уторак, 30. новембар 2010.

Ruralna urbanizacija. Ko se češlja dok selo gori?

“Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.”

                                                                      Zaveštanja Velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu, Svetom Savi


                   Živim u Republici Srbiji, rođen sam u Gornjem Milanovcu, u srcu Šumadije i srpske sam nacionalnosti. Kršten sam u Pravoslavnoj crkvi. Živim na selu, u Podunavcima, baš na polovini puta koji spaja Kraljevo i najlepšu srpsku banju. I sad se pitate, šta me to veže za Gornji Milanovac? Pa ništa, rekao bih ja, sem porodilišta (tetka mi je tamo zaposlena, pa sam na svet došao preko veze). Sve ovo što sam pobrojao nikako ne mora da znači da sam patriota. Sve što sam nabrojao opet ne znači da sam nacionalista. Sve što sam do sada radio, ne znači da se nisam ni trudio da to budem. Trudio sam se, između ostalog, i da shvatim svrhu svog života u svojoj zemlji. U Srbiji. Da se ne stidim što sam ovde rođen i živim, da se zbog toga ne smatram podređenim ni prema kome, da znam da se najbolje služim maternjim jezikom i da znam da mi je, ipak, ovde najlepše. Tekst je možda pomalo konfuzan i "razbacan" jer sam neke deonice što pisao, što sklapao rastrzano u preteranoj želji da sve kažem na jednom mestu. Valjda ćete na kraju razumeti šta sam hteo da kažem, i to je ipak najbitnije.

                    Tekst je inspirisan, naravno, svim onim što me okružuje, apostrofirajući savremeno srpsko društvo, pojave i propagandu koja nam se plasira. Sve bolesti tog istog društva koje nam se skoro neprimetno uvlače, koje nas skreću sa nekih pravih puteva omeđenih našom vekovnom tradicijom i kulturom, čineći nas još bolesnijima. Sve ono što i vas okružuje. Delom me je inspirisao i Sergej Trifunović. Bio je inicijalna kapisla. Pa stvarno, koga on ne može da inspiriše? Nije ni on jedini ali se baš nekako na njemu zalomilo da “otvorim dušu“. Ništa lično, Sergej, nema ljutiš. Možda sam ja baš nepotrebno reagovao na njegovo prozivanje serije Selo gori a baba se češlja u emisiji kod Bećkovićke. To je samo jedna u nizu onih prozivki urbanih faca upućenih svakoj pojavi koja se kosi sa njihovim principima urbanog života. Prozivanje u nekom jako negativnom kontekstu i sa određenom dozom gađenja i nipodaštavanja. Dakle, šta je sad smisao ovoga, pitate se, kakav sad Sergej, Selo gori, kakvi bakrači i u šta hoću da vas uvedem? Serija ko serija, nisam ja filmski kritičar, ali je ona poslužila kao pravi primer, došla je kao kec na deset da mi pomogne da razjasnim ono što mi smeta. Mada, to je samo moje mišljenje i ništa više od toga. Mišljenje koje sam stekao, i koje se stalno i neprestano potvrđuje gomilama primera. I ne zanima me jesam li ili nisam u pravu. Da banalizujem i pređem na stvar: konkretan problem predstavlja odnos, celokupni utisak, predrasude određene grupe ljudi koja živi u gradu prema onoj populaciji koja živi na selu. Prosta jednačina sa dve nepoznate:
Narod koji živi na selu je klasifikovan na jedan jako ružan način, o seoskom načinu života, navikama i običajima se govori sa velikom dozom gnušanja. Sela se posmatraju kao primitivne divljine sa stanovnicima koji svakodnevno vrebaju vilama, grabuljama i motikama i gde je stoka ravnopravni učesnik u saobraćaju sa ljudima koji tu žive. I da jedina prevozna sredstva predstavljaju isključivo poljoprivredna mehanizacija i konjska zaprega. Ljudi na selu su predstavljeni kao niža rasa, intelektualno podređena, dok je selo okarakterisano kao leglo gluposti i primitivizma. Prost zaključak svega ovoga je jedan novi vid diskriminacije. Nazvaću je urbano-ruralna diskriminacija. Opet ponavljam, mislim na određenu grupu ljudi. Ako se još ovde ne slažete sa mnom, nema potrebe da čitate dalje. Da nastavim, sušta suprotnost ovoj grupi ljudi je onaj deo stanovništva koji živi u urbanoj sredini, u gradskim naseljima, onaj deo ljudi koji gazi beton, ne gaji stoku i ne bere žito. Evo, da budem korektan, uvek postoji ono kurtoazno: čast izuzecima, tj. ljudima iz gradskih sredina koji nemaju ovakvih predrasuda i koji imaju određenu svest o svemu tome... Da se ipak ne naljute takvi. Znam da ih ima.

Posledice:

Ovakva klasifikacija stanovništva je proizvela jedan odvratan osećaj stida kod ljudi koji su rođeni i odrasli na selu i koji zbog prevelikih kompleksa kojima su podložni, pokušavaju da izađu iz te kože i iz života kome su predodređeni od rođenja, nažalost ne svojom voljom. Možda je ova podela upravo i najneverovatnija u Srba. A možda je ima i svuda u svetu. Osećanje kompleksa niže vrednosti usled života na selu je veoma prisutno, naročito kod mlađe populacije. Svesni da im život na selu ne pruža mogućnosti adekvatne njihovim ambicijama, mladi sa sela hrle u grad sa prevelikim očekivanjima i glavom bez obzira. Osoba koja prođe ovakav put do "slave", retko govori o svojoj “ružnoj prošlosti“, stidi se ranijeg života na selu, nerado se seća svega toga zbog straha od moguće diskriminacije, ismevanja i obezvređivanja. Verujem i nadam se da je većini vas neshvatljivo da se neko stidi svog porekla i mesta stanovanja, bilo da se radi o provincijskom gradiću ili običnoj seoskoj sredini. Uvek sam na to gledao kao na kakav greh. Zašto greh? Pa ovakav oblik stida predstavlja i indirektno odricanje od običaja i života na selu, što je najgore i svoje porodične tradicije, predaka i prihvatanje nekih novih obrazaca ponašanja, moralnih načela, uglavnom zarad traganja za nekim boljim životom. Mali je milion ovakvih primera. Ipak, nešto najgore što se može izroditi iz svega je onaj totalni preobražaj ličnosti, koja ne samo što vrlo lako odbacuje i stidi se svog porekla, već se  veštački priklanja onoj drugoj grupi, poprima finije manire, prepušta se kolektivnoj urbanizaciji i duhovnom kloniranju, i kao sam šlag na torti, sa istom onom dozom gađenja govori o populaciji kojoj je nekada i sama pripadala. Ovo bih nazvao kompleksom na kvadrat. To su ujedno najgori i neizlečivi slučajevi. Ovakvi slučajevi su jako česti i bili su zastupljeni i vekovima unazad (pomodarstvo je bilo predmet ismevanja i u domaćoj književnosti), pa tako sada ja ne izmišljam toplu vodu. Danas se osobe, čiji sam životni put upravo opisao, čašćavaju prazilukom koji viri iz analnog otvora, da ne kažem dupeta. Tako se postaje Seljak. Postoji ipak urbanizovan termin, malograđanština, za ove kojima je Seljak nepoznat pojam. I to verovatno znate, Seljak nije žitelj seoske sredine, već karakterna osobina ljudi koje odlikuje potpuno odsustvo moralnih vrednosti, duhovno siromaštvo i svakojako ispoljavanje neukusa, kiča, šunda i koječega.

                   Stanovništvo na selu poseduje obradivu zemlju i mogućnost uzgoja stoke i domaće živine. Posedovanje obradive zemlje omogućuje im da na njoj gaje voće i povrće koje će koristiti, što za sopstvene potrebe, što za potrebe prodaje. Gradsko stanovništvo je usled nemogućnosti uspevanja voća i povrća na betonu, uskraćeno za tu privilegiju. Ali ipak, gradska populacija se hrani namirnicama istog ili sličnog porekla, nema mogućnost bavljenja poljoprivredom u urbanoj i prenaseljenoj sredini pa je prinuđena da hranu kupuje upravo od ljudi sa sela koji su uložili svoj celogodišnji trud. Oni za to bivaju (ne)adekvatno plaćeni. Sasvim normalan i razumljiv put kruženja novca i prehrambenih proizvoda. Dakle, iz svega navedenog je sasvim logično, da pri obradi zemljišta seljanin koristi vile, lopate, motokultivatore, ašove, traktore i budake jer je bio dovoljno inteligentan da zna da bi taj posao malo teže išao kada bi se upotrebljavale ruke, ralo i volovi. Iz navedenog zaključujemo da seljanin vile ne koristi za ubijanje ljudi već za potrebe na njivi, bašti ili štali. Jako je zanimljivo kako je reč prostak evoluirala i zamenjena rečju Seljak? Pored same, ničim izazvane, diskriminacije stanovnika seoskog područja, samo etiketiranje najelementarnije prostačine rečju Seljak je sasvim neukusno. Ovo bi se moglo nazvati diskriminacijom na kvadrat. Veoma zanimljiva pojava u ovom degradiranom i izopačenom društvu. Sada se, samo od sebe, nameće jedno jako teško pitanje, ali sasvim logično: Koja grupa ljudi više vredi? Zapravo, ko je vredniji i važniji u društvenom sistemu ove zemlje? Pa normalan odgovor bi glasio da je svaki pojedinac podjednako važan, nebitno bio on sa sela ili iz grada. Pošto se u ovoj zemlji postavljaju pitanja na koje je teško naći normalne odgovore, nameće se prost zaključak da je diskriminacijom izvršeno nipodaštavanje seoskog čoveka nasuprot gradskom, tj. vrednovanje individue ne prema duhovnim vrednostima, radnim sposobnostima, društvenoj koristi i produktivnosti, već samo prema materijalnom bogatstvu, medijskoj zastupljenosti i moći propagande i manipulacije. Dakle, seoski čovek je manje vrednovan i lošije kotiran i kao takav je marginalizovan.

- Šta je to danas urbano? Urbano je biti starleta, biti mafijaš, urbano je biti lepo obučen. Urban je i svakojaki mediokritet moralno posrnulog društva gde merilo nije poštenje, već broj kilograma iz bendža, gde je etalon vrednosti materijalno bogatstvo, a ne duhovno, gde skromnost, poštenje i iskrenost nisu vrline.

- Nije urbano plastiti seno, čistiti svinjac, brati kukuruz i živeti od toga. Pa kakav je to onda sistem vrednosti koji vlada ovde?

Citiraću Batu Živojinovića u filmu Bure baruta na opasku njegovog sina:

- Ćale, pa kako te nije sramota, bio si profesor, sad voziš autobus?
- Da se stidim? Čega? Kradem li možda?

           Upravo je Sergej sa gađenjem pričao o seriji Selo gori a baba se češlja. Da li je to ruralno, da li treba da se stidimo što živimo u zemlji u kojoj postoje likovi iz te serije, jesu li oni prostaci, seljaci, praznoglavci i primitivci? Samo onaj ko je dovoljno glup ili ko nije želeo da vidi, nije primetio šta je Radoš Bajić hteo da kaže. Da se ogradim za trenutak, istina je i sasvim je normalno da je Radoš Bajić radio sa motivima koji su tu samo radi popunjavanja vremena. I slažem se da je prilično plitko prikazan humor smešnog pijanca Đode, usamljenog čudaka Dragojla, blesavog bata Milašina, blentavog sina Dragana i da su ti likovi možda i previše iskarikirani... međutim, poruka same serije se krije iza tih nebitnih sitnica koje služe tek da nas zasmeju i popune 45 minuta. Radoš Bajić je na sasvim realan način prikazao život srpskog seljanina, popularnog Čarapana u Pomoravlju čiji je (ne)tipičan predstavnik i on sam. Baš ona grupa ljudi o kojima sam pričao pre par pasusa. Pomalo grubo, ali skoro potpuno realno je prikazan njihov život, navike, dijalekt, akcenat i mentalitet. Tamo zaista živi takav narod, stideli se vi ili ne. Zar je sramota prikazati na filmskom platnu jedan takav društveni sklop, jedan stvaran, neiskvaren svet, prepun dinamike i spontanog humora u režiji nekih sasvim običnih ljudi, i zašto bi to bilo kome smetalo? Ne vidim razlog. Zašto je njihova muka, sreća, tegoba ili radost nedostojna prikazivanja i popularizacije? Zašto bi oni to manje zaslužili, zato jer manje vrede? A od koga? Pa je li urbanija onda meksička šablonska serija u kojoj obrijani, nabildovani mačo tipovi u uskim košuljicama na konjima glumataju zavodnike, gde su devojke uvek našminkane sa istaknutim poprsjem, gde se ne zna da li je plića sama gluma od radnje serije? Ili je urbanija hrvatska sapunica sa plemićkom snobovskom porodicom i služavkom u kući? Živimo li možda u tom svetu? Ne, ja ne živim i ne osećam taj svet. Ne dotiče me. Neko bi rekao da je to urbano jer tamo nema seljaka u opancima, traktora, njiva i stoke. Pa čemu onda gnušanje i gađenje? Je li zato što se pokazuje život, tragika, specifičan humor, psihološka stanja srpskog seljaka, njegovi unutrašnji nemiri, borba za preživljavanje? Ali nama je nekako interesantnije znati kakav život vode meksičko-hrvatske lepojke i švaleri nego to kako se živi u jednom srpskom selu. Ako je po Trifunoviću urbano gledati šablonsku holivudsku akciju sa nasiljem i pucnjavom, incest, protivprirodni blud, pedofiliju i nekrofiliju, onda sam ja stvarno seljačina obična. Priznajem, nisam urban, žao mi je. I nisam siguran da su takve scene i filmska ostvarenja uopšte dostojna naše pažnje i vašeg publiciteta. Neka hvala, radije ću gledati Radašina kako u opancima obrađuje njivu ili skelom prelazi Moravu. Znam šta je vrednije, a znam i šta je bolesnije.

               Serija je iskorišćena sa jasnim ciljem da se skrene pažnja na neke motive svojstvene našem narodu. Jedan od tih motiva je svakako kult srpske porodice, koji se neprimetno provlači kroz celu seriju. Porodica kao zajednica u kojoj, u najidealnijem slučaju, vlada harmoničan odnos. Porodica kao stub i osnova tradicionalnog srpskog društva sa izuzetnom reproduktivnom, psihološkom i vaspitnom ulogom. Simbol opstajanja, okupljanja, harmonije, zdrave hijerarhije i zdravog života. U seriji su zato prikazani i problemi odsustva bilo kog člana te najvažnije zajednice, i to kako se i na koji način narušavanje zdrave porodične atmosfere manifestuje na svakog člana porodice. Dati su i određeni kontrasti, patnja i usamljenost čoveka koji živi bez porodice, kada porodica nije na okupu, na jednoj strani i trenuci kada je porodica okupljena i koji su iako retki, najispunjeniji i najsrećniji. Motiv koji je svesno ubačen kako bi nam pokazao važnost i opravdanost funkcionisanja porodice, sa jasnom namerom da nas možda, u vremenu u kojem živimo, trgne i opomene. Sve nije moglo da protekne bez prikazivanja određenih drevnih srpskih običaja u tom kraju, koji su prezentovani javnosti kako bi se sačuvali od zaborava. Motivi slavljenja krsne slave, najsvečanijeg porodičnog okupljanja računajući i Božić i Uskrs. A šta je krsna slava do slava i praznik jedne porodice, simbol okupljanja i radosti koja je u tradiciji našeg naroda? Sigurno je da se toga ne smemo stideti., potpuno nebitno verujemo ili ne verujemo u Boga. I to je takođe motiv koji nas opominje sa tom željom da se takvi običaji sačuvaju u onoj formi u kojoj vekovima postoje. I da ne podlegnu uticajima pomodarstva i malograđanštine, posebno u vremenu kada se čak i krsna slava slavi u restoranima i kafanama. Radoš Bajić je na možda nespretan način isprepletao sve te motive, ali je i pored toga savršeno jasno šta je time hteo da naglasi. I ne gadim se jer imam i ja tamo nekih rođaka. I ne gnušam se njihovog seljačkog akcenta, to je izvorni izgovor srpskog jezika sa tog podneblja, sviđalo se to nekome ili ne. Kroz seriju dominiraju jako duhovita poređenja obojena tim pomoravsko-čarapanskim, ponekad i plitkim humorom, prikaz jednog specifičnog i neiskvarenog dijalekta koji se očuvao do dana današnjih i koji ne poznaje anglicizme, uličarski sleng i žargonizme. Možda serija nema umetničku vrednost, to nije ni bio cilj ostvariti jer ona nije namenjena prikazivanju na festivalima u Veneciji, Kanu ili Berlinu. Njena je svrha da prostim i narodskim jezikom poruku prenese ljudima koji će to razumeti, koje će to nasmejati i koji neće razumeti sofisticirani humor srpske omladine, engleske reči, sarkazam i ironiju. Prostodušnom svetu koji neće razumeti Prijatelje, Simpsonove i South Park. Serijska forma koja je dostupna i pristupačna običnom čoveku prostijeg duha koji nikako ne vredi manje od svih nas. Ljudima koje će takav način humora zadovoljiti, a nas naterati da se zamislimo i shvatimo zašto je Radoš Bajić ubacio baš onaj simpatični naslovčić – Selo gori, a baba se češlja...(e, da, nisam ovo džabe podebljao).

"To je plitki i bezazleni humor ljudi kraj Morave. Humor kojeg se zgražavaju oni koji se pocepaju od smeha kada neko u bljutavoj američkoj tinejdž komediji prdne ili podrigne. To je njima vrhunac nauke o zasmejavanju. I što Gorčin Stojanović ne razume zašto je zanimljiva serija koja počinje tako što neki lik kaki u Moravi, to je već njegov problem..." - reče ovako moj kolega Sukarno, baš pre neki dan.


“Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu."

                                                                                Zaveštanja Velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu, Svetom Savi


                  Sastavni deo prisilnog urbanizovanja je obično prihvatanje nekog osavremenjenog kvazipravilnog akcenta i odbacivanje starog, onog koji se ustaljuje u govoru od prvih progovorenih reči u detinjstvu. Ovo se posebno odnosi na istočne i južne krajeve naše zemlje. Tako se osećate prilično pismenije čak i onda kada ne umete da odvojite neke reči, ne poznajete elementarne glasovne promene ili ne znate padeže...Predrasude o akcentu su takođe jako aktuelne. Jer zaboga, akcenat oslikava manire i sofisticiranost neke osobe. Akcenat je mera urbanosti savremenog Srbina. Zato su stanovnici istočnog i južnog dela Srbije u malo inferiornijem položaju jer ne govore akcentom koji je urban i prefinjen. Moje je mišljenje da je akcenat sasvim relativna gramatička kategorija i smatram da kod jedne pismene osobe koja poznaje osnovna pravila gramatike i zna gde da upotrebi koji padež, složi prostoproširenu rečenicu, akcenat potpuno nebitan (ovo je laičko zapažanje, ne zamerite mi, možda nisam u pravu). Eto, Trifunović radi preko bare, pa dobro spika engleski. Ponekad se toliko zanese u govoru pa ubaci onog američkog da ga slabo razumem. Ali dobro, ambiciozan je stremi ka Holivudu i što bi, na kraju krajeva, morao da snima scene u Petlovcu, kad je to ispod njegovog nivoa? Ko zna, možda bi pristao za neke ogromne pare. Opet da se ogradim, gadili se mi koliko god, ono što je prezentovano u Srpskom filmu svakako postoji i svakako da film nosi određenu poruku. Kakva je da je, tu poruku ne smatram bitnijom i vrednijom od poruke serije Selo gori a baba se češlja. Bar što se tiče nas samih, koji ovde živimo i kojima je ta poruka indirektno upućena. E, sad i ja preterujem što poredim babe i žabe i ta dva ostvarenja (mislim stvarno je neukusno poređenje).

               Da se ipak vratim na Vukov jezik, onaj koji danas nazivamo još uvek srpskim. Mnogi su danas samozvane patriote, rodoljubi koje se ponose srBskim poreklom, sa nekakvim buntom i entuzijazmom koji su bili u zapećku u doba vladavine komunizma. Tako su ti, dugo sputavani, nagoni odjednom eksplodirali. Patriotizam danas podrazumeva slavljenje nekih totalno izopačenih i nenormalnih stvari. I ispoljava se na sve moguće načine, samo nikako onako kako bi i trebalo. Ustvari, nije bitno koliko poznajemo svoj maternji jezik već koliko mrzimo nekog Šiptara, Hrvata ili Muslimana. Patriotizmom se ponajviše razmeću i kojekakvi gastarbajteri koji uvek vole da naglase ko je Gile iz Švajcarske, Žiko iz Austrije ili Dragana iz Nemačke, a pritom ne umeju da sastave tri rečenice na jeziku kojim su ih učili od malena. Mi nismo ni svesni koliko ne poznajemo gramatiku svog maternjeg jezika i koliko smo nezainteresovani da to popravimo (ne mislim ni ja da sve znam, ali ne tražite mi dlaku u jajetu zbog gramatičkih grešaka kojih ovde ima). Mi smo nacija koja gubi svoj jezik, nešto što znamo da je naše i ničije više. Jezik nam niko ne može oduzeti, on je tvrđi od kamena (ma tvrđi je i od dijamanta čak!) i prenosi se sa generacije na generaciju. Ne postoji takav neprijatelj koji nam može oduzeti pravo da govorimo svojim jezikom i da ga prenosimo na svoje potomke. Ne postoji. Sem nas samih, naravno. Mi ipak biramo kako ćemo govoriti. Svakim nepotrebnim prisvajanjem bilo koje strane reči kao da sami sebe opljujemo. Današnja dečurlija, po nekom istom kalupu, poseduje tu veoma lošu karakteristiku da se divi nekim drugim jezicima. I da klinci od 13, 14 godina,  kada se gramatika srpskog jezika i kultura izražavanja u školama i najviše obrađuje, ne shvataju značaj svog maternjeg jezika. Što je posebno poražavajuće. Ali ne, nama je srpski “smor“, engleski nam je „kul“. Bojim se da za par godina nećemo znati ćirilicu, i pitam se ko će uslovljavati decu da uče svoj jezik i da li će srpski jezik u Srbiji jednog lepog dana postati stvar slobodnog izbora? Ako do toga i dođe, tada te Srbije verovatno neće biti, bar ne u ovakvoj formi u kakvoj je sada...do tada, nastavićemo da uništavamo sopstveni jezik dok ga ne iskorenimo. Zato ćemo ga svakodnevno sahranjivati. Neka mu je večna slava...
Gubljenjem jezika gubimo i svoj identitet i postajemo krhkiji, neodgovorniji i bezobzirniji:

"Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?”

           Zapadna kultura je i ovde imala prevelik uticaj. Da se ponosimo što znamo da ubodemo neku reč na engleskom, nemačkom, francuskom, što znamo na italijanskom da brojimo do deset. Ali ne stidimo se što ne upotrebljavamo srpski. Džaba nam onda sav naš „patriotizam“, nacionalizam, srBstvo, junačka istorija...Pa hajde onda za početak, ako već hoćemo biti pravi Srbi, da naučimo da čuvamo svoj jezik i upotrebljavamo ga valjano. Za početak, i to je dovoljno, to je i najlakše. Ne moraš nikoga ubiti, ne moraš ratovati i prolivati krv...

                  Naš jezik je okrnjen i mutiran raznoraznim ukrštanjima. Neki poremećen sistem vrednosti uslovio je i da naš jezik postane utočište savremenim rečima koje nam dolaze iz engleskog jezika. Nije li to naš jezik nije dovoljno lep, pa ga obogaćujemo engleskim i prihvatamo svakojake uljeze?  Ili ga osiromašujemo? Koliko smo onda mi krivi ako nam se sve to servira ne našom voljom i ako od toga ne možemo da pobegnemo? Ali smo krivi ako se ne potrudimo da svemu tome pružimo otpor, tj. ako podlegnemo tome. Sami smo krivi ako se tome ne odupremo. A da bi se najbolje oduprli, moramo imati jak imuni sistem. Naš imuni sistem slabi, a možda ga uopšte i nemamo. Delimo se na Zvezdaše i Partizanovce, na Četnike i Partizane, Seljake i Urbane, Poziciju i Opoziciju...ali govorimo istim jezikom. Ovim jezikom koji sve više prestaje da bude naš. Onda kada skinemo smajli sa lica i počnemo da se smejemo, kad izađemo iz bekstejdža i stanemo na scenu, kad shvatimo da fešn i nije u modi i da selebriti nisu bitniji od nas običnih, kad nam frendovi budu drugari. Ne shvatimo li to na vreme bojim se da smo onda debelo zabagovali... Ako vam je ovo smešno i ako mislite da sam previše paranoičan...možda i jesam. Mada mislim da je ovo jako ozbiljna stvar. Ustvari, samo se vi češljajte, pitaću vas ko će da gasi vatru.

A kako to nama selo gori?

Pa gori. Mi se tako lako odričemo nekih naših nasleđa, kulturne baštine, istorije predaka i najbitnije, svog sopstvenog jezika. Kako ćemo ostati autentični ako ne umemo i ne želimo da sačuvamo svoje? Jezik je primarno, nepromenljivo i najčvršće obeležje nekog naroda. Promenili smo i himne i zastave, ali je taj jezik ostao isti. Mi opstajemo kroz taj jezik, odraz duhovnog stanja celokupne nacije se reflektuje kroz sam jezik kojim govorimo danas. Ovakav kakav je on sad, možda i jeste potvrda ovih reči. Naš jezik zvuči najlepše i svaka naša izgovorena reč je prijatnija od bilo koje druge. Svakog trenutka kada nekom prilikom izgovorim bilo koju stranu reč, osećam da to nisam ja. Stefan Nemanja je rekao da narod koji izgubi svoj jezik prestaje biti narod. To je tačno. Naša nebriga se ogleda u lakomislenosti za nacionalno blago koje su nam darovali naši preci:

“Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika.”

            Neverovatno je koliko ima istine u ovome. Koliko smo se mi tek otuđili i koliko smo, od vremena kada je ovo izgovoreno pa do sada, izgubili gradova i zemalja? Puno smo ratovali, ko će sve to izbrojati, ali protiv sile i zakona jačega teško je boriti se. Zašto nam je onda teško da sačuvamo svoj jezik koji nam je ostavljen u nasleđe? Tu već ne možemo i ne smemo naći opravdanje. Ponekad treba biti samokritičan.

              Stidimo se stvari kojima su se neki stariji ponosili pre nas, a ponosimo se stvarima kojih se razumni i stariji ljudi stide. Šta to znači? To samo može značiti da smo budale i da ne poštujemo starije. To povlači da ne poštujemo nikakav autoritet i da stvaramo sebi samima neke pogrešne autoritete. Tako je i naša omladina prepuštena sama sebi, pa tako oni sami sebi biraju autoritet, iako bi tu kategoriju trebalo da im nameću stariji, recimo roditelji (to je upravo ta vaspitna uloga koju pruža porodična zajednica). Primera je beskonačno, a ako bih počeo o tome ovo bi se oteglo u nedogled iako je već sada otegnuto. Ipak, mnogo udela u tome imaju mediji i propaganda. Najveće zlo našeg društva. Neka nam to bude malo opravdanje. I pored toga, ne zatvarajte oči i uši...

            I da ne bih samom sebi ličio na onog raščerupanog lika koji paranoično priča o propagandi rečima "Nije istina", moraću da završim ovde. I da rezimiram. Eto, dotakao sam se svega i svačega. Uglavnom, hteo sam da skrenem pažnju na izuzetnu važnost očuvanja našeg jezika. Jer to je najmanje što svako od nas može uraditi, kako bi sebe napravio boljim Srbinom. Da ovaj jezik sačuvamo propadanja i prestanemo da ga unkazujemo. Zato nam ne treba snaga i sila, već malo svesti i zdravog razuma. Pričajte srpski, što više! Je li to toliko teško? To je naš jezik, jedini. Drugi nemamo.

                     A ako naučimo da vrednujemo svoj jezik, onda će i ostale stvari doći na svoje mesto, možda ponovo usvojimo neki normalniji sistem vrednosti. Sistem vrednosti u kojem neće biti onih kompleksa i diskriminacija koje sam pominjao. Kada naučimo da cenimo najviše ono što je samo naše. Kada podignemo svest na viši nivo i kada shvatimo da smo svi podjednako važni bez obzira na stalež, intelektualni nivo, mesto stanovanja i posao od koga hranimo sebe i svoje porodice, dokle god je taj posao pošten. Zato ću za kraj konačno citirati Radoša Bajića koji je, sve ovo što sam ja pripovedao, efektno rekao u pet, šest rečenica i dao svoje viđenje, i neki generalni smisao projektovao kroz svoju seriju i likove koji su svemu tome dali poseban pečat:

“Selo gori je priča koju nosim u svojim venama, u svom pamćenju, rekao bih od svog rođenja. To je elegija o srpskom selu, to je pohvala reci na kojoj sam naučio da plivam, najsrpskijoj srpskoj reci – Moravi. To je savremena bajka o malim, zapravo velikim ljudima, o običnim čvornovatim seljacima zagledanim u nebo i okrenuti zemlji koja nas hrani. Ko se zapravo češlja dok selo gori? Ko uistinu okreće glavu od lepote, običaja, od tradicije i baštine srpskoga naroda? Ko zaboravlja tragiku i muku i istorijsko tumaranje našeg naroda kroz vekove koje, možda, i danas traje? Ja to ostavljam vama, da svako ponaosob, pronađe svoj odgovor. A do tada, između zdravog smeha kojeg donosi radost, između sete, gorčine i tuge, i ako kane poneka suza, ako zaboravimo da davno nismo obišli pradedovske grobove i da su nam kućni pragovi u korovu, tu je Selo gori da nas na to podseti.“

среда, 24. новембар 2010.

Lezi, dig' se, ustaj, sedi!

            Lako je. Živeti u grupi, pripadati kolektivu, slediti osnovne principe funkcionisanja mase. Poštovati autoritet, biti podređen, verovati gomili, ne verovati sebi. Biti slab. Kriti svoje nedostatke, a biti ponosan. Bežati, šćućuriti se, pokrivati glavu. Biti kap u punoj čaši, biti utopljena kišnica u jezeru, a ne uzburkati ga. Ploviti rekom u jednom pravcu, savladavati prepreke zajedničkim strujanjem, pripadati i čekati sledeći korak. Gledati u prazno i ne razumeti. Ne truditi se razumeti. Ne želeti razumeti. Ne zaustavljati se, ne pokazati kreativnost i odgovornost, prepustiti se. Autoritetu i komandi. Biti tuđ. Biti beznačajna jedinka, šaka vode u moru, biti more u okeanu ili sitna riba u njemu. Pustiti da te nose okeanski talasi. Ne razmišljati. Sklanjati se, strahovati, a biti siguran. Izgubiti identitet, biti mehanizam za izvršavanje zadatka. Biti lišen svake neizvesnosti. Biti dželat. Tuđ ili svoj? Postati deo celine, pokoravati se tuđim zakonima. Biti prihvaćen, biti odbačen, želeti pripadati. Želeti zaštitu, slediti tuđa mišljenja, govoriti u tuđe ime, gledati tuđim očima. Biti bezbedan, nikako prepušten sebi samom. Suziti mogućnost izbora. Nemati slobodu. Biti zarobljen u samog sebe. Hodati tuđim ujednačenim tempom. Ne ubrzavati, ne usporavati. Ne slediti sopstvene instinkte. Biti vođen i inertan. Ponavljati rečeno, pisati napisano. Biti lutka, marioneta, biti dobar, a biti zao, izgubiti sebe, a dobiti lažan osećaj ugodnosti. Ne spoznati lepotu oko sebe, slepo poštovati ograničenja sistema. Ne uključiti sva čula. Ne smeti preći granicu. Poštovati unapred zadatu normu, ne postaviti sebi neku drugačiju. Bojati se. Ne poznavati sebe, kritikovati i suditi drugima. Spavati, a ne sanjati. Biti kopija, biti kopija kopije, biti nevidljiv ili bleda senka. Tuđa ili svoja? Biti stereotipan, biti šablon, biti lenj, biti primer i obrazac lišen improvizacije i mašte. Čekati u redu, pratiti druge, šlepati se, tražiti izgovor, spustiti pogled, slepo verovati moralu gomile. Sputavati svoje kvalitete, svoje bleskove genijalnosti, talente. Ne verovati u njihovo postojanje. Biti ravnodušan. Marširati nečujno u ritmu nadređenog do nesalomivih granica. Ne želeti istupiti, nemati samopouzdanje, nemati želje, nemati hrabrosti. Ne želeti promenu, koračati u mestu. Ne zadovoljiti svoje potencijale, potrebe, zatvoriti svoj um. Pričati, a ne reći ništa. Govoriti tiho. Ne govoriti. Šaputati nečujno. Spustiti glavu. Ne poleteti. Skresati krila. Nemati ambiciju i volju. Ne reskirati. Lako je.

            Teško je biti isti, poseban, slobodan i najzad, biti samo svoj. I nimalo jednostavno biti kapljica, a ne utopiti se u reku, jezero, more ili okean. Zbrisati talasima, koračati po sopstvenim ritmovima, reći neiskazano, ostati dosledan, ne dozvoliti da te odnesu vetrovi grupe. Verovati najpre samom sebi. I šta je zapravo To? Ludost, bunt, privilegija ili izazov? Zna li ko od vas?


понедељак, 22. новембар 2010.

Reč dve o zločinu, kazni i leptiru kupusaru

Klupa u parku, dva omladinca...

- I, profesore, magistre, umetniče, beli magu, šta ćemo sad? A?
- Pa...ništa...da odemo.
- Gde da odemo? Misliš da pobegnemo tek onako?
- Što, šta fali?
- Ti to ozbiljno? Čekaj, jebeš me?
- Šta je tebi? Ne vidim u čemu je problem, odemo kući...lepo...
- Pa vidiš da onaj visoki sve vreme gleda u nas? Jesi ćorav?
- Pa ništa, 'ajde onda da sedimo ovde...do sutra, boli nas uvo, dokoni smo...dok se ne sklone...
- Gde da se sklone, provalili su nas, neće da odu dok ne završe sa nama, šta je s tobom čoveče?
- Ma jedi govna, nećeš da pobegnemo, nećeš da ostanemo, šta hoćeš koji kurac?
- Šta šta hoću? Da lepo odemo kod ljudi, kažemo takva i takva stvar...jebiga...
- Hoćeš da se predamo? Je l' to hoćeš? Jebeš me malo?
- Ne brate, ne jebem te! Predaćemo se lepo kao ljudi...
- Čekaj, drkaš me?
- Ozbiljan sam bre pička ti materina, neću da sebi pravim veće sranje! Predaćemo se lepo, neću da me terete za saučesništvo i za bekstvo! Neću brate!
- Ma daaaj, nisam znao da si najobičnija pičkica...stani, usr'o si se?
- Nisam se... Jesam, usr'o sam se! Nemoj mene da uvlačiš u priču, imam ćaleta i kevu kući, imam sestru, brata, tetku, ujka...neću da mi panduri dolaze kući da me traže, da mi keva dobije srčku kad mi provale vrata, kad mi prevrnu stan!
- Mnogo ti gledaš filmove. I nemoj da si sisa, zataškaćemo, svalićemo krivicu na drugog, jebote naći ćemo nekog....šta se cimaš?
- Kako bre da se ne cimam? Ti si napravio sranje, neću da ispaštam zbog tebe! Neću da mi dolaze kući da me traže kao osumnjičenog za ubistvo! Neću. Završićemo to na kulturan i civilizovan način, možda nam uzmu kao olakšavajuću okolnost!?
- Ne, ja stvarno ne znam šta da radim s tobom...ti idi, predaj se ko pička...ja neću!
- Znaš šta, ja neću da ćutim onda, zajebao si se malo!
- Ma prijavi i mene, zabole me...
- Jooooj čoveče, evo još jednog. Tačno su mu javili ova dvojica da dođe kao pojačanje!
- Ja ti lepo kažem malopre, ustanemo lepo i odemo..
- Ovaj i pendrek poneo! Jesi lud? Dobro, ustanemo i odemo. I šta onda? Krenu za nama i još nas isprangijaju od batina. Je l' nam to treba? A? Ovako lepo odemo. Dobar dan, dobar dan, ja sam taj i taj, stavite nam lisice, ne odupiremo se, vodite nas u aps, lepo, kulturica...
- Ti si bolestan! Kakav zatvor odmah?
- Jesi normalan, ubio si ga tek tako, mrtav je bre! Čemu se nadaš? Da ležiš u kućnom pritvoru?
- Ma daj, koliko se dobija za to?
- 5 godina minimum! Čitao sam u novinama bre! Neću bre, ne treba mi to, kad si jeo govna, pojedi ih sam! Pička sam, ako sam!
- Pa šta je trebalo da uradim sa njim? Da ga pustim da se jebava oko mene!
- Pa što ga ubi bre? Što?
- Neću da ga trpim! Pobijem bagru i doviđenja!
- Lepo...pobiješ...a što si nas uvalio u govna...što si mene uvalio u govna?
- Ma idi bre, ko te zvao, ne trebaš mi! Ja ću sam da rešim, ko je tebe pominjao?
- Kako sad? Kako? Gotovi smo...
- Ja ti lepo kažem.... da počneš da plačeš, a? Pa da dođu da vide panduri šta ti je?
- Ako, jebi me još, tako mi i treba. Požarevac brate, Zabela, tu mi je mesto...možda i Ćuprija.
- Šta kenjaš ti, kakva Zabela? Pa toliko kriminalaca ima, nema mesta u zatvorima, e baš ćemo odmah da dobijemo smeštaj! Iskuliraj malo!
- Ima mesta garant, jel znaš ti kolika je Zabela?
- Pa ne znam...ono, šta znam...
- Velika je u pičku materinu! Ne daj Bože?
- Pa koliko može da stane? Koliko?
- 5 'iljada duša prijatelju! Eeej ti! 5 'iljada duša!
- Pa dobro, koliko je to ljudi? Hehehee...
- Drkaj se ti...
- Pa mislim, nema svaki čovek dušu!
- E duhovit si k'o moj kurac, nema šta!
- Ma smislićemo nešto, opušteno!
- Smislićeš ti moj kurac! Jesi provalio da su se približili? 'Ladno nas prate, love nas! Najebali smo ga! Što ga ubi bre, što si govedo od čoveka? Šta ti je uradio?
- Ćuti, dokurči mi više. Pa šta ako su se približili? Panduri su, jebem mu mater, rade posao ljudi!
- Evo su! Idu ovamo! Gotovo!
- Vidim bre! Boli me kurac sad, ja lepo kažem da pobegnemo na vreme!
- Gledaju nas, onaj šapuće nešto onom glavatom! Ja ću da im kažem! Hoću!
- 'Ajde probaj! 'Ajde, pa se zajebi! Samo probaj da zucneš!
- Reći ću im, jebe mi se! Pusti mi rukav, neću da ležim zbog tebe!
- Sedi kad ti kažem i jezik za zube!
- Ma idu ka nama....ustajem, rešio sam!
- Sedi bre dole majmune! Sedi!

.....

Klupa u parku, dva omladinca i 3 pandura...

- Dobro veče!
- Dobro veče omladinci.
- Ovaj...imam nešto...mi smo...hteo sam da se obratim...ja i ortak...
- Neki problem dečko?
- Problem...mi smo...zasrali smo...ubili smo...
- Koga ste ubili? Žile, šta tupi ovaj?
- Ovaj...moj drugar, ovaj ovde, je...on je ubio...njega je ubio...ubbb...
- A? Dečko, smiri se, pa 'ajde ponovo ispričaj...jesi jeo 'leba ti?
- Predajemo se, vodite nas!
- Gde da te vodim? Koga si ubio? Šta se treseš? Je l' se drogiraš ti?
- On je bio tu, došao iz čistog mira i ubili smo ga...
- Ko? Koga?
- On...ovaj njega! Leptir kupusar! Prieris brassicae, latinski naziv, učio sam iz biologije! Obletao je tu oko nas, po živcima nam je...on je... spljeskali smo ga! Mrtav je!
- Koje, šta benaviš? Kakav kupus, kakva biologija? Slušaj sinovac, ja sam poš'o kući, umoran sam k'o pas, radio sam ceo dan, a ti me jebeš ovde ko konja...
- Nismo hteli namerno! Žao nam je, on je vrsta pred istrebljenjem!
- Slušaj sine, mi ako krenemo da vas istrebljujemo po parkovima, vas džabalebaroše i mlatikurce, neće da ostane ni jedan. Smena mi se završila, a ja sad ne mogu da ti pišem kaznu! Sutra ti dolaze oni komunalni panduri, njima se obrati, oni su zaduženi za te gmizavce, i ko je kojega potamanio, a ti im javi da si roknuo toga Kupusara! Ja ti se, druže, ne razumem u te leptire, u tu biologiju...'ajde uzdravlje.

.....

- Šta je pičketino, jesi se ukakio, a? Heheehe...
- Iskuliraj me...
- Ajmo negde na pivo, šta si prs'o sad? Ajde ustaj, idemo.
- Ajde...e, da, šta ćemo sa leptirom, da ga ponesem?
- Ama čoveče, polazi na pivo, baci ga u kantu, jebo te bre leptir kupusar!
- Ma neka ga ovde, ko ga jebe!? Da ga ostavim?
- Pa neka ga...ostavi ga...

недеља, 14. новембар 2010.

Tihe poruke neba

Upoznavanje sa likom i delom Boška Drljića (Boleta Gandora), o njegovoj životnoj borbi, ubeđenjima i filozofiji...
Priča o nemani zvanoj Moćna Nirdala.
Ako vam se sve učini smešnim, pogledajte ponovo...i opet i sve tako u krug. Voleo bih da nakon odgledanih snimaka učestvujete u anketi koja se nalazi u gornjem desnom uglu.





Hvala na pažnji!