleda služi tek da popuni tromesečnu prazninu između leta i zime. Malo da nas spremi za zimu, 'ajde, to joj je opravdano...ali kad ničemu drugom ne služi, mora li onda da nam ide na živce? Čudan je uticaj koji ima jesen na ljudsku psihu. To ne zna nijedan psiholog ili psihijatar na ovom svetu, sto posto. Jedno je izvesno, kod živog bića se nekako uvek isto manifestuje dolazak jeseni. Od zemlje napravi blato, od blata još veće blato, od bogatih krošnji ostavi samo razgranato strašilo čija silueta može samo da nas zaplaši...od čoveka napravi biljku. Ali to je ništa naspram pokvarenog raspoloženja svih nas. I čini mi se, lakše ćeš podneti da u leto pokisneš do gole kože i da u zimu gaziš u snegu do kolena, nego da ti se jesenjom kišnicom napune patike. Ili cipele. Pa šta ima gore od toga? Ne znam, jesen izaziva lenjost i depresiju. Ni tamo, ni ovamo. Možda nas to smiruje, možda mora tako? Kažu da su Skandinavci depresivni zbog zime? Ja mislim da je to zato što nemaju jesen kao i mi. Onda bi videli. Kad si sumoran, onda je jesen. I kad si umoran i pospan. Sve je to jesen. I kad ti je dosadno i kad se dan završi ranije. I kad nije vedro, a ne pada kiša i kad je vedro a duva vetar. Tek onako, bezveze. Da nervira normalnog čoveka, eto tome služi. Ničemu više. Ostaje nam samo da čekamo sneg i zimu, čisto da znamo na čemu smo. I stvarno, nemam ništa pametno reći o jeseni, sem da je žute boje, samo ponekad braon. Ali je uglavnom siva.

четвртак, 14. октобар 2010.

Reč dve o inaćenju, patriotizmu i Njutnovim zakonima

- Alo klošaru! Ti ti! Dođi ovamo! Pa gde si školski sunce ti jebem, nema te 100 godina, a?
- Pa školski, ja sam tu, nego tebe nema…kad si stigao iz Švajcarske?
- Prekjuče…jel žuriš negde, ajde sedi ovde da popijemo piće, nismo se dugo videli, ajde  parkiraj to krntiju negde u vrzinu i dođi…
- Pa ne znam…ne sedi mi se…nisam nešto raspoložen...
- Aj ne zezaj, taman dok čekam jednog ortaka, reče stiže za pola sata…šta ćeš da piješ?
- Nikšićko točeno.
- Aj ne seri, uzmi bre nešto dobro, ja častim! Može Hajneken?
- Ma jok bre...
- Konobar, daj nam 2 Hajnekena!
- Brate, neću Hajneken, srpski ti pričam!?
- Dobro brate…daj meni Hajneken i njemu točeno…
- Izvini, nešto sam nadrkan…ne znam ni ja šta mi je...
- Ma ok, ja udaram po Hajnekenu, navika…nego videh te juče na bajsu, ja bio kolima, dižem ruku, ti kuliraš, ne javljaš se starom drugaru…lepo…
- Pa kako da ti se javim, majke ti, nisam ja Lens Armstrong da vozim bez ruku!
- Pa mogao si jednom rukom, a ovom drugom upravljaš. Kapiraš?
- Da brate, stvarno, vidiš nije mi palo na pamet. Izvini, molim te…
- Ok, drkam se…nego što si seljak, vožiš biciklu jebote! Uzmi neka kola, šta se brukaš…
- Nemam ti ja kinte za to, a lepo mi ovako…ne opterećujem se.
- Ma daj, zajebi to, ja ne bih mogao do prodavnice da odem pešaka, a kamoli bajsom…sad teram ovog audija, uvaljao sam nešto preko granice, znam neke ljude…a bar skuter da imaš, a pičke se lepe za kola, evo ja letos, nema koju nisam…
- Druže, pa mi bre živimo u drugim svetovima…
- Ma zajebi, kažem ti letos, ja se zainatim kad vidim neku, a sve one se lože na audija…tebra ludilo…šta da ti pričam...
- Pa jel znaš ti uopšte šta je inat?
- Pa kako ne znam, to je kad prvo hoću, a onda moram…
- Da nije to bahatost, školski?
- Nije brate, to ti je inat, imaš 2 inata, običan i srpski. E pazi, ja sam Srbin u duši, ja ti imam taj srpski…Sve za majku Srbiju! Pa ti misliš da je nama lako preko grane?
- Aj ne seri, mlatite lovu tamo, pa dođete ovde da se izdrkavate, ko da nas boli kurac…
- Brate, nemoj tako… ti jel završi fax, radiš negde?
- Ma jesam, ništa ne radim, nema leba…duga priča…ti?
- Znači pušiš kurčeve za pare? Hahahaha...jel naplaćuješ po santimu ili vremenski? Hahah..drkam se...znam brate, propast ova Srbija…Ma ja tamo u Švajcarskoj kod ćaleta u firmi, uglavnom po Švajcarskoj i malo radimo i po Austriji, tamo je sve na nivou, nije to ko ovde, kinta na vreme, sređeno sve u fulu, voze se dobra kola, znaš kakvi su putevi…kad sam preš'o granicu, popizdeo sam, ko da sam vozio po njivi, samo sam čekao da mi izađe neka svinja…al brate ovde je provod, to tamo nema u Švajcarskoj, ja kad njima pričam oni mi ne veruju kako se ovde veseli…
- Verovatno im pričaš da smo najveća selendra i stoka i da živ ne bi živeo ovde…
- Brate nemoj tako…ja volim Srbiju, Kosovo je srce Srbije, sve bi te Šiptare pobio, mamu im jebem…
- Zato su tvoji pobegli '99. preko grane, čim je pala prva bomba…kad bi čekali na vas gastarbajtere da branite ovu napaćenu zemlju...samo sreća što nas više niko i ne napada, nema potrebe…ako ti voliš, možeš da se prijaviš dobrovoljno da služiš vojsku…mogu da ti vidim oko toga, ako voliš oružje i krv, a?
- Jebiga, ja sam bio klinac tad, šta ja imam s tim…ćale mi sredio da ne idem u vojsku, kaže koji će ti kurac to…a i ne mogu kad sam tamo…
- Pa da i to što kažeš…ne bi ti legla vojnička čizma…izađu žuljevi…
- Ma jebeš vojsku, to niko i ne ide više. Ti, čime se baviš ovako?
- Danju zevam, uveče svratim tu, igram basket s klincima, istrčim se…
- Ne seri da igraš basket? Sa onim klincima, daj brate ne loži se…
- Šta sereš, klinci ko rode, svaki bi me u zubima nosio…dođi pa ćeš da vidiš.
- Ma gde, kakav basket, jesi prs'o, nisam lud da se znojim, lakše mi da igram poker aparate…tu bar dobiješ kintu, šta imaš od basketa…samo možeš nogu da slomiš...
- Pa i na aparatima možeš da izgubiš kintu? U čemu je fora?
- Ma daj, šta da izgubiš, spucam hiljadu kinti za sat vremena, šta je to, nisam sad stipsa neka…bitno da se igra, što sam izgubio hiljadu, dve, jebe mi se…šta buljiš u taj telefon non stop? Neka riba, a?
- Ma jok, rezultate...
- Kladionica, a? Daj tiket da vidim! Auh, sića ti je ovo prijatelju.... Ja ne igram ispod 30, 40 hiljada, mislim ono, zajebancije radi, nisu mi bitne pare…sedneš sa ljudima, drkaš se…jednom sam dobio u Švajcarskoj 25 evra, dobitak hiljadu i po evra, otkazana utakmica i te diskusije, meni bio bedak da podignem 25 evra, majke mi...
- Mogao si da daš prosjacima na ulici, oni bi crkli za tih 25 evra…
- Ma jok, nema tamo prosjaka, standard…nije to Srbija…
- Mogao si za te pare da uplatiš časove srpskog jezika…
- Što, gde ti to pade na pamet, pa ja pričam srpski?
- Pa vazda si imao keca, a nekad kad postaneš veliki privatnik i biznismen, pomogneš vrtiće i crkve, kupiš diplomu, uletiš u skupštinu, pa daš izjavu televiziji, da znaš da pričaš ko čovek, da ti se ne smeje narod…
- Ma jebeš srpski, ja dobro znam nemački, koji će mi srpski tamo? Daj ne lupetaj…razmišljam pre da kupim nekog firmiranog kera…
- Misliš rasnog?
- Pa to, ta diskusija…vodim ga u šetnju, kenja u parkiću, mislim nekog baš dobrog, opasnog, a ne ko ove džukele ovde seoske…
- Otkad se ti razumeš u kučiće, u školi si ih gađao petardama?
- Pa ne razumem se, nego onako, nije loše, to ti je na Zapadu sad fora najjača…Ti gde izlaziš?
- Uglavnom nigde, najviše volim da sednem sa društvom na klupu i cirkamo 2 litra najgoreg piva…
- U brate koji ste vi klošari, brate izađeš u klub neki ko čovek, kod nas svrate vikendom Seka, Mile Kitić, sad pre 2 nedelje bio Sinan, extra provod bio…250 evra sam ostavio za veče, znaš kakav klub vrh, igračice…posle dođoše neki debili, izbi frka, ja gađao nekog flašom, srećom, panduri došli tek kasnije, mi već otišli…
- Meni nije to toliko bitno, važno da imam društvo…
- E uvek si bio specijalac, keve mi, jel još slušaš one drekavce?
- Nisu to drekavci i nije bitno šta slušam...nemam kintu na neki koncert da odem ko čovek.
- Exit ili Guča?
- A?
- Ono kao, Exit ili Guča?
- Beer fest.
- Šta bre Beer fest?
- Rekoh, ništa od ta dva…
- A ja mislio ti posećuješ Exit, tamo su padavičari ko ti…stvarno ne ideš u Guču, kad si zadnji put bio?
- Nisam nikad bio.
- Nikad nisi bio u Guči? Jebeš me? Joj koji si šaban, pa ja da živim ovde, ne bih izlazio iz Guče po mesec dana za vreme sabora, nego nisam tu…ove godine ako stignem, ima se olešim! Najjači provod, kad čujem srpsku trubu, srce mi zaigra brate, veruj mi…znači dođe mi da zaplačem…
- Pa mogu ti reći da vas sa strane tamo ima najviše, pola Evrope dolazi…
- Pa to ti pričam brate, ne znam kako se tebi ne sviđa, zna valjda Evropa šta valja…
- Lako je vas namamiti jeftinom zabavom…
- Nego, pričaj mi šta je sa ostalima školarcima, jesu živi?
- Živi su, mrdaju. Pa, devojke se poudavale, neke studiraju, neki rintaju, mešaju beton za crkavicu…jebemliga, ne znam ko te interesuje…
- E, a jel se sećaš onog štrebera, što je bio vukovac…Žile digitron?
- Žile, pa tu je, popričamo kad se vidimo…
- Da bre, Žile digitron jebote, paćenik onaj, jel završio u ludari?
- Što paćenik? Pa Žile je završio fax sa prosekom 9.87…
- Ne seri da se družiš s njim? Pa vi ste ludaci obadvojica!
- Aj ne seri, šta fali čoveku, što je genijalac? U septembru ide na Kolumbiju…
- Šta će tamo pajser? Da valja drogu, ahahhaha…
- Ma ne bre, jebote, ide na postdiplomske studije na Kolumbija Univerzitet u Ameriku…kakav si ti seljak…ne vidim što si ti bolji od njega…i šta tebe boli kurac s kim se ja družim?
- Ma nek batali knjigu, neka jebe nešto…
- E ti ćeš da mu kažeš, jedva si naučio tablicu množenja, spasao te rat da ne polažeš fiziku i matematiku u šestom razredu…pokrij se po glavi i ćuti...
- Jebe mi se, ko da mi to trebalo u životu, imam kinte koliko mi treba…
- E jesi faca, uspeo si u životu…
- Stvarno si nadrkan…ne znam šta ti je, tamo u Švajcarskoj ne bi imao vremena da budeš nadrkan, kol'ko se radi, prijatelju…
- Jel ima još nešto interesantno tamo u Švajcarskoj? Mi smo beda, da ne bi tebe, ja ne bih znao šta se radi u belom svetu. Hvala što si mi otvorio oči…
- Pa ima interesantno, kako nema. Čuo sam skoro da je sad  dobro da kupiš plac na Mesecu, drkaš se tamo, to ti je tamo na ceni…
- Jebeš Mesec kad tamo skoro i da nema gravitacije…
- E sad svi su ludi, koji će mi gravitacija tamo ako imam plac…
- Jel znaš ti uopšte šta je gravitacija?
- Znam bre, šalim se samo…to ti je…čekaj, to je ona fora kad ukočiš kolima, pa ti oči iskoče napred, jel to beše!?
- Ne bre, to je inercija, pobrkao si neke Njutnove zakone…e Srbijo…
- Aaaaa znam sad, setio sam se, to je kad je tom liku pala jabuka na glavu, te diskusije…
- Pa to…a jel znaš zašto mu je jabuka pala na glavu?
- Pa ne znam, Čak Noris ga gađao odozgo? Hehehehe...
- Ma jebo te Čak Noris, gađao ga kurac…brate, hoću da ti kažem kako ćeš gore da hodaš kad ne možeš, možeš da lebdiš u najboljem slučaju? Pa to su ti gluposti da bi se budale ko ti ložile…ljudi ne mogu da žive gore… imaju sve živo na kugli zemaljskoj, pa od sile kupuju placeve na Mesecu, ne znaju šta će sa parama…
- Ma daj, šta ima da hodam gore, pa ja skoknem na Mesec, da promenim malo, da se odmorim, neću da šetam, samo ležanje, kapiraš? Druga planeta čoveče!
- Nije to planeta, to je prirodni satelit…ti bre nisi normalan…trebaće ti i boca s kiseonikom gore…
- Povešću i tebe gore, da vidiš da je do jaja, pa ne bi svi išli da ne valja…
- Koji bre svi, šta lupaš, ja nisam ti svi…ti si slabo imao mozga i ranije, a sad ti pare popile sve. Ne razmišljaš glavom nego džepom, lova te uništila skroz, ne znaš šta valja, šta ne valja, samo trpaš, bitno da je skupo i poznato…al nisi ti kriv...bio si ti dobar lik.
- Brate mora da se zna neki nivo, ne mogu ja, na primer, da nosim odelo sa pijaca u Švajcarskoj… sad ga i ti pretera.
- Ne kenjaj leba ti, imamo mi takve i ovde u Srbiji, da se iserem sad, nalepim D&G oznaku i udarim cenu, kupili bi mi govno momentalno, još bi se grabili…al jebiga, ja nemam ni za reklamu…
- Nije baš tako…
- Ma šta koji kurac nije, nemamo nikakav sistem vrednosti, decu nam vaspitavaju kriminalci. Sa 15 godina su formirani debili. Daju nam rijaliti šou-e, da ne padnemo u krizu, gledamo tuđe živote samo svoje dvorište ne vidimo. I svi ćute, lepo je dok se vrte pare...daj narodu hleba i nagradnih igara i da ne radi ništa, a narod što je dokoniji to je gluplji... pa Njutnu pala jabuka na glavu pre 350 godina, pametnom i toliko dosta, a mi još padamo sa kruške i to na svoju glavu i nikako da se opametimo…
- U brate što mi pomenu…al mi se pije kruškovača…
- Ti me i ne slušaš…
- A?
- Berem boraniju…e školski, hvala na piću, treba da idem, pada mrak, a nemam svetla na bajsu…
- E pa kažem ja uzmeš auto ko čovek, da se ne klošariš sa biciklom…ccccc…ništa, cepaj…kad krenem na Mesec, zvaću te! Hehehehe, da obiđemo malo!
- Neću brate, ne mogu da vozim bajs gore!
- Hehehe i to što kažeš…jel može basket bar da se igra? Hehehe…e ja ću da platim!

уторак, 5. октобар 2010.

Cigane, majstore!

Prvi pismeni zadatak iz srpskog jezika i književnosti


Opis lika Cige muzikanta u delima novokomponovane književnosti

                Pored ljubavnih jadikovki, tuge i boli prouzrokovanom odlaskom voljene osobe, žalosti za neuzvraćenom ljubavlju uz neprestano opijanje, ovo je jedan od učestalijih motiva i likova koje možemo sresti u popularnim muzičkim numerama i prosto nema tog muzičkog izvođača, vokalnog soliste, estradnog umetnika koji se nije bar jednom dotakao Starog Cige, njegovog orkestra i njihovog uticaja na život kafanskog boema. Kompleksnost i tragika lika Cige muzičara počiva u stotinama pesama i ispevana je u hiljadama strofa i refrena. U formiranju jednog ovakvog lika, prikazu njegovih fizičkih atributa, tumačenju komplikovanih psihičkih stanja, kao i socijalne uloge u okviru proizvoljne društvene zajednice, poslužiće nam delovi pesama popularne, rokenrol, narodne i turbo-folk književnosti.


                 
                Stari Ciga spada u grupu kafansko-uličnih samoukih svirača, obično je violinista, trubač ili harmonikaš, virtuoz je na svom izmučenom instrumentu, jednom rečju on je majstor svog zanata i svirač bez mane: “Cigane ehehej, mjstore! Cigane, ehehej, ne daj se!” Kao star i izmoren muzičar koga je zivot šibao, Stari Ciga, uglavnom na izmaku snage, udovoljava svojoj bahatoj mušteriji: "Umoran je stari Cigo, znam njegove muke, svirao bi al gudalo ispada iz ruke…" Kao takav, on je suočen sa problemima egzistencijalne prirode, društveno marginalizovan: "Stari Cigan bolno jeca sam, napušten od svih, violina guši njegov bol, suze tope glas…" Međutim, pored svega toga on se ne stidi svog krvavog posla oličenog u neprestanom muziciranju i svojim angažovanim svirkanjem on pošteno zarađuje svoj hleb i paštetu:"Evo banke Cigane moj, Cigane moj sviraj mi ti!", i naravno, uz određeni novčani stimulans uvek je velikog srca i spreman da mušteriji ispuni svaku želju:"Spas mi donose Cigani, oni imaju dušu za svakog od nas…briga njih! Oni me pitaju šta da sviraju!" Poseban pečat svemu ovome je posvećenost Cige svirača svome poslu, količina znoja, energije i mokrih peškira koje govore predanosti poslu koji se voli. Zato Ciga uvek svira srcem i dušom i njegova muzika je jača od bensedina i leči i najteže bolesti:"Cigani tiho svirajte, dušu mi moju jadnu smirite..." Njihova muzika ublažava najteža psihička stanja junaka pesme kojeg zahvata teška depresija i osećanje bezvoljnosti: “Nek’ tužno svira truba, sipaj mi alkohooool...Cigane ehehej...” Bezgraničan je uticaj kafanskog svirača kalibra Starog Cige i zaista je suvišno reći u kojoj se meri regeneriše ljudska duša nakon samo jednog tretmana ciganskim orkestrom. On uklanja bore, vraća vitalnost i podmlađuje: “Ciganima srce daću kao da je stvar, samo nikad, samo nikad da ne budem star!” Naravno, oni su tu da svojom pesmom pruže utehu i neverovatnom energijom prodru u nedodirljive dubine ljudske duše:"Ciganine, ti što sviraš i što moju dušu diraš...” Treba pomenuti da je ciganski orkestar u novokomponovanoj književnosti vremenom evoluirao u redovan kafanski inventar, pored šanka, konobarice i flaše vina. Kad god ih u kafani nema, lokalni bekrija oseća njihovo odsustvo i momentalno pada u očaj:"Ej Cigani gde ste, odavno vas tražim?", i čim bi ih opet ugledao, junaka zahvata osećaj neizmerne sreće i radosti: "...ovamo Ciganiiii, zauzmite mesto!" Ovakva situacija je veoma česta i predstavlja preduslov za nastanak derneka neslućenih razmera u kojem će pijani junak pesme izbaciti sav bes ili sreću do poslednje razbijene čaše: “Pošalji mi Cigane, da mi svirajuuu...” Neki idealizovan slučaj nirvane, ekstaze koji predstavlja vrhunac ispunjenosti glavnog lika i koji pokazuje suštinu sudbinske povezanosti Cige muzičara i kafanskog junaka može se naslutiti iz sledećih stihova: “U kafani na kraj sela, dok napolju steže zima, u kafani punoj dima slušam pesmu Ciganina.” Ovo je upravo vrhunac i ideal kome teži svaki kafanski boem. Naravno, postojanje ciganskog orkestra je neophodno kako bi nesmetano bekrijanje potrajalo do prvih jutarnjih časova: " Dajte vina hoću lom, dajte Cigane za sto! Nek’ sviraju, nek’ me razboleeee… ". Odavde primećujemo da su muzikanti uvek u centru pažnje, slavlja i pijanki, međutim čak i kao takvi, predstavljaju sporedne likove. Njihov kultni status se gradio decenijama i čak i onda kada izda stara ljubav, kada kasni plata, kada poskupi potrošačka korpa, kad se padne ispit, Ciga je taj koji uvek ima vremena i volje da odsvira nešto za kraj: “Samo stari Cigani moju pesmu sviraju, bele rade opet cvetajuuuu!” Njihova uloga, da glavnom junaku pruže trenutnu utehu, kratkoročno rešenje za njihove probleme, svrstava ih u jako uticajne faktore, koji dominiraju iz senke, tako da samim prisustvom stari Ciga, ustvari, dobija status najglavnijeg sporednog lika:“ Cigane! Tako mi treba tvoja pesma i galama!” Na osnovu svega zaključujemo da je Stari Ciga nemi posmatrač, tj. ne učestvuje u konkretnom rešavanju problema: “Da li znaš za teške boli, što moj dragi drugu voli?”, već samo ispunjava svoj zadatak sviranjem, iscrpljujući tako sav svoj talenat podaren od Boga. Naravno, nije samo muzika i vladanje instrumentom nešto čime se Stari Ciga može podičiti. Kao večni simbol lutanja, njega ne drži mesto, on putuje širokim prostranstvima i otuđen u svojoj maloj zajednici ne poznaje granice, jezike, pisma i nacije, što je najbolje rečeno u sledećim stihovima: “Nikako da korak s njima uhvatim jer mi srce luta kao Ciganin…” Nedostatak toplog ognjišta i stalnog prebivališta nije ih pokolebao da se i do dana današnjih svojom čeličnom voljom održe i ostanu na okupu: “Negde iz daleka čuju se daire, Mesečevom rekom dolaze Cigani!“ Naravno postoje i izuzeci, pa su tako kod nas Cigani lutalice iskorišćeni kao univerzalno sredstvo kojim se uteruje strah u kosti dečurliji, što je svakako predrasuda, o čemu i svedoče sledeći stihovi: “Ako te odvedu Cigani čergari…ili te ukradu strašni haremski čuvari… zbog tebe sanjam Cigane i smišljam slatke prevare...” gde se nevini, bezopasni pripadnik romske nacionalnosti poredi sa najstrašnijim, nemilosnim čuvarima harema. Ova tema ne bi bila potpuna, ako se bar njenim malim delom ne bih upustio i u analizu likova koji pripadaju ženskom življu romske populacije. Naravno, valja pomenuti da je veliki broj pesama motivisan upravo njima. Ovde su specifične 2 podgrupe i to motiv Mlade Ciganke i motiv Stare Ciganke. Mlada Ciganka predstavlja ideal ženske lepote, čednosti, neiskvarenosti, nevinosti i čijom pojavom svakom glavnom junaku polaze bale na usta. Njima je od Boga podaren talenat za igru, ritam i pokrete od kojih posmatraču staje dah: “S rukom voli, ritam boli, suknja leti ko najluđi san…”,”Ciganka sam mala, oči moje gore, igram, pevam, plešem celu noć do zoreeeee…” Mala garava ciganka je razlog više zbog koga glavni lik gubi glavu, biva opijen njenom lepotom i u tom zanosu spreman je da uloži čitavo bogatstvo, kako bi tu lepotu dostigao: “Sve ću da joj dam, sve ću da prodam, samo tebe da gledam!” Njena lepota je nešto neviđeno na kugli zemaljskoj, njoj niko ne odoleva i nikoga ne ostavlja ravnodušnim: Crne kose, noge bose, oko vrata đinđuve od zlata...“ Svakako da dar za muziku nije zaobišao ni ženski deo romske populacije, ali sa razlikom da se one pretežno obdarene pevačkim talentom koji rastavlja tugu na proste činioce (za razliku od starog Cige koji je skloniji sviranju kojekakvih instrumenata): „Oj ciganko moja ja sam noćas tužan, zapevaj mi jednu, pa mi rane leči! Pa raspleti kosu, oooo ciganko moja....“ Ovde primećujemo najneverovatniji spoj pevačkog dara koji leči tugu i nepresušne lepote mlade cigančice koja jednostavnim raspletanjem kose čini da se glavni junak nađe u transu. Svakako da su i one ovenčane kao večni simbol lutanja: „Drum joj kuća a nebesa krov. Oooo cigankooo...“ Svakako da treba pomenuti i motiv Stare Ciganke, kojoj je lepota iščezla u mladosti ali se u poznim godinama bavi proricanjem i čije vidovnjačke sposobnosti, u koje naš junak pesme bezgranično veruje, dolaze do izražaja: „Evo ti ruka ciganko, pogledaj u moj dlan, reci mi da li ću sresti devojku ko divan san?“ Glavni junak je očigledno frustriran i u svom očaju je okrenut budućnosti i slepo veruje u metafizičke moći stare proricačice. Repertoar rekvizita koji one u svom gledanju u budućnost koriste je jako širok i raznovrstan, što se iz priloženog može videti: „Ciganka mi gatala u travi...“ Postoje i izuzeci, koji su zaista retki, gde stara gatara omane u svojim prognozama što najčešće izaziva revolt kod mušterije: „Ti, Ciganko, laži druge, nije mi se vratila!“
             Dakle, na osnovu svega rečenog, zaključujemo da je Stari Cigo ekvivalent ljudske patnje, večnog lutanja, muzičkog dara i umeća koje je samo njemu svojstveno, dok je njegova lepša polovina simbol iskonske, neiskvarene, neukaljane, neuprljane lepote, božjeg dara za igru, pesmu i mrdanje kukovima. Takođe, sam autor se nada da je bio dostojan da se lati pisanja jedne ovako zahtevne i nimalo lake teme i prihvati se analize skupa tako kompleksnih likova, likova čijim su decenijskim prisustvom ukrašeni stihovi novokomponovane književnosti. Stihovi, koji ipak predstavljaju trajno svedočanstvo o ljudima koji lutajući, pevajući i svirajući traže svoje mesto pod suncem.


петак, 1. октобар 2010.

Reč dve o Lakosti, reketu za stoni tenis i Kovinu

-  Vi još čekate?
-  Pa čekam.
-  Pa vi ste bili na prethodnom kastingu?
-  Pa jesam.
-  Izvolite onda, uđite!
-  Okej.
-  Znači vi ste gospodin Radovan Kostadinović, jel tako?
-  Jok moj deda!
-  Šta vaš deda?
-  Pa ustvari, moj deda se isto tako zvao, pa su mi po njemu dali ime. On je bio najveći frajer u selu, triput se ženio, a ćale se sa 12 godina preselio u grad, baš kad je završio školu. Dedu su roknuli komunisti posle rata, zato što nije hteo da uđe u partiju, ali nije dao kozu, kravu i dvajes kokošaka kad je otim'o Tito od naroda pa ga poslali na Goli otok...ali se vratio jači nego ikad!
-   Te informacije nam nisu bitne zaista...Nego, mi smo vas pozvali da obavimo jedan neobavezan razgovor...
-   Aha?
-   Vi zadovoljili na kastinzima i naša produkcijska kuća je odlučila da vas izabere kao učesnika ovog projekta, tako da...Čestitamo!
-   Ozbiljno? E fala kur...
-   Bez psovki, molim vas, u okviru ovog razgovora daćete nam osnovne informacije o sebi, vašim interesovanjima, prošlosti, hobijima, kako bi nam to poslužilo u izradi vaše jedinstvene biografije, koja će biti prezentovana gledaocima širom malih ekrana...Nadam se imate vremena?
-   Ok, nije frka, nikakav problem.
-   Takođe, moram da vas pitam, jeste li upoznati sa detaljima našeg jedinstvenog rijaliti šou-a?
-   Pa ono...jesam...
-   Jeste li dolazili nekada ranije u Kovin?
-   Pa nisam ali meni nije to problem, ionako se ceo život družim s nekim retardima...hehehehe...
-   U redu i ne želite da se predomislite?
-   Ne bre, pa nisam lud...što sam se cimao ovoliko?
-   Dobro gospodine Kostadinoviću, prekosutra će vam se javiti naš tim i ponesite kofer najpotrebnijih stvari, 7 dana ćete biti u karantinu, baš kao i ostalih 9 učesnika.
-    E, do jaja!
-    Mi smo pregledali vašu biografiju, potrebne su nam još neke informacije. Recite nam koji je vaš cilj učešća u ovom rijaliti šou?
-    Znači da se ne lažemo, meni treba kinta, to mi je broj jedan! Isto bih voleo da postanem prepoznatljiv kao TV faca kad se sve završi, da se uštosim pred kamerama, pa kad mi skoči popularnost, možda uleti neki posao na televiziji, ko će ga znati ali u suštini pare su mi... da živim ko čovek, jok da obijam trafike i tako to...dokurči i to čoveku...
-    Bavili ste se kriminalom?
-    Pa i nisam, ali sam čuvao stražu da ne naiđu panduri, jedan moj kolega je krcao bejzbol palicom, ali on je sad u Zabeli, robija...
-    Ok, to nam nije potrebno...recite nam, šta ste tačno zvršili od škole, napisali ste ovde 6 razreda i fakultet. Ne razumem!?
-    Pa 6 razreda osnovne škole imam, a i životni fakultet!
-    Pa dobro, šalu na stranu, to ne možemo da vam uračunamo...
-    Ma znam, nego drkam se samo, ma pametniji sam ti ja od ovih i doktora i magistara, pa ja se snađem u životu čas posla, koji će mi fakultet? Šta sam ja sve proš'o...
-    Dobro, a recite nam, nedostaju vam 2 razreda osnovnog obrazovanja?
-    Pa izbacili me iz šestog...
-    Pa to ovde niste pomenuli!? Iz kog razloga?
-    Pa gađao sam nastavnika iz Opšte-tehničkog makazama za lim...
-    Odlično, to nam je potrebno! Nastavite...
-    Pa on meni dao kečinu zato što nisam napravio reket za stoni tenis! Jebo ga reket!
-    Šta je dalje bilo?
-    Pa on budala, otvori dnevnik i upisa keca, ja ti uzmem one makaze, da ga potrefim posred glave, ali nisam nanišanio lepo, pa ga pogodim samo u uvo...
-    Slušam vas...
-    Ali srećom, opustio sam ruku i dobro sam ga klepio, to je šikljala krv po učionici, devojčiće počele da vrište, a njemu visilo uvo na pola, jedva su ga ušili doktori...
-    Dobro, i?
-    Pa ništa, jebiga, morao sam, kad je mentalać, ko je on da meni da keca…
-    I šta je dalje bilo?
-    Pa ništa, mene ti isteraju iz škole, a ja ne htedoh da nastavljam, jer sam se razočarao u obrazovni sistem, pa sam bojkotovao školovanje…a i ćale mi rek'o, ko im jebe mater i ne treba da ideš, neće tebe niko da zajebava…i od tad nisam dozvolio da me bilo ko ponižava…
-    Izvrsno! Ovo ste trebali da pomenete u biografiji…ali dobro, nije ni sada kasno…recite nam nešto više o vašem seksualnom opredeljenju?
-    Pa ja samo žene, tu sam povuko na dedu jeb…ovaj švalera hehehhee, znači nisam derpe što je najbitnije, a njih bih samo palicom u dup..ovaj, glavu, za bolje nisu…
-    Gospodine Kostadinoviću, ne morate biti toliko konzervativni, pa šta ako jedan od učesnika bude homoseksualac?
-    Pa bežao bih od njega, mislim poštovao bih pravila emisije, ali ne daj bože da mi se približi, pa glavu bih mu rascopao!
-    Dobro, vi se morate prilagoditi uslovima koji će vladati tamo, znate li da su pravila surova i da nema izlaska iz bolničke sobe, da spavate na podu?
-    Pa znam, ali ne smeta mi…
-    I da će svake nedelje po jedan učesnik morati da čisti klozet čučavac…
-    Ma nije bitno…za pare sve! I za kamere!
-    Hranite se isključivo hranom koja ostane i pijete lekove za smirenje...
-    Ma sve ću da istrpim!
-    Ok, ovde piše da nemate psihičkih oboljenja, kakve ste bolesti preležali?
-    Pa ja sam zdrav ko dren, jedini put sam bio u bolnici kad sam iš'o na ispiranje želuca, tad sam popio kilo votke i 5,6 piva valjda…pa me odneli, ja se ustvari i ne sećam…ujutru mi bila ruka u gipsu...Pa da, eto lomio sam ruku! Sem toga, nemam drugih oboljenja...
-    Sem što volite da popijete, bavite li se još nečim u životu? Neki hobi?
-    Pa u suštini, prodavao sam cigare na pijaci, a oko Nove godine prošvercujem petarde iz Bugarske, jebiga mora od nečeg da se živi, zato sam rešio da se prijavim ovde…
-    Da, da, razumem vas, svakako…još nešto zanimljivo vezano za vas? Životni moto?
-    Pa životni moto mi je drevna srpska izreka Živi svaki dan ko da ti je poslednji, zato sam ja sve probao u životu!
-    Fantastično, zaista! Znači li to da nemate predrasuda?
-    Ma jok, ja sam urban tip, nisam seljak ograničen…znači, imam pirsing, volim atraktivne devojke, tetovaže…
-    Imate li tetovaže?
-    Pa imam na kurcu krokodila Lakostu, a na dupetu neku kinesku poslovicu…
-    Molimo vas da pripazite na rečnik…
-    Oću, izvinjavam se…samo ja se ne stidim ničega!
-    To je prednost za vas! Imate li nadimak neki?
-    Pa rodbina me zove Rale, a ortaci Rale Motorcangla, zato što nosim motorcangle kad idemo da se tabamo…
-    Tabate?
-    Pa da, pošto ja idem sa navijačima kad ima neka šorka, da se obezbedim, navijam za…
-    Ma nije bitno navijačko opredeljenje…trenutno, kakvim se poslom bavite, šta vam je izvor prihoda?
-    Pa ne radim ništa, nema posla, hteo sam da valjam nešto, ali nema 'leba od toga, zato sam se prijavio za ovo…a i dao sam oglase u novinama da prodajem levi bubreg, tu valjda mogu da izvučem pedesetak hiljada evra, ionako imam još jedan…šta će mi dva?
-    Zanimljivo, nastavite!
-    Pa ja sam ustvari hteo jetru, pošto se ona više traži, ali mi ortak reko da ne prodajem to jer nije ni za kurac, a danas niko više neće da kupuje polovnu robu…
-    Pa to je tačno, tržište je danas jako surovo…
-    Pa jebiga, moram da zaradim, nema za šta kuče da me ujede…nije meni frka, čistiću ja govna, samo da ne poludim sa tim degenericima tamo, to se samo plašim…
-    E pa gospodine Kostadinoviću, to je i najveći izazov, a mi proveravamo granice vaše izdržljivosti. Najuporniji će doći do glavne nagrade…
-    Pa to je meni samo u glavi, ja sam uporan i uvek isteram do kraja…I mnogo sam lud, znači kad popizdim, beži od mene!
-    Odlično, baš nam je takav profil trebao, nadam se da nismo pogrešili sa izborom vas kao učesnika...
-    Ma jok, ja sam pravi čovek za to, imam tu drskost, taj, da kažem, bezobrazluk i  što bi naš narod rek'o, ja sam harizmatična ličnost...vaspitavan sam na ulici, sreo sam razne ljude...
-    Hoćete da kažete da ste rođeni vođa i da preuzimate inicijativu u okviru društvene zajednice...
-    E to! Ja ću da pokažem svoje kvalitete, a ko mi stane na put, taj je najeb...
-    Ok...nećemo sada o tome, tamo su zaista specifični uslovi i vi ćete morati da date i 200 posto svojih mogućnosti ukoliko želite da istrajete do kraja i sačuvate mirnu glavu...
-    E pa to je fora, treba izdržat sa tim ludacima...
-    E pa vi morate biti jaki i verovati u trijumf!
-    Pa ja sam psihički kao stena, šta god da me poremeti, ja sam tvrd igrač, pokazaću naciji da sam najbolji i da mogu da budu ponosni što imaju ovakvog učesnika! Bog čuva Srbe!
-    Vi ste osoba čelične volje i bezgranične upornosti?
-    Pa to! Upornost i tvrdoglavost, to sam ja!
-    Glavom u zid?
-    Sve bre!
-    Da li Vam se čini da je ideja novog Reality-a malo morbidna?
-    Ma joook...kažem vam, ja sam čovek bez predrasuda, nema kod mene tabu tema, pa i oni su ljudi...
-    Svakako gospodine, sviđa nam se vaša otvorenost! Jeste li se bavili nekim sportom?
-    Jesam, cepao sam fudbal, basket, streljaštvo…
-    Streljaštvo, zanimljivo!
-    Pucao sam iz pištolja na svadbama i ispraćajima…a od sportova još volim teretanu, nisam 6 godina izlazio iz teretane, dizao sam 120 kila iz bendža…sad nemam kintu ni za članarinu…
-    Ok, za kraj, recite nam kratko, u 2 minuta šta volite, šta ne volite…
-    Pa pretežno volim crnke, plavuše onako, punjenu pljeskavicu, kladionicu, da pišam u bazenu, Marlboro, tehno, sarmu, narodnjake, ne volim boraniju, klasičnu muziku, Hrvate, Muslimane, Šiptare i pedere…
-    Hvala vam gospodine Kostadinoviću, to bi bilo sve, slobodni ste, odmorite se ova 2 dana, očekuje vas veliko iskušenje, iz našeg tima će Vas pozvati, a Vi pripremite sve potrepštine…
-    Znači mogu da idem sad?
-    Naravno. Prijatno!
-    Zdravo!

7 dana kasnije:
Startovanje Reality Show-a Jebe Lud Zbunjenog
Lokacija: Kovin

Zajapurena voditeljka: I naš prvi učesnik upravo kreće ka Psihijatrijskoj bolnici! Molimo vas, pozdravite gromoglasnim aplauzom Radovana Kostadinovića, Raleta Motorcanglu. Rale ima 34 godine, dolazi nam pravo sa beogradskih asfalta…Rale je uporan, harizmatičan, završio je 6 razreda osnovne škole, u mladosti je obijao trafike i ima završen životni fakultet! Rale je ljubitelj teretane, nema predrasuda i ima par tetovaža na jako zanimljivim mestima, nadamo se da će ih pokazati milionskom auditorijumu! Srećno Rale!

Scenom se prelama grandiozan aplauz, Rale sa koferom u ruci, manirom prekaljenog vuka, samouvereno grabi stepeništem koje će ga odvesti do bolničke sobe kovinskog lečilišta gde će pogledati u oči svojim novim, bolesnim drugarima. Sa osmehom na licu i podignuta 3 prsta, poput velikog ratnika koji odlazi u krvavi boj, junak naše priče odlazi u novo zatočeništvo… Rodbina, sa suzama radosnicama, u publici skandira njegovo ime, ostatak vernih fanova diže u vis transparente raznolikih sadržaja, od kojih dominiraju: Rale, oplodi me…Rale kralju, Voždovac i Bežanijska kosa su uz tebe, Rale, pokaži im krokodila! Kosovo je srce Srbije!
Vrisak, galama, ekstaza...