tag:blogger.com,1999:blog-48949908851921531492024-03-12T18:59:51.577-07:00Virtuelne baljezgarijeSvedočenja Gospodara NevremenaGospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.comBlogger22125tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-57497754684248209672011-06-04T04:21:00.000-07:002011-06-04T04:21:48.151-07:00Reč dve o "providnim" naočarima, srčanosti i “prijateljima” sporta<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"> Nemam običaj da zaboravljam nečija imena i prezimena. Kad ih prvi put čujem uglavnom ih dobro upamtim, čak bolje nego nečiju facu. Bez obzira da li je ime domaće ili...nije domaće. Ne znam kako sam ovaj put zaboravio ime tog čoveka, jer sam povrh svega, upoznavajući se sa njegovom zlom sudbinom bio toliko fasciniran da sam mislio da nikako ne mogu da izbrišem to ime iz glave iako nikada nisam ni video kako izgleda.<br />
<br />
Čak i tog 23. januara nisam mogao da ga se setim, iako sam o njemu čitao pre neka 3 meseca samo, a još mu je ime pominjao i onaj blesavi Strajnić tokom utakmice. To je već neki problem sa pamćenjem kojeg ranije nisam imao. Definitivno mi mozak ne radi kako bi trebalo ili bar ne onako kako sam navikao. A možda sam u tom trenutku toliko bio preokupiran buljenjem u mali ekran i dešavanjima na terenu da mi je bilo potpuno svejedno da li gol daje Vujin, Rnić ili Toskić, ili golman Darko Stanić, ma i da ga je selektor Vuković dao, ne bih primetio. Prokleti rukomet! Samo da uđe!<br />
<br />
I ništa. 28-27 za Poljake. U zadnjoj sekundi. Ma šta sekunda, u zadnjoj stotinki primamo taj gol koji nas je, kako su se stvari tada odvijale, ujedno i udaljio od borbe za Olimpijske Igre u Londonu. Ja tako imam običaj da se nerviram dok gledam rukomet, verovatno zato što se tim sportom nikada nisam bavio, čak ni rekreativno, a kamoli profesionalno, pa mi nikako nije jasno kako direktni učesnici te plemenite igre ne mogu da pogode gol rukom, a da ne pominjem koliko su mi tek jasne pojedine sudijske odluke. Međutim, ja sam lupio tada ručerdom o sto i psovao šta god sam stigao. A heroj utakmice bio je u zagrljaju svojih saigrača iz Poljske. I saigrača i selektora, stručnog štaba, ekonoma, medicinske ekipe... Zasluženo, jebiga. Svaka mu čast, preuzeo je čovek odgovornost, samo, nije morao baš protiv nas. Baš je njega briga zbog toga. Utnuo nam ga je Karol Bjelecki onako majstorski. I ni tada ništa neobično nisam provalio. Ajde što nisam registrovao njegovo ime i prezime, nego se uopšte nisam zapitao zašto nosi one kompletno “providne“ naočare dok nam cepa mrežu i ostavlja nas da zabezeknuto gledamo u semafor i hvatamo se za glave. Ništa čudno. I Redži Miler je nosio naočare i košarkaši nose duge čarape iako ne koriste kostobrane, moda neka valjda. Ali zapamtio sam ime. Karol Bjelecki, srpski dželat. Jer jako dobro pamtim te dželate, još od Štefana Levgrena, Edgara Davidsa (i on je nosio naočare), Kerema Tunčerija i ostalih delija koji su nas zavijali u crno u zadnjim sekundama. I opet ništa. Gol pao, završena utakmica, sutra u zaborav...<br />
<br />
I kao što mi se obično upali neka lampica tako iznenada, nekad i sa godinu dana zakašnjenja, tako je bilo i pre neki dan. Odjednom, niotkuda. Kako mi je samo on pao na pamet, a čak se i Svetsko prvenstvo završilo? A i to je rukomet na kraju krajeva. Međutim, lampica nije prestajala da svetluca, a kroz glavu mi je prolazilo njegovo ime– Karol Bjelecki. Eto, svaka reakcija je korisna, pa čak i ona zakasnela! Šta, koji đavo, Karol Bjelecki, pitao sam se? Prepirao sam se sa samim sobom. Da, čoveče, onaj visoki plavi, žgoljavi Poljak što nam ga je zabiberio pre dve nedelje! Da, to je on! Pa dobro, i? Pa on nema jedno oko! Setio sam se! Kako nema? Pa lepo, isterali su mu oko... Bukvalno ga nema, šta tu ima nejasno... I to baš na utakmici reprezentacije. Pa da, zato nosi one zaštitne naočare, logično... Au, jedva ispovezah stvari...konačno sam se setio da sam pre tri meseca čitao članak pod nazivom: Bjelecki se vratio rukometu! To je taj lik koji je 23. juna 2010. na “prijateljskoj“ tekmi protiv Hrvatske ostao bez oka. Ali stvarno! Da. Dobio je hladan prst u očnu duplju od Josipa Valčića (u suštini, njegovo ime uopšte nije ni bitno...). Kratko, jasno. I kraj. To ti je rukomet prijatelju, nema namere. I to još dok je igrao odbranu, bezazlena reakcija, ostaješ bez oka dok si rekao keks. Zamisli to. I dok se Bjelecki opametio i video šta se dešava, onim jednim okom koje mu je ostalo, već je počeo da se potuca po najboljim nemačkim klinikama, kako to već ide... ali su mu i najbolji specijalisti potvrdili da se levo oko više ne može vratiti. Kraj priče. I klupske i reprezentativne karijere.<br />
<br />
<i>Nemam levo oko. Potpuno je slepo i nema nikakve mogućnosti povratka vida. Saznanje da sam izgubio oko i da neću moći da igram rukomet bilo je za mene strašno. Valčić je nekome dodavao loptu. Učinio je to tako nespretno i nehotično da se njegov prst našao u mom oku. Odmah sam osetio da je jako loše. Video sam da tekućina koja je istekla na parket nije krv nego oko.</i><br />
<br />
Tako je govorio čovek. Znam, zvuči jezivo, baš zajebano, ali morao sam ovo da prekopiram da ne posumnjate da vas lažem. Teško je doživeti tako nešto, a svakako je teško i govoriti o tome. I još ovako hladnokrvno. Ma teško je samo da pročitaš ovo. A on, ni kriv ni dužan, baš kao i njegov kolega prstoubadač Josip Valčić:<br />
<br />
<i> Žaliću zbog toga celog života i nikad neću to zaboraviti. Znam da se to moglo svakom dogoditi, ali to mi nije nikakva uteha. Još proživljavam kako moj prst prodire u njegovo oko. Propao je duboko, znao sam da neće dobro završiti. Rukomet je grub, ali su slične povrede retke. Nadam se da će Karol sve to prebroditi, želim mu svu sreću.</i><br />
<br />
Pošteno, ali izvinjenje ne može vratiti nečije oko. Ali takav je red… i koga je briga što je tebi teško zbog toga. Jaka stvar. I sad bi trebalo da parafraziram: sve je to normalno, sve je to sport. Pa nije baš, pomalo je glupavo. Teško da je normalno da odete da odigrate tekmu a vratite se bez oka, sa slomljenom vilicom, nogom, rukom. Ili se ne vratite uopšte. E pa nije to sport dragi moji, ali svega toga ima u sportu, nažalost. Treba se samo pomiriti sa nečim. Baš kao što je to uradio nesrećni Bjelecki:<br />
<br />
<i> Nažalost, ispalo je da se oko nije moglo spasiti. Moraću da naučim da živim novi život, izvan rukometa. Kako god bilo, snaći ću se. Preda mnom je još puno od života. Pa, izgubio sam samo oko!</i><br />
<br />
Izjavljivao je Bielecki za neku poljsku štampu pokazavši tako određenu pribranost koja se ogleda u totalnoj pomirenosti sa situacijom, ne pokazujući pritom ni traga ogorčenosti. Kaže čovek da je to samo oko i ništa više! Kakva svest, čovek je srećan što je živ.<br />
<br />
<i>Nije to bio nikakav grub prekršaj nego čisti nesrećni slučaj. Takav se događa jedanput u milion. Ne ljutim se na Hrvata.</i><br />
<br />
Jer danas će ti neko razbiti glavu ako ga slučajno zakačiš na ulici. Šta bi bilo da mu isteraš oko, doduše nenamerno? Ne bih da pomišljam na to. E, sada ću da parafraziram opet: pravi sportista najgore preživljava povredu koja ga od terena odvraća pa makar i mesec dana. Rekoh pravi sportista, neki sa radošću zarađuju novac sedeći na klupi, jer im je tako lakše, njima čak ni gips na nozi ne pada naročito teško, pogotovu ako je adekvatno plaćen. Gips. Zamislite kako neko preživljava da zbog povrede prekine karijeru? I znate li kada na fudbalu ili basketu dobijete nezgodan udarac? Dole (muškarci znaju zašto) ili gore. Potpuno svejedno, boli kako god okreneš…I kad vam se utera strah u kosti, pa se nakon toga plašite da potrčite, a kamoli da uđete u duel sa nekim? E, pa ja nemam srca, zato i nisam predodređen da budem vrhunski sportista. I šta se desi čoveku koji posle ovakve povrede reši da se vrati sportu? Ma šta sportu, rukometu jebote? Nije to šah, kuglanje ili banatske šore…Ma nema tih zaštitnih naočara, koje bi mene vratile… ali ko sam ja uopšte? Ja i nemam muda za tako nešto.<br />
<br />
Neki će pak reći, pa dobro, čovek je živeo od rukometa, na takav se put odlučio, da tako za hleb zarađuje… Ma jok, ma nema tih para za koje bih se ja vratio…opet ja, ne vredi o meni trošiti reči. Nisam ja Bjelecki. I nije mala para koju on zarađuje, a nije ni velika. Rukomet je to. On ne može da se nakon tri sezone vrhunskog igranja finansijski obezbedi. Teško. Nije njega doveo helikopterom Roman Abramovič ili kupio Florentino Perez. Ipak je rukometni lebac dobrano krvaviji. Eto, ne može ni najbolji vaterpolista sveta (kažu da je to neki naš Vanja) da nakon završetka karijere digne sve četiri uvis. On mora da preore bazen do 35. godine, i da završi fakultet radi lične perspektive kasnije. Ali može ‘ristijano Ronaldo već sada da batali fudbal, komotno. Samo ako hoće. E u tome je razlika. A oni? Pa teško. I ko je bolji sportista, da li je neukusno porediti ih? Udovičić, Bjelecki, Ronaldo ili tamo neki kubanski amaterski bokser koji je bio dvostruki Olimpijski šampion, neki uzbekistanski džudista…glupo je porediti…Sportisti se danas vrednuju po finansijskim kriterijumima začinjenim medijskom zastupljenošću. Teško je danas reći da li je uopšte spot najdivnija sinteza tela i duha ili samo rekreativna navika. Da li je sport najplemenitija primena ljudske fizičke i mentalne snage ili samo šoubiznis?<br />
<br />
<i>Sport se nalazi tamo gde i prostitucija, kocka, prodaja droge…</i><br />
<br />
Rekao je Ljubodrag Duci Simonović, mada i najobičnijem laiku nije teško da to primeti. Simonović, naš proslavljeni košarkaški reprezentativac, svetski prvak, koji je demonstrativno, sa još trojicom naših košarkaša, napustio Olimpijadu zbog dopingovanja košarkaša Portorika…bla bla, to i vrapci znaju…. Simonović je i danas ostao najveći sportski buntovnik, borac protiv kapitalizma i pobornik teorije da su sportisti danas moderni gladijatori. Duci Simonović ima dva fakulteta iza sebe i svakako se ne treba s njime zajebavati, ali je možda previše zaokupljen kojekakvim teorijama zavere. Međutim, kada govori o bolestima i izopačenosti modernog Olimpizma, tu se ima šta pametno čuti. On se javno oglasio, šteta što to niko ne čuje ili ne želi da čuje. Možda bi on i Bjeleckog okarakterisao kao gladijatora, ko zna…ali ovo što je rekao, sigurno je tačno.<br />
<br />
Koje su sad to bolesti modernog sporta? Nije to ni isterano oko, ni slomljena noga ni vilica. Trebalo bi da je sport srčanost, nadmetanje, želja za uspehom, rezultatom, borba, viteštvo, snalažljivost, savršeno utrenirana veština, a nigde nije rečeno da je to i novac. I zna li neko kako je Kristijan Fris (on je srpski reprezentativac, ko nije znao) plakao na Olimpijskim igrama u Pekingu nakon ispadanja u prvom krugu na turniru u rvanju? Ne razumeju oni koje mrzi da dođu na Olimpijske igre, a to su oni koje danas nazivamo vrhunskim sportistima. Ili su samo atraktivni? Pa jesu li oni to? Da li ga ne treba svrstati u vrhunske sportiste zato što on ne zarađuje milione i što se odriče svega zarad četvorogodišnjeg treniranja za najveće takmičenje? Da ujutru šljaka na benzinskoj pumpi, da uveče trenira. Da se odriče noćnog provoda, punjene pljeskavice, piva, špricera, jeftinih kurvi…. Da to neprestano i sa entuzijazmom radi 4 godine, da željno iščekuje Olimpijske igre, da ne spava noć pred svečano otvaranje. Da se ponosi kako mu je učešće na Olimpijadi najveći uspeh u karijeri, a ne potpisivanje milionskog ugovora sa bogatim šeikom. I da ispadne u drugom krugu, i da se vrati kući i pokrije glavu rukama…da plače kao dete ili da se uteši da će za 4 godine ponovo, i da sa istim entuzijazmom počne opet? Zato on nikada neće predati meč, jer je za njega svaka borba svetinja, a ne jedan od dosadnih mečeva na ATP turniru, na kojem nema motive, jer sasvim pristojno zarađuje. Ali ja to ne znam, ne znate ni vi…<br />
<br />
Iako to često radim, ponekad i bez ikakve logike, opet sam skočio tematski u neka druga polja. Ali ovaj put se nisam slučajno dotakao sporednih tema. Da se ipak vratim na centralnu figuru. Zašto razglabam o Karolu Bjeleckom, koji je on faktor sad? Bjelecki je jedna od onih spona, koje povezuju profesionalni sport (jer igranje u nemačkoj rukometnoj Bundesligi to svakako jeste) i nekakav izvorni, neiskvareni sportski duh. Nama, skepticima, dokazao je da pravih sportista i junaka ima i tamo. Nije baš svima novac popio mozak. Možda on neće nikad osvojiti Bundesligu, Svetsko, Evropsko prvenstvo ili Olimpijadu…ali zar je to bitno? Možda je zato on i bitan faktor. Zato što je on hrabar, zato što ima veliko srce, zato što je rođeni sportista, zato što je sportski heroj o kome treba pričati, čije ime podvig treba prepričavati i čiju priču treba ponavljati svakom klincu koji odlučuje da se bavi sportom. Zbog učenja sportskog vaspitanja, koje danas nedostaje mladim naraštajima. Ne verujem da bi Bjelecki pljunuo kolegu rukometaša, udario sudiju, pokazao srednji prst ka tribinama. Jer sportistu ne izgrađuje fizička sprema i urođena sportska inteligencija. Pre pedesetak godina, imalo je dosta intelektualaca u sportu, pa im tog vaspitanja nije manjkalo. Danas ima mnogo divljaka. Nekome treba dobra vaspitna motka pred odlazak na sportsko bojno polje. Ipak te gleda milijardu ljudi…<br />
<br />
I šta je zapravo sport i koji su to njegovi “prijatelji”? Novac, marketing, politika, klađenje, sredstva za stvaranje profita, pomodarstvo? Ili primena ljudskih veština, borba, viteštvo…umetnost kontrole trenutka, ili možda nešto više. Više ni sam ne znam. Znam samo da je Bjelecki, najuzvišeniji i najplemenitiji primer…ili samo jedan od njih, da ne preteram ipak. I zašto ga treba pominjati? Pa valjda zato što bi on trebalo biti nečiji sportski idol. Potpuno nebitno čiji…zato što je progutao gorku pilulu i suočio se sa užasnom istinom. Zato što se posle 6 nedelja vratio rukometu, zato što su ga navijači pozdravili ovacijama, zato što je na prvoj zvaničnoj utakmici nakon povrede dao 11 golova, zato što je branio boje svoje zemlje na Svetskom prvenstvu, zato što ima muda jer je preuzeo odgovornost i dao nam gol u zadnjoj sekundi, zato što niko nije ni čuo za njega. Zato što od njega svaki sportista može da nauči nešto, što se ne postiže talentom i radom. Zato što mu je rukomet zadovoljstvo i život, a ne obaveza. Zato što je strašan rukometaš. Zato što će biti još bolji. Zato jer ne nosi cvike zato što je to u modi…nije smešno…<br />
<br />
Da se vratim opet na onaj gol. I ja se tada njega nisam setio. Udarao sam rukama o sto, umesto da aplaudiram tom čoveku. Ali eto, da sam znao tada, možda bih lakše podneo, možda bih mu se poklonio do poda ili skinuo kapu, da sam je imao, možda bih rezigniran rekao: Svaka čast prijatelju. Mada čisto sumnjam jer sam veliki živac. I ako je neko zaslužio da postigne taj gol, neka je to baš on. Eto, možeš da igraš bez prsta, ruke, noge…ma možeš i bez oka. Samo ne možeš bez srca. Džabe ti i što imaš snage ko seoski vo i talenta na prodaju. Neko ne želi da ode na Svetsko prvenstvo zbog sopstvene svadbe, nekoga mrzi da ode na Olimpijske igre jer ima zakazano letovanje na Karibima, nekome se ne znoji na prijateljskoj utakmici reprezentacije. Ko ne želi, nađe razlog, ko želi nađe način. Pa makar i bez oka, kao naš junak iz Poljske. I svako ima pravo da svoj privatni život stavi ispred svog sportskog zanimanja. Sasvim normalno. Ali bi onda trebalo obratiti pažnju kome nalepiti etiketu vrhunski sportista, jer neki to ipak nisu. Ni oni, ni njihove patike sa vakuumskim đonom, supersonične kopačke ili aerodinamične frizure…sve se može i bez šminke…<br />
<br />
A mi grdni, gde smo mi u svemu tome? Pa mi ćemo potražiti novu šansu za Olimpijske igre. Nadam se da ćemo uspeti. Nadam se i da će Poljaci uspeti. Sa Bjeleckim, naravno, da pronese duh Olimpizma, ukoliko on zaista postoji. I takav kakav je sport danas, ipak ima pojedinaca koji odstupaju od usađenih normi i materijalističkih klišea koji danas vladaju u savremenom sportu. Ima još sportista, onih pravih, Bjelecki je jedan od njih, ali ima ih još, siguran sam, samo ne postoji finansijski interes za njihovim eksponiranjem. Džabe ja ovo pričam... A ovaj srpski dželat, čovek sa “providnim” naočarima, stoji svojim primerom na vrhu svih, ne postoji veći dokaz i uverenje od njegove zle sreće. Tek da nas uveri da ljubav prema sportu ne gubi smisao. I neka oseti atletsku stazu stadiona u Londonu dogodine, biće to njegov najveći trijumf, veći i sjajniji od bilo koje medalje. I neka nam ponosno mahne na svečanom otvaranju, jer valjda Olimpijske igre zaslužuju takvog učesnika. A oni šminkeri neka ne dolaze, nije to njihovo prirodno stanište. Neka se ne guraju sa medijskim anonimusima i sportskim gromadama. Odmorite to leto, zalečite vaše hronične povrede koje ugrožavaju vašu profi karijeru. Tu vam nije mesto. Jer to je prilika da i oni najsiromašniji i najsrčaniji ugrabe 5 minuta slave. Da se i o njima napiše koji članak, da vidimo ko se to njima ponosio dok su cmizdrili na pobedničkom postolju, da čujemo kako su izgurali četvorogodišnje pripreme i za čiju su finansijsku milost molili da se tu uopšte i pojave. I neka najsrčaniji od njih, Bjelecki, bude na čelu kolone. Ustvari, pitam se, da li uopšte današnje Olimpijske igre, ovakve kakve su i kakve vrednosti zastupaju, zaslužuju takvog sportistu. To bi se verovatno Duci tako zapitao. Ko će ga znati. I koga je briga dok još ima dovoljno dobrostojećih "prijatelja" sporta...</div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-74940082314791005102011-02-17T15:16:00.000-08:002011-02-17T15:16:24.644-08:00Čoveku<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div style="text-align: justify;"> Čoveče, sa tvojim odlaskom želimo da verujemo da se i iza ovih izlizanih reči naziru iskrena osećanja gorčine i tuge koja nam dušu ispunjavaju. Oprosti što možda ne verujemo u tvoju besmrtnost i trajnost. Oprosti i ako nam ni u sećanju ne ostaneš. Hvala ti što si bio, hvala ti što si nas zadužio. I to što si se razdužio ovako rano, nije moralo biti. U svoje ime, i ime svih nas. I trenuci koje smo proživljavali bili su nekako prazni i okrnjeni. Kao i ovi trenuci bez tebe kada ne znamo kome i gde pripadamo... Znao si da se <em>otadžbina brani lepotom, da te prejaka reč može ubiti, a da je ipak u ćutanju sigurnost, a u razumu carstvo</em>. Sve si znao i rekao nam. <em>A da čovek umire jedino kad mora i kad ne želi</em>, to smo i mi znali. U to smo se sami uverili, ali ti ne možemo reći jer nas više ne čuješ. Saslušao si nas kada je nama bilo teško, a tvoje su reči prosipane nepovratno. Prodavane za šaku magle, poklanjane đavolu i bacane u ambis. Otišao si u beskraj, što dalje od nas. Od naših kuća daleko, od naših srca još dalje. Ne zaveštavaj svoje organe. Ne trebaju nikome. I vrline i mane sačuvaj za sebe, da ti se ne bi rugali. Učinio si nam previše, nezamislivo i neshvatljivo. Nesvesno si izgradio od sebe samog ideala. Nedostižnog. I dok kazujemo ove poslednje reči, ispraćamo te na večni počinak. U večnu vatru i vodu. U večni vazduh i največniju zemlju. Onu koja te je stvorila. Onu koja te nije htela nazad, ali je pod silom popustila. Ispraćamo te u žagoru, graji i vriski, baš kao da slavimo i tvoje rođenje. Oprosti onima koji ne haju jer si samo jedan i koji ne poštuju ni grobnu tišinu koje nema. Sada, kada si izdahnuo, probaj da udahneš ponovo i prati korak onog koji grabi ispred tebe. Nazad se ne okreći i na nas više ne obraćaj pažnju. Tvoj odlazak je dokaz da te ne želimo. Iako ti to nismo ni rekli, ti kao da si tu želju prepoznao. Znamo da nisi hteo otići ovako rano. Ti bi ipak rekao da si možda i okasnio. Dosta je bilo, nismo vredni tvoje brige. I nas je malo, ali ti želimo sigurno utočište. Ono gde ćeš beskrajno potrajati bez saginjanja i ustezanja, i gde će te bez prisile i ucene saslušati i poslušati. Želimo ti najlepši, samo ne bilo koji svet. Ukoliko postoji takav koji te zaslužuje. Neka ti njegova vrata budu širom otvorena ili bar malo odškrinuta. Ne treba ti prostranstvo da bi video, samo najmanji oblak da odmoriš. Možda si i premalo tražio, a previše dao. Kao da ništa nisi ni tražio od nas. Znamo samo da ništa nisi dobio. Zato te i ne zaslužujemo. Svi kolektivno. Neka nam kap suze koja natapa grobljansku zemlju, nadjača tupe udarce grumenja o tvoj srebrni kovčeg. I neka naši jecaji ne dođu do onih koji ih neće čuti. Idi u miru i neka ti je laka ova preteška zemlja.</div></div><br />
<iframe title="YouTube video player" width="480" height="390" src="http://www.youtube.com/embed/R019WIM8cQE" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com6tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-55802484596412026462011-02-09T19:05:00.000-08:002011-02-09T19:05:52.027-08:00Identifikacija<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><br />
<div class="MsoNormal" style="text-align: justify;"><span lang="SR" style="mso-ansi-language: SR;"> Zdravo, mogu li da ti pravim društvo? Ma ne poznaješ ti mene...Gde ćeš? Evo, ja bih da hodam pored tebe, neću ti smetati, ne brini. Nije bitno kako se zovem, daj mi nadimak koji hoćeš. Onako, da dobro zvuči. Ne bih da gubim vreme na to. Ja nemam pojma šta radiš i čime se baviš. Ali imam poverenja u tebe, deluješ mi sigurno i dostojanstveno. Jer ja svakako nemam ni jedno ni drugo. Pusti me da hodam pored tebe. Vidim da si jako interesantan, svuda si oko nas, gde god pogledam. Pa moram valjda na tebe da se ugledam? Na koga bih drugog? Smeta ti što mnogo pričam? Nikakav problem. Ućutaću, pa navikao sam da celog života ćutim. Radiću isto što i ti, važi? U stvari, ja te i ne poznajem, ali to nema nikakve veze. Nije ni bitno je li to što radiš, zapravo, dobro ili ne. Ja ću pokušati to isto. Ja u svakom slučaju ništa i ne radim. Nisam ja loš, samo ne znam šta ću sa sobom. Nikada nisam ni pokušavao uraditi sa sobom bilo šta, znaš, plašio sam se. Da ne probam nešto i ne unakazim se. Tako, godinu po godinu, i uvek odložim to prepuštanje sebe, sebi samom. Ne poznajem toliko sebe da bih sebi poverio tu odgovornost. Zato sam odabrao tebe. Ipak sam sebi najbitniji, ne bih podneo samouništenje. Stvarno nemam pametnih ideja. Ali sjajno imitiram. Evo, vidiš, hodam kao ti. Vidi, skinuo sam ti pokrete, mimiku. Evo, sad se mrštim i kolutam očima kao ti! Sutra ću se obući tako. Ma videćeš, ima da budem isti ti. Neće nas ljudi razlikovati na ulici. Nisu me ni primećivali do sada, ali sad, pošto ličim na tebe...ma neću te ja dirati, ne brini. Gde izlaziš obično, šta piješ? Šta voliš da jedeš, koja ti je omiljena uzrečica? Koju muziku slušaš? Koje si seksualne orijentacije? Daj, reci mi! A zašto nosiš naočare za sunce, uveliko je noć? Čekaj, staviću ih i ja, imam jedne u džepu. Ma, viđao sam te ja ranije...znam ja tebe odlično...gde si kupio taj šal? Nećeš da mi kažeš? Ok...Stvarno si škrt na rečima...ma nije frka, pretražiću ceo grad, kupiću isti takav. Kakve devojke voliš? Imaš li devojku? Ja nemam, ali srediću neku kombinaciju, samo kad budem hteo. Ne zameri mi, ja sam ti kao lepak. Ili kao čičak. Ali ne boj se, neću ti biti teret. Ne lepim se na tebe. Samo tebe prilepim na sebe. Ma ne, taman posla, samo tvoju kopiju. Ti ništa ne gubiš, samo ja dobijam. Novi identitet. Jer nikako ne uspevam da ga nađem</span>. Nisam ga izgubio jer ga nikada nisam ni imao. Tražim ga. U nekom drugom. U tebi.<span lang="SR" style="mso-ansi-language: SR;"> N</span>a neodređeno vreme. Za kasnije ću se snaći. Hvala ti što si me zbrinuo. Zar ne vidiš da sam jako zahvalan, ja sam ti čovek od plastelina. Pustiću te da me oblikuješ po želji. Vidiš, telo mi je mekano, srce mi je od testa, a duša od gradske prašine koju raznosi prolećni povetarac. Ležim. Uspravljam se po želji. Tvojoj želji.... </div><div class="MsoNormal" style="text-align: justify;"> Kako te ne mrzi da hodaš sam? Ja sam nesiguran, uglavnom se sklonim u gomilu, lakše mi je tako. Saslušam ih i poslušam, što bih se sam mučio? Nego, imam utisak da me ne čuješ...Eh, kad bi još mogao i da razmišljaš za mene. Ma dobro je i ovako, dosta mi je. Sad sam tvoj na svome i lepo mi je. Konačno sam se pronašao u tebi. Ja sam sada ti, neko i nešto. Eto, ti na primer, nikada ne možeš da budeš ja. Jer sam ja ništa, a kako nešto može postati ništa? Pa nikako. Uh, čekaj...to znači da i ništa ne može postati nešto...opet živim u zabludi. Pa dobro, ipak se ne žalim, i ovo moje stanje je prividno, nisam ni mislio da će biti nešto ozbiljno. Dokle traje, da traje. Nije moje da mislim o tome...skrećeš levo? Čekaj, i ja ću tamo...</div></div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-79819856722991065612011-01-30T16:25:00.000-08:002011-01-30T16:25:03.536-08:00Bitanga i Princeza<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TUX8qFJ46PI/AAAAAAAAADc/NoM2sUetzxo/s1600/ikarajat_elokuvat_18.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="200" src="http://2.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TUX8qFJ46PI/AAAAAAAAADc/NoM2sUetzxo/s200/ikarajat_elokuvat_18.jpg" width="200" /></a></div><br />
Upozorenje! Ne preporučuje se čitanje posta osobama mlađim od 18 godina.<br />
P.S. I baš me briga ako vam je tekst vulgaran.<br />
<br />
<br />
<div style="text-align: center;"><b>Bitanga i Princeza, tragedija u dva čina</b></div><div style="text-align: center;"><br />
</div><strong><em>Beograd, 1979. godina</em></strong><br />
<br />
<strong>Lica</strong><br />
<br />
BITANGA, buntovnik, gradski mangup, nosi pocepane leviske, neobrijan, pljuje šlajmaricu po ulici, priča viceve o drugu Titu, polagao Marksizam u srednjoj, apsolvent na Akademiji dramskih umetnosti. Nezaposlen.<br />
<br />
PRINCEZA, brucoš na Medicinskom fakultetu, pere sudove svaki dan, čita Politikin Zabavnik, jede đevrek i jogurt iz tetraedra na pauzi između predavanja, ćale joj oficir u JNA.<br />
<br />
DOBRI ANĐEO, savest, pomoć u razrešavanju moralne dileme.<br />
<br />
<br />
<strong>ČIN PRVI:</strong><br />
<br />
U tami disko kluba...<br />
<br />
BITANGA (nežno i bez prisile hvata Princezu za ruku, u gluvo doba, 23:30, sa zvučnika se čuje Abba, opusteo front i sprema se fajront): Oho ho! Luda noć! Ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu, ne pijem limunadu, samo pivo, mrzim sve živo, pljujem vlast, ne prodajem čast, pišam na kapitalizam, serem na komunizam, a ko si ti?<br />
<br />
PRINCEZA (postiđena, crvena u licu spušta flašu kokte, gricka nokte, hvata je trema, ostaje nema, uzvraća stisak): He he...Luda noć, ja sam bila mamina princeza, iskrenog keza, finih manira, spremna da volontira, kupah se svaki dan, biblioteke redovan član, važno podvlačih dvaput... sve do sad i ne znam šta mi bi! Heh.<br />
<br />
Veleobrt. Princeza završava u rasklimanom krevetu Bitange. Ponoć je. Gluvo doba, Bitangina soba. Vode ljubav.<br />
<br />
DOBRI ANĐEO: A tebe traže, zaboga, ponoć je već! A tebe traže, šta će tata reć? (što se preda ti u strasti, što te mangup obeščasti?)<br />
Bitanga i princeza par? Ne! Ne! Ne! Ooooo ne ide to! (zbog moralnog posrnuća, sad je tebi glava vruća! )<br />
<br />
Par sati kasnije, nakon kukurikanja prvog petla, Princeza bludna leškari budna, Bitanga zeva i krče mu creva.<br />
<br />
BITANGA (desnom nogom gužva ionako izgužvanu postelju, šeretski se osmehuje): Luda noć! Ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu, ali moraš poć'! Kapiraš?<br />
<br />
PRINCEZA (odlučnim glasom, moralno posrnula): Ma neka je dan! Baš me briga! Mnogo mi se bre sviđaš, još bih malo bila s tobom! Baš si dobar, još nije poć’! (Oh ti si noćas sa mnom snio, ti si mome srcu mio, nevinost mi noćas uze, zar treba da ronim suze, što te volim sad do bola, pokraj tebe ležah gola, u tebe se čas zaljubih, pamet ludu svu izgubih! )<br />
<br />
DOBRI ANĐEO (zabazeknuto, u neverici): A tebe traže, jutro je već! A tebe traže, šta će tata reć'? (On će srce da ti slomi, on će dušu da ti zgromi, zato bolje kući piči, niste vi u istoj priči, zaboravi šta je bilo, i noćas se baš prepilo, on je pseto što se linja, on je samo muška svinja...briši suze što ih prosu, obuci gaće i očešljaj kosu...)<br />
<br />
DOBRI ANĐEO (rezigniran, pokušava da spreči eventualalno linčovanje Princezino od strane strogog ćaleta, partijca i oficira Jugoslovenske Narodne Armije): Bitanga i Princeza par? Ne! Ne! Ne! Ooooo ne ide to! (pokriva rukama svoje uplakano anđeosko lice).<br />
<br />
BITANGA (monolog u ogledalu): Rekao sam joj da sam sit i princeza i svih drugih prevarenih žena, a i nje! Reko sam joj da ću otić', otić' iz ovog smešnog grada i da me pusti da spavam!<br />
<br />
Pauza, Goran Bregović pokušava da odsvira solo, Gibson Les Paul, Fender pojačalo, dimna zavesa, mikrofonija, kakofonija, orkestar Bijelo Dugme...<br />
<br />
<div style="text-align: justify;">Princeza uplakana obuva čarape, Bitanga iznervirano provlači prste kroz svoju loknastu kosu i razbija svoju bočicu ašteršejva Brioni o zid. Stradaju posteri Johana Krojfa, Moke Slavnića, Bee Gees, fudbalske reprezentacije Jugoslavije (kapiten Vladimir Petrović Pižon), Džona Travolte i Safeta Sušića...</div><br />
ZAVESA<br />
<br />
<br />
<strong><em>Beograd, 2009. godina</em></strong><br />
<br />
<strong>Lica</strong><br />
<br />
BITANGA, nesvršeni metalostrugar, diplomirani lelemud, brza kola, ribe, vutra, ćale direktor.<br />
<br />
PRINCEZA, prva godina srednje trgovačke, drugo polugodište, kec iz srpskog, matematike i istorije, ostalo neocenjena, ne ide na fizičko.<br />
<br />
ZLI ĐAVO, savest, pomoć u razrešavanju moralne dileme<br />
<br />
<br />
<strong>ČIN PRVI</strong><br />
<br />
BITANGA: Znači, luda noć, ja sam baja iz kraja, imam audi A devet, prazan krevet, mišiće ko čelik, kurac velik, pare, separe, drugare, žvake, ortake, gel za kosu, belo u nosu, jare, pare, za sunce naočare, mesnati biceps i gvozdeni triceps.<br />
<br />
PRINCEZA: Luda noć, ja sam Mawa Swatka Looda iz Nejbr Huda, polizah ti muda, od tvoje batine isplazih jezik od miline, oči mi ispale, pođoše mi bale i od straha ostadoh bez daha. A bila sam dobra, zmija kobra i ne znam šta mi bi....hi hi hi...<br />
<br />
ZLI ĐAVO: Pa tebe traže, ponoć je već! Pa tebe traže šta će tata reć'? Sad te bre zvao ćale na mobilni! (Guzica ti samo jurca, satireš se bre od kurca, za koji će ti kurac škola, kada nađe ovog vola?)<br />
<br />
Bitanga se proteže, Princeza ignoriše sopstvenu savest.<br />
<br />
ZLI ĐAVO: Ja ti lepo savet dajem, ni za šta se baš ne kajem, još bre ližeš svoje sline, a već imaš tri kečine, kad ti ćale dnevnik vidi, ima obraz da ti bridi, kod razredne jeba ježa, avgustovska muka još je teža, pa se hvataj s ovim manijakom, što te samo smatra ribom lakom. On te samo maltretira i ko kurvu te tretira ! Bre!<br />
E, da, umalo da zaboravim! Bitanga i princeza par? Hehehehe...To ne šljaka, sestro slatka!<br />
<br />
Bitangin stan od šes'et kvadrata u centru grada, što mu je kupio ćale kad je položio godinu u avgustu. Laminat, tuborg pivo, kožna fotelja, votka, 5.1. saraund, đakuzi, komp, fejs, Bitanga end Princeza ar nau frends.<br />
<br />
BITANGA: Znači, luda noć, ja sam baja iz kraja, imam audi A devet, prazan krevet, mišiće ko čelik, kurac velik, jare i pare, separe, drugare, žvake, ortake, gel za kosu, belo u nosu, za sunce naočare, mesnati biceps, gvozdeni triceps... ali to sam ti rekao i u prošloj strofi, ajde sad kupi te prnje i šetaj kući! Imam zakazanu teretanu i depilaciju!<br />
<br />
PRINCEZA: Nemoj srce da si takav, ja baš volim kad si dlakav! Nemoj nadu da mi varaš, još bi malo da me karaš, tvoga kurca još bih malo, i do tebe mi je stalo, lep ti stan i dobra kola, koji će mi kurac škola, provozaj me nemoj stati, ja ću tebi pičke dati! Ajde, leba ti!<br />
<br />
ZLI ĐAVO (maše repom i bljuje sumpor): Zvao te bre ćale 'bem ti mater nedokazanu, jesi gluva, deseti put ti pričam! Imaš šesnaes' propuštenih poziva! Jel imaš ti bre kuću? Jao, a sutra ti roditeljski, jebaće ti ćale milu majku!... Heheheh (Zadovoljno trlja ruke i pljucka prljave dlanove).<br />
Bitanga i princeza par? He he he...To ne šljaka, sestro slatka!<br />
<br />
PRINCEZA (urlajuući, pokriva uši rukama i trese glavom): Smaraš Đavole! Za tvoj savet baš me boli, idi drugom pamet soli!<br />
<br />
Solo deonica - Dram en bejz turbo rmx, jedno te isto.<br />
<br />
BITANGA (obraća se Princezi): Marš bre kurvo, 'bem ti mater, nosi tange, nosi halter, balavice sit sam tebe, nek te neko drugi jebe, na moj džep ti bacaš oko, u njega je dno duboko, odbrojani su ti dani, nek te ćale hlebom 'rani.<br />
E, da, mogu da te provozam, al na kurcu! He he he...<br />
<br />
PRINCEZA: Prostačino!<br />
<br />
BITANGA: Čibe, bre! Seljanko!<br />
<br />
Princeza mu psuje familiju, gađa ga pikslom, izlazi iz kuće, razbija mu retrovizor na Audiju...odlazi kući, pali računar, fejsbuk i briše Bitangu iz prijatelja.<br />
<br />
SKRINSEJVER</div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com8tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-81098775902832304602010-12-29T12:06:00.000-08:002010-12-29T12:06:10.138-08:00Reč dve o Rtu dobre nade, žutom papagaju i svakodnevnim maštarijama<div style="text-align: justify;"> Ja se nikada u životu nisam zeznuo, osim ako to sam nisam hteo. A mnogo puta sam to zahtevao, iako sam znao da ću se provesti kao neki bosonog po trnju. Nisam uspeo da ostvarim sve svoje snove. Za sada. Nisam stigao, ustvari. Ima ih mnogo, pa neki od njih čekaju svoj scenski nastup. Nadam se da oni koji ne dožive svoje razrešenje, da sam na njih u međuvremenu zaboravio. Neka se ne naljute. I tebe, evo još ne prežalih. Tebe, kao i još neke druge. Kojih je bilo šta ti ja znam koliko. Sve mi one rane na srcu, duši i malom mozgu. Uspomena bolna i tuga jesenja. Prolećna, letnja i zimska. Svakodnevna. A sve rane su mi kao moja deca (tako bi neki rekli), sve su mi drage, čak i ako svrbe i peckaju. Jer, kako bi uopšte bolele, mislim te rane, da nije bilo divnog povoda da one...da postoje? I kad zacele, onda kao da nikad nisu ni boluckale. To je onda prazno kao noblica bez fila i ništavno kao komad kakvog stiropora. Ali, ja sam kriv zbog toga. Mnogo sam vas u mašti sklapao savršeno i idealizovao. Šta mi je to trebalo? Ja sam kriv, ja sam i zaslužan i samo sebi sam zahvalan i sam sebe kudim. Sam ću sebi suditi i samom sebi račune polagati. Nemojte se vi deranžirati.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Moja ambicija, u najavi je promašena investicija, osim ako nije produkt mojih sanjarenja i prevelik plod moje mašte. Moja saznanja su dobra samo meni i nikome drugom. Nemojte me slušati ako nećete, a i to je za vaše dobro. I da me slušate i da me ne slušate. Ako me poslušate, možete silno pogrešiti, a ako me pak ne saslušate, onda ćete se kajati što ste uskraćeni za divno saznanje. Ja bih tada znao kada ću se okliznuti na koru banane, kada ću pasti sa kruške i kad ću obrati zeleni bostan. Ali to ne možemo znati. To je kao tamni vilajet. Ja kad bih znao unapred, to ne bih bio ja. To bi bio neko drugi. A kad bih još znao da sve znam, ja bih svima rekao da me slušaju. Ili bih svima rekao da me ne slušaju. A ako bih pak sve znao unapred, onda ne bih imao potrebe da pričam, vama bih naudio. Bilo bi vam dosadno. O čemu biste sanjali?</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Vi možda i ne biste imali koristi od takvog mog saznanja jer ja za vas onda ne bih imao vremena. Suviše bih se bavio samim sobom i postao bih sebičan. Da sve podredim ostvarenju samo svog cilja, da sve dovedem u harmoničan sklad i dignem sve četiri uvis. A ako ipak nađem malo vremena, posvetim vam se i pomognem? A vi me onda ne poslušate? To ne bi valjalo. To bi ličilo na presipanje vode iz česme u čašu, pa iz čaše na neki, recimo patos. A to je bespotrebno. Ma ne zbog toga, voda kruži u prirodi i uvek je ima, nego što trošimo dragoceno vreme. Na prosipanje vode. Ja prosipam vodu s vremena na vreme i verujte mi, nemam ama baš nikakve koristi od toga.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> I opet kad bih saznao šta će mi se unapred desiti, ja bih znao i kako sa ljudskim glavama da postupim. Znao bih koliko će me boleti, koliko ću se smejati, i hoću li uopšte dozvoliti da me zaboli. A ko još voli da trpi bol? Ja bih se tako pretvorio u misao koja putuje, pa bih ušao u glavu, nečiju, nije važno čiju. Pa bih špijunirao. Pa bih se umorio i zaspao. Onda bi me neko pronašao i trgnuo, a ja bih obrisao svoje bale, ustao i vratio se nazad. I opet ništa naročito ne bih doznao. Takav sam ja. Takvi ste i vi možda. Džabe mi što bih bio i misao ili osećaj. Opet ne bih znao da iskoristim ili bi se našla neka začkoljica. Verovatno ne bih mogao da maštam. Ma sigurno ima nešto. Lane Gutović je u pravu kad kaže da sve lepo ima neku zvrčku, ili je ilegalno ili je nemoralno ili goji. Kad bih samo mogao da znam...</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> I šta bi ti radio kad bi ti bila uskraćena mogućnost da maštaš? Ništa što i drugi ne. Samo, bićeš malo prostiji, kao broj, neki broj na realnoj osi, matematički rečeno. Najobičniji član koordinatne ravni. Šetaš po onoj iks osi, levo desno, ideš napred, pa se vratiš i kreneš od nule, ponovo, ili odeš u minus i sve tako. Ne znaš dalje, nemaš kud. Kad sanjariš i maštaš, dodaš sebi onu imaginarnu komponentu, postaješ komplikovan kao kompleksan broj i lebdiš u nekoj ravni, samo tebi dostupnoj. Kao u vazduhu. Široko ti polje. Ali ništa specijalno. Prođe i to.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Ja sam tako jednom ubrao najvišu trešnju koju nisam mogao da dohvatim. Na najlepšem trešnjinom drvetu. Bila je najlepša i najzrelija, jer je bila najbliža Suncu. Sutra, ona je opet bila tu. I prekosutra. A ja sam je svakog dana skidao i jeo. Izbacivao sam brdo koštica. To je bila najlepša trešnja. A jednom sam svirao najlepšu melodiju na celom svetu i galaksiji Mlečni put. Iako nisam znao da sviram. Ni ruke me nisu bolele. Kada sam se probudio, nisam se mogao setiti te melodije, ali sam znao da je bila najlepša na svetu.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Tako, na primer, možeš da odeš na neku drugu planetu. Možeš i sa mnom. Da naselim Jupiter, Mars ili Neptun ili možda čak Saturnov prsten. Pa da pustim mašti na volju, po polju, pa neka se napase. Mašta može da pase ako niste verovali. I nemojte da vas lažu da tamo, gde odete, nema biljnog sveta. Posadite sami. Jer mašta može svašta. To su pevala neka deca što se skupa zovu Kolibri kad sam imao 5, 6 ili 7 godina. Mi smo kolektivno verovali da mašta može transformisati žabu u princa, da roda može doneti novorođenče i da medved popije celu košnicu na eks. Zato smo i pevali to, jer smo u to verovali. I nismo zlo mislili. Mašta je dečija religija kojoj se dogmatski veruje. Nekima se zadrži i po odrastanju. Ali od toga nema hleba, proje i gibanice. To će sad da vam kažu. Ali ja verujem u oba, i u maštu i da od toga nema ‘leba. Zato ću da maštam da od mašte ima ’leba, i biće mi fino i boleće me ona stvar. To je uvo. To je prijatna bol i svako voli da je trpi.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Isto možete, na primer, da usvojite nekog papagaja. Da, papagaja. Ako baš ne možete da ga nađete, nacrtajte ga. I nema veze što ne znate da crtate. I ja sam tako jednom imao papagaja. Našao sam ga na nekoj livadi, jedva se od trave video, a bio je sam. Moja baba je tada rekla da je to izuzetno neobičan golub. A bio je to izuzetno običan papagaj. Bio je žut i rumen u obrazima, sa rotacionom ćubom na glavi. Nije znao kako se zove ili nije znao da nam kaže. Možda nam je i rekao, ali ga nismo razumeli. Možda ga nismo ni čuli. Mada, da smo ga pitali, možda bi nam i rekao. Mislim da nije govorio našim jezikom, samo maternjim papagajskim. Baš je bio sila od papagaja. Jeo je hranu za papagaje. Ustvari, zobao je. Disao je vazduh, a pio ustajalu vodu. Bio je jako inteligentan i fizički dominantan. Sećam se da je jednom pobegao, odleteo do Južne Afrike, Rta dobre nade i do Melburna, da poseti rođake. To je bilo jedne zime, ne znam koje, a tamo gde je on išao, bilo je leto. Vratio se, sve sam, bez ičije pomoći. Toliko brzo da nismo ni primetili da je odsustvovao. Otišao je negde predveče, a vratio se tog istog dana, samo ujutru. Da, da, ujutru. Toliko je bio silan.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> I dobro sad, pustili ste maštu i snove da se napasu. Pa lepo. Dobro bi bilo kad bi imali i savest pride. Neće da škodi, verujte mi. I još je dobro da imate dve suprotstavljene savesti, jednu dobru i jednu lošu. Ona dobra teraće vas da maštate i lepo sanjate, da se smejete i budete divni. Preklinjaće vas da to uradite. Ona loša, ona će delovati na vas u nekom suprotnom smeru. Samo da vam napakosti, takva je ona. Baš kao što je imao onaj Nikola iz Mi nismo anđeli. Svako ima svog anđela i đavola. Svako ima nekog Đuru i Žiku Todorovića u malom mozgu koji kontrolišu tvoje postupke. Ustvari, skoro svi, ko god ima mozga. I korisni su i jedan i drugi, ali nemojte se kruto vezati ni za jednog od njih dvojice. To vas može sputati. Ništa onda od snova i od mašte. Ipak je bitno da ih imate jer to znači da imate savesti.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Isto tako možete da pojedete parče torte. I još jedno. I još dva. Beskonačno torti možete pojesti, a da se ne zasitite. A možete biti siti kad god poželite. Ali to ja ne mogu da vam kažem, morate to sami. Videćete kako već to funkcioniše, samo se opustite.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Jedenje nepostojeće torte je kao i druženje sa nepostojećim drugom. Drugaricom. Dečkom. Devojkom. Ili nešto drugo. Ustvari, mogu oni postojati, ali ne bi bili u vašoj blizini. Ne bi vam vizuelno bili dostupni, materijalno nesagledivi. To za tebe nije prepreka, ako sanjaš i maštaš. Nikakav problem brate. I nju ne moraš ni da prežališ ako nećeš. Možeš da je dovedeš kad hoćeš i da sa njom radiš šta hoćeš. Možeš i kod nje da odeš. Možete se i slučajno sresti. Ne morate ni da radite ništa, samo joj saspeš u lice sve što joj ranije nisi sasuo. Reči, vodu ili tanjir supe. Naljutiš se i odeš. I sutra opet, svratiš do nje. Možeš je tada i prvi put sresti, kako ti volja. Tada, za promenu, sa njom možeš da radiš šta hoćeš. Da joj staviš silikone, smanjiš nos ili redukuješ govornu manu, promeniš veru, obučeš po želji, duneš maslačak u lice ili uvaljaš u sneg. A da se pritom ne naljuti. Sve može! Da biraš. Ti sad, možeš biti i unapred lišen tih problema. Onda možeš, u nedostatku toga, da odletiš na Rt Dobre nade. U Afriku. I nema veze što tamo nisi bio. Otidni, vidi kako je, pa nam javi. Pa ako se nama ne sviđa, da ne idemo tamo ili da ga u mašti stvorimo po našoj volji. Možeš da se vratiš, čak i pre nego odeš. E vidiš, u tome je fora. Jel me razumeš sad?</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Ja vam sad želim srećnu Novu godinu. Poželite vi sami šta god hoćete, neću vam nametati svoje želje. Ako ne verujete u ostvarenje svojih želja, onda sanjajte i maštajte da će se jednog dana ostvariti. Ustvari, sanjajte da se one ostvaruju baš onog trenutka kada vi to poželite...sad ili za pet minuta...svejedno...</div><br />
<object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/bI5EQoRZRyI?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/bI5EQoRZRyI?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-25805488492872304732010-12-10T18:37:00.000-08:002010-12-10T18:37:29.062-08:00Reč dve o patetici<div style="text-align: justify;"> Ja nisam ljubav. Niti ono što ja osećam. Ni ti nisi ljubav, niti ono što ti osećaš. Ni smešak, ni ljutnja, nervoza ili radost. Ni dubljenje na glavi. Mi smo ljubav. Stisak ruke, zagrljaj i izmamljeni osmeh. I presreteni pogled je ljubav. Ruka na ramenu. Teška ili laka. I udarac čvrge. Sve to. Par ili nepar, kao ispunjenost i usamljenost. Ja sam samo nepotpuna zaljubljenost, ti si neuzvraćeno dopadanje. Ni lasta nije proleće. Ni roda. Ni zumbul, a ni ljubičica. Ni odvajanje, tvrdoglavost i svojeglavost nisu ljubav, baš kao što pripadanje jeste. Čuvanje nije ljubav, već poklanjanje. Moja misao ne stvara osećaj ljubavi, ona je baš kao sladoled, slatka i topljiva. Ja verujem u ljubav. I ti veruješ u ljubav. Ne sumnjaš u njeno postojanje. A mi? Pa mi valjda znamo šta je to. Ljubav je nespremnost, nespretnost i neodređenost. Ona je pronalaženje i gubljenje. Razgovor i ćutanje. Ona je sve. Samo nije navika. Prepuštanje, spajanje, stapanje dve tačke. Bez one druge možeš voleti samo sebe i zatvarati čarobnu vezu u sebe samog. I biti sebičan. Zato je ljubav nesebična. Vezivanje je žrtvovanje. Koga vezati? S kim se uvezati, za koga se žrtvovati? S kim voleti? S kim se voleti? To je valjda pitanje ljubavi...a to nisam ni ja, to nisi ni ti...</div><br />
<object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/X-JZ2TlEg2g?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/X-JZ2TlEg2g?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com5tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-37822430368217948602010-11-30T09:54:00.000-08:002010-11-30T09:54:52.736-08:00Ruralna urbanizacija. Ko se češlja dok selo gori?<div style="text-align: justify;"><i>“Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.” </i></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> <span style="font-size: x-small;"> <b> Zaveštanja Velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu, Svetom Savi</b></span></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Živim u Republici Srbiji, rođen sam u Gornjem Milanovcu, u srcu Šumadije i srpske sam nacionalnosti. Kršten sam u Pravoslavnoj crkvi. Živim na selu, u Podunavcima, baš na polovini puta koji spaja Kraljevo i najlepšu srpsku banju. I sad se pitate, šta me to veže za Gornji Milanovac? Pa ništa, rekao bih ja, sem porodilišta (tetka mi je tamo zaposlena, pa sam na svet došao preko veze). Sve ovo što sam pobrojao nikako ne mora da znači da sam patriota. Sve što sam nabrojao opet ne znači da sam nacionalista. Sve što sam do sada radio, ne znači da se nisam ni trudio da to budem. Trudio sam se, između ostalog, i da shvatim svrhu svog života u svojoj zemlji. U Srbiji. Da se ne stidim što sam ovde rođen i živim, da se zbog toga ne smatram podređenim ni prema kome, da znam da se najbolje služim maternjim jezikom i da znam da mi je, ipak, ovde najlepše. Tekst je možda pomalo konfuzan i "razbacan" jer sam neke deonice što pisao, što sklapao rastrzano u preteranoj želji da sve kažem na jednom mestu. Valjda ćete na kraju razumeti šta sam hteo da kažem, i to je ipak najbitnije. </div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Tekst je inspirisan, naravno, svim onim što me okružuje, apostrofirajući savremeno srpsko društvo, pojave i propagandu koja nam se plasira. Sve bolesti tog istog društva koje nam se skoro neprimetno uvlače, koje nas skreću sa nekih pravih puteva omeđenih našom vekovnom tradicijom i kulturom, čineći nas još bolesnijima. Sve ono što i vas okružuje. Delom me je inspirisao i Sergej Trifunović. Bio je inicijalna kapisla. Pa stvarno, koga on ne može da inspiriše? Nije ni on jedini ali se baš nekako na njemu zalomilo da “otvorim dušu“. Ništa lično, Sergej, nema ljutiš. Možda sam ja baš nepotrebno reagovao na njegovo prozivanje serije Selo gori a baba se češlja u emisiji kod Bećkovićke. To je samo jedna u nizu onih prozivki urbanih faca upućenih svakoj pojavi koja se kosi sa njihovim principima urbanog života. Prozivanje u nekom jako negativnom kontekstu i sa određenom dozom gađenja i nipodaštavanja. Dakle, šta je sad smisao ovoga, pitate se, kakav sad Sergej, Selo gori, kakvi bakrači i u šta hoću da vas uvedem? Serija ko serija, nisam ja filmski kritičar, ali je ona poslužila kao pravi primer, došla je kao kec na deset da mi pomogne da razjasnim ono što mi smeta. Mada, to je samo moje mišljenje i ništa više od toga. Mišljenje koje sam stekao, i koje se stalno i neprestano potvrđuje gomilama primera. I ne zanima me jesam li ili nisam u pravu. Da banalizujem i pređem na stvar: <i><b>konkretan problem predstavlja odnos, celokupni utisak, predrasude određene grupe ljudi koja živi u gradu prema onoj populaciji koja živi na selu</b></i>. Prosta jednačina sa dve nepoznate:</div><div style="text-align: justify;"><i>Narod koji živi na selu je klasifikovan na jedan jako ružan način, o seoskom načinu života, navikama i običajima se govori sa velikom dozom gnušanja. Sela se posmatraju kao primitivne divljine sa stanovnicima koji svakodnevno vrebaju vilama, grabuljama i motikama i gde je stoka ravnopravni učesnik u saobraćaju sa ljudima koji tu žive. I da jedina prevozna sredstva predstavljaju isključivo poljoprivredna mehanizacija i konjska zaprega. Ljudi na selu su predstavljeni kao niža rasa, intelektualno podređena, dok je selo okarakterisano kao leglo gluposti i primitivizma.</i> Prost zaključak svega ovoga je jedan novi vid diskriminacije. Nazvaću je urbano-ruralna diskriminacija. Opet ponavljam, mislim na određenu grupu ljudi. Ako se još ovde ne slažete sa mnom, nema potrebe da čitate dalje. Da nastavim, sušta suprotnost ovoj grupi ljudi je onaj deo stanovništva koji živi u urbanoj sredini, u gradskim naseljima, onaj deo ljudi koji gazi beton, ne gaji stoku i ne bere žito. Evo, da budem korektan, uvek postoji ono kurtoazno: čast izuzecima, tj. ljudima iz gradskih sredina koji nemaju ovakvih predrasuda i koji imaju određenu svest o svemu tome... Da se ipak ne naljute takvi. Znam da ih ima.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><b>Posledice:</b></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">Ovakva klasifikacija stanovništva je proizvela jedan odvratan osećaj stida kod ljudi koji su rođeni i odrasli na selu i koji zbog prevelikih kompleksa kojima su podložni, pokušavaju da izađu iz te kože i iz života kome su predodređeni od rođenja, nažalost ne svojom voljom. Možda je ova podela upravo i najneverovatnija u Srba. A možda je ima i svuda u svetu. Osećanje kompleksa niže vrednosti usled života na selu je veoma prisutno, naročito kod mlađe populacije. Svesni da im život na selu ne pruža mogućnosti adekvatne njihovim ambicijama, mladi sa sela hrle u grad sa prevelikim očekivanjima i glavom bez obzira. Osoba koja prođe ovakav put do "slave", retko govori o svojoj “ružnoj prošlosti“, stidi se ranijeg života na selu, nerado se seća svega toga zbog straha od moguće diskriminacije, ismevanja i obezvređivanja. Verujem i nadam se da je većini vas neshvatljivo da se neko stidi svog porekla i mesta stanovanja, bilo da se radi o provincijskom gradiću ili običnoj seoskoj sredini. Uvek sam na to gledao kao na kakav greh. Zašto greh? Pa ovakav oblik stida predstavlja i indirektno odricanje od običaja i života na selu, što je najgore i svoje porodične tradicije, predaka i prihvatanje nekih novih obrazaca ponašanja, moralnih načela, uglavnom zarad traganja za nekim boljim životom. Mali je milion ovakvih primera. Ipak, nešto najgore što se može izroditi iz svega je onaj totalni preobražaj ličnosti, koja ne samo što vrlo lako odbacuje i stidi se svog porekla, već se veštački priklanja onoj drugoj grupi, poprima finije manire, prepušta se kolektivnoj urbanizaciji i duhovnom kloniranju, i kao sam šlag na torti, sa istom onom dozom gađenja govori o populaciji kojoj je nekada i sama pripadala. Ovo bih nazvao kompleksom na kvadrat. To su ujedno najgori i neizlečivi slučajevi. Ovakvi slučajevi su jako česti i bili su zastupljeni i vekovima unazad (pomodarstvo je bilo predmet ismevanja i u domaćoj književnosti), pa tako sada ja ne izmišljam toplu vodu. Danas se osobe, čiji sam životni put upravo opisao, čašćavaju prazilukom koji viri iz analnog otvora, da ne kažem dupeta. Tako se postaje Seljak. Postoji ipak urbanizovan termin, malograđanština, za ove kojima je Seljak nepoznat pojam. I to verovatno znate, Seljak nije žitelj seoske sredine, već karakterna osobina ljudi koje odlikuje potpuno odsustvo moralnih vrednosti, duhovno siromaštvo i svakojako ispoljavanje neukusa, kiča, šunda i koječega.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Stanovništvo na selu poseduje obradivu zemlju i mogućnost uzgoja stoke i domaće živine. Posedovanje obradive zemlje omogućuje im da na njoj gaje voće i povrće koje će koristiti, što za sopstvene potrebe, što za potrebe prodaje. Gradsko stanovništvo je usled nemogućnosti uspevanja voća i povrća na betonu, uskraćeno za tu privilegiju. Ali ipak, gradska populacija se hrani namirnicama istog ili sličnog porekla, nema mogućnost bavljenja poljoprivredom u urbanoj i prenaseljenoj sredini pa je prinuđena da hranu kupuje upravo od ljudi sa sela koji su uložili svoj celogodišnji trud. Oni za to bivaju (ne)adekvatno plaćeni. Sasvim normalan i razumljiv put kruženja novca i prehrambenih proizvoda. Dakle, iz svega navedenog je sasvim logično, da pri obradi zemljišta seljanin koristi vile, lopate, motokultivatore, ašove, traktore i budake jer je bio dovoljno inteligentan da zna da bi taj posao malo teže išao kada bi se upotrebljavale ruke, ralo i volovi. Iz navedenog zaključujemo da seljanin vile ne koristi za ubijanje ljudi već za potrebe na njivi, bašti ili štali. Jako je zanimljivo kako je reč prostak evoluirala i zamenjena rečju Seljak? Pored same, ničim izazvane, diskriminacije stanovnika seoskog područja, samo etiketiranje najelementarnije prostačine rečju Seljak je sasvim neukusno. Ovo bi se moglo nazvati diskriminacijom na kvadrat. Veoma zanimljiva pojava u ovom degradiranom i izopačenom društvu. Sada se, samo od sebe, nameće jedno jako teško pitanje, ali sasvim logično: Koja grupa ljudi više vredi? Zapravo, ko je vredniji i važniji u društvenom sistemu ove zemlje? Pa normalan odgovor bi glasio da je svaki pojedinac podjednako važan, nebitno bio on sa sela ili iz grada. Pošto se u ovoj zemlji postavljaju pitanja na koje je teško naći normalne odgovore, nameće se prost zaključak da je diskriminacijom izvršeno nipodaštavanje seoskog čoveka nasuprot gradskom, tj. vrednovanje individue ne prema duhovnim vrednostima, radnim sposobnostima, društvenoj koristi i produktivnosti, već samo prema materijalnom bogatstvu, medijskoj zastupljenosti i moći propagande i manipulacije. Dakle, seoski čovek je manje vrednovan i lošije kotiran i kao takav je marginalizovan.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">- Šta je to danas urbano? Urbano je biti starleta, biti mafijaš, urbano je biti lepo obučen. Urban je i svakojaki mediokritet moralno posrnulog društva gde merilo nije poštenje, već broj kilograma iz bendža, gde je etalon vrednosti materijalno bogatstvo, a ne duhovno, gde skromnost, poštenje i iskrenost nisu vrline.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">- Nije urbano plastiti seno, čistiti svinjac, brati kukuruz i živeti od toga. Pa kakav je to onda sistem vrednosti koji vlada ovde?</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">Citiraću Batu Živojinovića u filmu Bure baruta na opasku njegovog sina:</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><i>- Ćale, pa kako te nije sramota, bio si profesor, sad voziš autobus?</i></div><div style="text-align: justify;"><i>- Da se stidim? Čega? Kradem li možda?</i></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Upravo je Sergej sa gađenjem pričao o seriji Selo gori a baba se češlja. Da li je to ruralno, da li treba da se stidimo što živimo u zemlji u kojoj postoje likovi iz te serije, jesu li oni prostaci, seljaci, praznoglavci i primitivci? Samo onaj ko je dovoljno glup ili ko nije želeo da vidi, nije primetio šta je Radoš Bajić hteo da kaže. Da se ogradim za trenutak, istina je i sasvim je normalno da je Radoš Bajić radio sa motivima koji su tu samo radi popunjavanja vremena. I slažem se da je prilično plitko prikazan humor smešnog pijanca Đode, usamljenog čudaka Dragojla, blesavog bata Milašina, blentavog sina Dragana i da su ti likovi možda i previše iskarikirani... međutim, poruka same serije se krije iza tih nebitnih sitnica koje služe tek da nas zasmeju i popune 45 minuta. Radoš Bajić je na sasvim realan način prikazao život srpskog seljanina, popularnog Čarapana u Pomoravlju čiji je (ne)tipičan predstavnik i on sam. Baš ona grupa ljudi o kojima sam pričao pre par pasusa. Pomalo grubo, ali skoro potpuno realno je prikazan njihov život, navike, dijalekt, akcenat i mentalitet. Tamo zaista živi takav narod, stideli se vi ili ne. Zar je sramota prikazati na filmskom platnu jedan takav društveni sklop, jedan stvaran, neiskvaren svet, prepun dinamike i spontanog humora u režiji nekih sasvim običnih ljudi, i zašto bi to bilo kome smetalo? Ne vidim razlog. Zašto je njihova muka, sreća, tegoba ili radost nedostojna prikazivanja i popularizacije? Zašto bi oni to manje zaslužili, zato jer manje vrede? A od koga? Pa je li urbanija onda meksička šablonska serija u kojoj obrijani, nabildovani mačo tipovi u uskim košuljicama na konjima glumataju zavodnike, gde su devojke uvek našminkane sa istaknutim poprsjem, gde se ne zna da li je plića sama gluma od radnje serije? Ili je urbanija hrvatska sapunica sa plemićkom snobovskom porodicom i služavkom u kući? Živimo li možda u tom svetu? Ne, ja ne živim i ne osećam taj svet. Ne dotiče me. Neko bi rekao da je to urbano jer tamo nema seljaka u opancima, traktora, njiva i stoke. Pa čemu onda gnušanje i gađenje? Je li zato što se pokazuje život, tragika, specifičan humor, psihološka stanja srpskog seljaka, njegovi unutrašnji nemiri, borba za preživljavanje? Ali nama je nekako interesantnije znati kakav život vode meksičko-hrvatske lepojke i švaleri nego to kako se živi u jednom srpskom selu. Ako je po Trifunoviću urbano gledati šablonsku holivudsku akciju sa nasiljem i pucnjavom, incest, protivprirodni blud, pedofiliju i nekrofiliju, onda sam ja stvarno seljačina obična. Priznajem, nisam urban, žao mi je. I nisam siguran da su takve scene i filmska ostvarenja uopšte dostojna naše pažnje i vašeg publiciteta. Neka hvala, radije ću gledati Radašina kako u opancima obrađuje njivu ili skelom prelazi Moravu. Znam šta je vrednije, a znam i šta je bolesnije.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Serija je iskorišćena sa jasnim ciljem da se skrene pažnja na neke motive svojstvene našem narodu. Jedan od tih motiva je svakako kult srpske porodice, koji se neprimetno provlači kroz celu seriju. Porodica kao zajednica u kojoj, u najidealnijem slučaju, vlada harmoničan odnos. Porodica kao stub i osnova tradicionalnog srpskog društva sa izuzetnom reproduktivnom, psihološkom i vaspitnom ulogom. Simbol opstajanja, okupljanja, harmonije, zdrave hijerarhije i zdravog života. U seriji su zato prikazani i problemi odsustva bilo kog člana te najvažnije zajednice, i to kako se i na koji način narušavanje zdrave porodične atmosfere manifestuje na svakog člana porodice. Dati su i određeni kontrasti, patnja i usamljenost čoveka koji živi bez porodice, kada porodica nije na okupu, na jednoj strani i trenuci kada je porodica okupljena i koji su iako retki, najispunjeniji i najsrećniji. Motiv koji je svesno ubačen kako bi nam pokazao važnost i opravdanost funkcionisanja porodice, sa jasnom namerom da nas možda, u vremenu u kojem živimo, trgne i opomene. Sve nije moglo da protekne bez prikazivanja određenih drevnih srpskih običaja u tom kraju, koji su prezentovani javnosti kako bi se sačuvali od zaborava. Motivi slavljenja krsne slave, najsvečanijeg porodičnog okupljanja računajući i Božić i Uskrs. A šta je krsna slava do slava i praznik jedne porodice, simbol okupljanja i radosti koja je u tradiciji našeg naroda? Sigurno je da se toga ne smemo stideti., potpuno nebitno verujemo ili ne verujemo u Boga. I to je takođe motiv koji nas opominje sa tom željom da se takvi običaji sačuvaju u onoj formi u kojoj vekovima postoje. I da ne podlegnu uticajima pomodarstva i malograđanštine, posebno u vremenu kada se čak i krsna slava slavi u restoranima i kafanama. Radoš Bajić je na možda nespretan način isprepletao sve te motive, ali je i pored toga savršeno jasno šta je time hteo da naglasi. I ne gadim se jer imam i ja tamo nekih rođaka. I ne gnušam se njihovog seljačkog akcenta, to je izvorni izgovor srpskog jezika sa tog podneblja, sviđalo se to nekome ili ne. Kroz seriju dominiraju jako duhovita poređenja obojena tim pomoravsko-čarapanskim, ponekad i plitkim humorom, prikaz jednog specifičnog i neiskvarenog dijalekta koji se očuvao do dana današnjih i koji ne poznaje anglicizme, uličarski sleng i žargonizme. Možda serija nema umetničku vrednost, to nije ni bio cilj ostvariti jer ona nije namenjena prikazivanju na festivalima u Veneciji, Kanu ili Berlinu. Njena je svrha da prostim i narodskim jezikom poruku prenese ljudima koji će to razumeti, koje će to nasmejati i koji neće razumeti sofisticirani humor srpske omladine, engleske reči, sarkazam i ironiju. Prostodušnom svetu koji neće razumeti Prijatelje, Simpsonove i South Park. Serijska forma koja je dostupna i pristupačna običnom čoveku prostijeg duha koji nikako ne vredi manje od svih nas. Ljudima koje će takav način humora zadovoljiti, a nas naterati da se zamislimo i shvatimo zašto je Radoš Bajić ubacio baš onaj simpatični naslovčić – Selo gori, a baba se češlja...(e, da, nisam ovo džabe podebljao).</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">"To je plitki i bezazleni humor ljudi kraj Morave. Humor kojeg se zgražavaju oni koji se pocepaju od smeha kada neko u bljutavoj američkoj tinejdž komediji prdne ili podrigne. To je njima vrhunac nauke o zasmejavanju. I što Gorčin Stojanović ne razume zašto je zanimljiva serija koja počinje tako što neki lik kaki u Moravi, to je već njegov problem..." - reče ovako moj kolega Sukarno, baš pre neki dan. </div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><i>“Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu."</i></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><span style="font-size: x-small;"><b> Zaveštanja Velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu, Svetom Savi</b></span></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Sastavni deo prisilnog urbanizovanja je obično prihvatanje nekog osavremenjenog kvazipravilnog akcenta i odbacivanje starog, onog koji se ustaljuje u govoru od prvih progovorenih reči u detinjstvu. Ovo se posebno odnosi na istočne i južne krajeve naše zemlje. Tako se osećate prilično pismenije čak i onda kada ne umete da odvojite neke reči, ne poznajete elementarne glasovne promene ili ne znate padeže...Predrasude o akcentu su takođe jako aktuelne. Jer zaboga, akcenat oslikava manire i sofisticiranost neke osobe. Akcenat je mera urbanosti savremenog Srbina. Zato su stanovnici istočnog i južnog dela Srbije u malo inferiornijem položaju jer ne govore akcentom koji je urban i prefinjen. Moje je mišljenje da je akcenat sasvim relativna gramatička kategorija i smatram da kod jedne pismene osobe koja poznaje osnovna pravila gramatike i zna gde da upotrebi koji padež, složi prostoproširenu rečenicu, akcenat potpuno nebitan (ovo je laičko zapažanje, ne zamerite mi, možda nisam u pravu). Eto, Trifunović radi preko bare, pa dobro spika engleski. Ponekad se toliko zanese u govoru pa ubaci onog američkog da ga slabo razumem. Ali dobro, ambiciozan je stremi ka Holivudu i što bi, na kraju krajeva, morao da snima scene u Petlovcu, kad je to ispod njegovog nivoa? Ko zna, možda bi pristao za neke ogromne pare. Opet da se ogradim, gadili se mi koliko god, ono što je prezentovano u Srpskom filmu svakako postoji i svakako da film nosi određenu poruku. Kakva je da je, tu poruku ne smatram bitnijom i vrednijom od poruke serije Selo gori a baba se češlja. Bar što se tiče nas samih, koji ovde živimo i kojima je ta poruka indirektno upućena. E, sad i ja preterujem što poredim babe i žabe i ta dva ostvarenja (mislim stvarno je neukusno poređenje). </div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Da se ipak vratim na Vukov jezik, onaj koji danas nazivamo još uvek srpskim. Mnogi su danas samozvane patriote, rodoljubi koje se ponose srBskim poreklom, sa nekakvim buntom i entuzijazmom koji su bili u zapećku u doba vladavine komunizma. Tako su ti, dugo sputavani, nagoni odjednom eksplodirali. Patriotizam danas podrazumeva slavljenje nekih totalno izopačenih i nenormalnih stvari. I ispoljava se na sve moguće načine, samo nikako onako kako bi i trebalo. Ustvari, nije bitno koliko poznajemo svoj maternji jezik već koliko mrzimo nekog Šiptara, Hrvata ili Muslimana. Patriotizmom se ponajviše razmeću i kojekakvi gastarbajteri koji uvek vole da naglase ko je Gile iz Švajcarske, Žiko iz Austrije ili Dragana iz Nemačke, a pritom ne umeju da sastave tri rečenice na jeziku kojim su ih učili od malena. Mi nismo ni svesni koliko ne poznajemo gramatiku svog maternjeg jezika i koliko smo nezainteresovani da to popravimo (ne mislim ni ja da sve znam, ali ne tražite mi dlaku u jajetu zbog gramatičkih grešaka kojih ovde ima). Mi smo nacija koja gubi svoj jezik, nešto što znamo da je naše i ničije više. Jezik nam niko ne može oduzeti, on je tvrđi od kamena (ma tvrđi je i od dijamanta čak!) i prenosi se sa generacije na generaciju. Ne postoji takav neprijatelj koji nam može oduzeti pravo da govorimo svojim jezikom i da ga prenosimo na svoje potomke. Ne postoji. Sem nas samih, naravno. Mi ipak biramo kako ćemo govoriti. Svakim nepotrebnim prisvajanjem bilo koje strane reči kao da sami sebe opljujemo. Današnja dečurlija, po nekom istom kalupu, poseduje tu veoma lošu karakteristiku da se divi nekim drugim jezicima. I da klinci od 13, 14 godina, kada se gramatika srpskog jezika i kultura izražavanja u školama i najviše obrađuje, ne shvataju značaj svog maternjeg jezika. Što je posebno poražavajuće. Ali ne, nama je srpski “smor“, engleski nam je „kul“. Bojim se da za par godina nećemo znati ćirilicu, i pitam se ko će uslovljavati decu da uče svoj jezik i da li će srpski jezik u Srbiji jednog lepog dana postati stvar slobodnog izbora? Ako do toga i dođe, tada te Srbije verovatno neće biti, bar ne u ovakvoj formi u kakvoj je sada...do tada, nastavićemo da uništavamo sopstveni jezik dok ga ne iskorenimo. Zato ćemo ga svakodnevno sahranjivati. Neka mu je večna slava...</div><div style="text-align: justify;">Gubljenjem jezika gubimo i svoj identitet i postajemo krhkiji, neodgovorniji i bezobzirniji: </div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><i>"Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?”</i></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Zapadna kultura je i ovde imala prevelik uticaj. Da se ponosimo što znamo da ubodemo neku reč na engleskom, nemačkom, francuskom, što znamo na italijanskom da brojimo do deset. Ali ne stidimo se što ne upotrebljavamo srpski. Džaba nam onda sav naš „patriotizam“, nacionalizam, srBstvo, junačka istorija...Pa hajde onda za početak, ako već hoćemo biti pravi Srbi, da naučimo da čuvamo svoj jezik i upotrebljavamo ga valjano. Za početak, i to je dovoljno, to je i najlakše. Ne moraš nikoga ubiti, ne moraš ratovati i prolivati krv...</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Naš jezik je okrnjen i mutiran raznoraznim ukrštanjima. Neki poremećen sistem vrednosti uslovio je i da naš jezik postane utočište savremenim rečima koje nam dolaze iz engleskog jezika. Nije li to naš jezik nije dovoljno lep, pa ga obogaćujemo engleskim i prihvatamo svakojake uljeze? Ili ga osiromašujemo? Koliko smo onda mi krivi ako nam se sve to servira ne našom voljom i ako od toga ne možemo da pobegnemo? Ali smo krivi ako se ne potrudimo da svemu tome pružimo otpor, tj. ako podlegnemo tome. Sami smo krivi ako se tome ne odupremo. A da bi se najbolje oduprli, moramo imati jak imuni sistem. Naš imuni sistem slabi, a možda ga uopšte i nemamo. Delimo se na Zvezdaše i Partizanovce, na Četnike i Partizane, Seljake i Urbane, Poziciju i Opoziciju...ali govorimo istim jezikom. Ovim jezikom koji sve više prestaje da bude naš. Onda kada skinemo smajli sa lica i počnemo da se smejemo, kad izađemo iz bekstejdža i stanemo na scenu, kad shvatimo da fešn i nije u modi i da selebriti nisu bitniji od nas običnih, kad nam frendovi budu drugari. Ne shvatimo li to na vreme bojim se da smo onda debelo zabagovali... Ako vam je ovo smešno i ako mislite da sam previše paranoičan...možda i jesam. Mada mislim da je ovo jako ozbiljna stvar. Ustvari, samo se vi češljajte, pitaću vas ko će da gasi vatru.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">A kako to nama selo gori?</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">Pa gori. Mi se tako lako odričemo nekih naših nasleđa, kulturne baštine, istorije predaka i najbitnije, svog sopstvenog jezika. Kako ćemo ostati autentični ako ne umemo i ne želimo da sačuvamo svoje? Jezik je primarno, nepromenljivo i najčvršće obeležje nekog naroda. Promenili smo i himne i zastave, ali je taj jezik ostao isti. Mi opstajemo kroz taj jezik, odraz duhovnog stanja celokupne nacije se reflektuje kroz sam jezik kojim govorimo danas. Ovakav kakav je on sad, možda i jeste potvrda ovih reči. Naš jezik zvuči najlepše i svaka naša izgovorena reč je prijatnija od bilo koje druge. Svakog trenutka kada nekom prilikom izgovorim bilo koju stranu reč, osećam da to nisam ja. Stefan Nemanja je rekao da narod koji izgubi svoj jezik prestaje biti narod. To je tačno. Naša nebriga se ogleda u lakomislenosti za nacionalno blago koje su nam darovali naši preci:</div><div style="text-align: justify;"><i><br />
</i></div><div style="text-align: justify;"><i>“Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika.”</i></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Neverovatno je koliko ima istine u ovome. Koliko smo se mi tek otuđili i koliko smo, od vremena kada je ovo izgovoreno pa do sada, izgubili gradova i zemalja? Puno smo ratovali, ko će sve to izbrojati, ali protiv sile i zakona jačega teško je boriti se. Zašto nam je onda teško da sačuvamo svoj jezik koji nam je ostavljen u nasleđe? Tu već ne možemo i ne smemo naći opravdanje. Ponekad treba biti samokritičan.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Stidimo se stvari kojima su se neki stariji ponosili pre nas, a ponosimo se stvarima kojih se razumni i stariji ljudi stide. Šta to znači? To samo može značiti da smo budale i da ne poštujemo starije. To povlači da ne poštujemo nikakav autoritet i da stvaramo sebi samima neke pogrešne autoritete. Tako je i naša omladina prepuštena sama sebi, pa tako oni sami sebi biraju autoritet, iako bi tu kategoriju trebalo da im nameću stariji, recimo roditelji (to je upravo ta vaspitna uloga koju pruža porodična zajednica). Primera je beskonačno, a ako bih počeo o tome ovo bi se oteglo u nedogled iako je već sada otegnuto. Ipak, mnogo udela u tome imaju mediji i propaganda. Najveće zlo našeg društva. Neka nam to bude malo opravdanje. I pored toga, ne zatvarajte oči i uši...</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> I da ne bih samom sebi ličio na onog raščerupanog lika koji paranoično priča o propagandi rečima "Nije istina", moraću da završim ovde. I da rezimiram. Eto, dotakao sam se svega i svačega. Uglavnom, hteo sam da skrenem pažnju na izuzetnu važnost očuvanja našeg jezika. Jer to je najmanje što svako od nas može uraditi, kako bi sebe napravio boljim Srbinom. Da ovaj jezik sačuvamo propadanja i prestanemo da ga unkazujemo. Zato nam ne treba snaga i sila, već malo svesti i zdravog razuma. Pričajte srpski, što više! Je li to toliko teško? To je naš jezik, jedini. Drugi nemamo.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> A ako naučimo da vrednujemo svoj jezik, onda će i ostale stvari doći na svoje mesto, možda ponovo usvojimo neki normalniji sistem vrednosti. Sistem vrednosti u kojem neće biti onih kompleksa i diskriminacija koje sam pominjao. Kada naučimo da cenimo najviše ono što je samo naše. Kada podignemo svest na viši nivo i kada shvatimo da smo svi podjednako važni bez obzira na stalež, intelektualni nivo, mesto stanovanja i posao od koga hranimo sebe i svoje porodice, dokle god je taj posao pošten. Zato ću za kraj konačno citirati Radoša Bajića koji je, sve ovo što sam ja pripovedao, efektno rekao u pet, šest rečenica i dao svoje viđenje, i neki generalni smisao projektovao kroz svoju seriju i likove koji su svemu tome dali poseban pečat:</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><i>“Selo gori je priča koju nosim u svojim venama, u svom pamćenju, rekao bih od svog rođenja. To je elegija o srpskom selu, to je pohvala reci na kojoj sam naučio da plivam, najsrpskijoj srpskoj reci – Moravi. To je savremena bajka o malim, zapravo velikim ljudima, o običnim čvornovatim seljacima zagledanim u nebo i okrenuti zemlji koja nas hrani. Ko se zapravo češlja dok selo gori? Ko uistinu okreće glavu od lepote, običaja, od tradicije i baštine srpskoga naroda? Ko zaboravlja tragiku i muku i istorijsko tumaranje našeg naroda kroz vekove koje, možda, i danas traje? Ja to ostavljam vama, da svako ponaosob, pronađe svoj odgovor. A do tada, između zdravog smeha kojeg donosi radost, između sete, gorčine i tuge, i ako kane poneka suza, ako zaboravimo da davno nismo obišli pradedovske grobove i da su nam kućni pragovi u korovu, tu je Selo gori da nas na to podseti.“</i></div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com9tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-21592549704748446082010-11-24T18:09:00.000-08:002010-11-24T18:10:38.372-08:00Lezi, dig' se, ustaj, sedi!<div style="text-align: justify;"> Lako je. Živeti u grupi, pripadati kolektivu, slediti osnovne principe funkcionisanja mase. Poštovati autoritet, biti podređen, verovati gomili, ne verovati sebi. Biti slab. Kriti svoje nedostatke, a biti ponosan. Bežati, šćućuriti se, pokrivati glavu. Biti kap u punoj čaši, biti utopljena kišnica u jezeru, a ne uzburkati ga. Ploviti rekom u jednom pravcu, savladavati prepreke zajedničkim strujanjem, pripadati i čekati sledeći korak. Gledati u prazno i ne razumeti. Ne truditi se razumeti. Ne želeti razumeti. Ne zaustavljati se, ne pokazati kreativnost i odgovornost, prepustiti se. Autoritetu i komandi. Biti tuđ. Biti beznačajna jedinka, šaka vode u moru, biti more u okeanu ili sitna riba u njemu. Pustiti da te nose okeanski talasi. Ne razmišljati. Sklanjati se, strahovati, a biti siguran. Izgubiti identitet, biti mehanizam za izvršavanje zadatka. Biti lišen svake neizvesnosti. Biti dželat. Tuđ ili svoj? Postati deo celine, pokoravati se tuđim zakonima. Biti prihvaćen, biti odbačen, želeti pripadati. Želeti zaštitu, slediti tuđa mišljenja, govoriti u tuđe ime, gledati tuđim očima. Biti bezbedan, nikako prepušten sebi samom. Suziti mogućnost izbora. Nemati slobodu. Biti zarobljen u samog sebe. Hodati tuđim ujednačenim tempom. Ne ubrzavati, ne usporavati. Ne slediti sopstvene instinkte. Biti vođen i inertan. Ponavljati rečeno, pisati napisano. Biti lutka, marioneta, biti dobar, a biti zao, izgubiti sebe, a dobiti lažan osećaj ugodnosti. Ne spoznati lepotu oko sebe, slepo poštovati ograničenja sistema. Ne uključiti sva čula. Ne smeti preći granicu. Poštovati unapred zadatu normu, ne postaviti sebi neku drugačiju. Bojati se. Ne poznavati sebe, kritikovati i suditi drugima. Spavati, a ne sanjati. Biti kopija, biti kopija kopije, biti nevidljiv ili bleda senka. Tuđa ili svoja? Biti stereotipan, biti šablon, biti lenj, biti primer i obrazac lišen improvizacije i mašte. Čekati u redu, pratiti druge, šlepati se, tražiti izgovor, spustiti pogled, slepo verovati moralu gomile. Sputavati svoje kvalitete, svoje bleskove genijalnosti, talente. Ne verovati u njihovo postojanje. Biti ravnodušan. Marširati nečujno u ritmu nadređenog do nesalomivih granica. Ne želeti istupiti, nemati samopouzdanje, nemati želje, nemati hrabrosti. Ne želeti promenu, koračati u mestu. Ne zadovoljiti svoje potencijale, potrebe, zatvoriti svoj um. Pričati, a ne reći ništa. Govoriti tiho. Ne govoriti. Šaputati nečujno. Spustiti glavu. Ne poleteti. Skresati krila. Nemati ambiciju i volju. Ne reskirati. Lako je.</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Teško je biti isti, poseban, slobodan i najzad, biti samo svoj. I nimalo jednostavno biti kapljica, a ne utopiti se u reku, jezero, more ili okean. Zbrisati talasima, koračati po sopstvenim ritmovima, reći neiskazano, ostati dosledan, ne dozvoliti da te odnesu vetrovi grupe. Verovati najpre samom sebi. I šta je zapravo To? Ludost, bunt, privilegija ili izazov? Zna li ko od vas?</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><br />
<object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/uaPeSYQWwd8?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/uaPeSYQWwd8?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com5tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-69129326127097871552010-11-22T06:41:00.000-08:002010-11-22T06:58:34.267-08:00Reč dve o zločinu, kazni i leptiru kupusaruKlupa u parku, dva omladinca...<br />
<br />
- I, profesore, magistre, umetniče, beli magu, šta ćemo sad? A?<br />
- Pa...ništa...da odemo.<br />
- Gde da odemo? Misliš da pobegnemo tek onako?<br />
- Što, šta fali?<br />
- Ti to ozbiljno? Čekaj, jebeš me?<br />
- Šta je tebi? Ne vidim u čemu je problem, odemo kući...lepo...<br />
- Pa vidiš da onaj visoki sve vreme gleda u nas? Jesi ćorav?<br />
- Pa ništa, 'ajde onda da sedimo ovde...do sutra, boli nas uvo, dokoni smo...dok se ne sklone...<br />
- Gde da se sklone, provalili su nas, neće da odu dok ne završe sa nama, šta je s tobom čoveče?<br />
- Ma jedi govna, nećeš da pobegnemo, nećeš da ostanemo, šta hoćeš koji kurac?<br />
- Šta šta hoću? Da lepo odemo kod ljudi, kažemo takva i takva stvar...jebiga...<br />
- Hoćeš da se predamo? Je l' to hoćeš? Jebeš me malo?<br />
- Ne brate, ne jebem te! Predaćemo se lepo kao ljudi...<br />
- Čekaj, drkaš me?<br />
- Ozbiljan sam bre pička ti materina, neću da sebi pravim veće sranje! Predaćemo se lepo, neću da me terete za saučesništvo i za bekstvo! Neću brate!<br />
- Ma daaaj, nisam znao da si najobičnija pičkica...stani, usr'o si se?<br />
- Nisam se... Jesam, usr'o sam se! Nemoj mene da uvlačiš u priču, imam ćaleta i kevu kući, imam sestru, brata, tetku, ujka...neću da mi panduri dolaze kući da me traže, da mi keva dobije srčku kad mi provale vrata, kad mi prevrnu stan!<br />
- Mnogo ti gledaš filmove. I nemoj da si sisa, zataškaćemo, svalićemo krivicu na drugog, jebote naći ćemo nekog....šta se cimaš?<br />
- Kako bre da se ne cimam? Ti si napravio sranje, neću da ispaštam zbog tebe! Neću da mi dolaze kući da me traže kao osumnjičenog za ubistvo! Neću. Završićemo to na kulturan i civilizovan način, možda nam uzmu kao olakšavajuću okolnost!?<br />
- Ne, ja stvarno ne znam šta da radim s tobom...ti idi, predaj se ko pička...ja neću!<br />
- Znaš šta, ja neću da ćutim onda, zajebao si se malo!<br />
- Ma prijavi i mene, zabole me...<br />
- Jooooj čoveče, evo još jednog. Tačno su mu javili ova dvojica da dođe kao pojačanje!<br />
- Ja ti lepo kažem malopre, ustanemo lepo i odemo..<br />
- Ovaj i pendrek poneo! Jesi lud? Dobro, ustanemo i odemo. I šta onda? Krenu za nama i još nas isprangijaju od batina. Je l' nam to treba? A? Ovako lepo odemo. Dobar dan, dobar dan, ja sam taj i taj, stavite nam lisice, ne odupiremo se, vodite nas u aps, lepo, kulturica...<br />
- Ti si bolestan! Kakav zatvor odmah?<br />
- Jesi normalan, ubio si ga tek tako, mrtav je bre! Čemu se nadaš? Da ležiš u kućnom pritvoru?<br />
- Ma daj, koliko se dobija za to?<br />
- 5 godina minimum! Čitao sam u novinama bre! Neću bre, ne treba mi to, kad si jeo govna, pojedi ih sam! Pička sam, ako sam!<br />
- Pa šta je trebalo da uradim sa njim? Da ga pustim da se jebava oko mene!<br />
- Pa što ga ubi bre? Što?<br />
- Neću da ga trpim! Pobijem bagru i doviđenja!<br />
- Lepo...pobiješ...a što si nas uvalio u govna...što si mene uvalio u govna?<br />
- Ma idi bre, ko te zvao, ne trebaš mi! Ja ću sam da rešim, ko je tebe pominjao?<br />
- Kako sad? Kako? Gotovi smo...<br />
- Ja ti lepo kažem.... da počneš da plačeš, a? Pa da dođu da vide panduri šta ti je?<br />
- Ako, jebi me još, tako mi i treba. Požarevac brate, Zabela, tu mi je mesto...možda i Ćuprija.<br />
- Šta kenjaš ti, kakva Zabela? Pa toliko kriminalaca ima, nema mesta u zatvorima, e baš ćemo odmah da dobijemo smeštaj! Iskuliraj malo!<br />
- Ima mesta garant, jel znaš ti kolika je Zabela?<br />
- Pa ne znam...ono, šta znam...<br />
- Velika je u pičku materinu! Ne daj Bože?<br />
- Pa koliko može da stane? Koliko?<br />
- 5 'iljada duša prijatelju! Eeej ti! 5 'iljada duša!<br />
- Pa dobro, koliko je to ljudi? Hehehee...<br />
- Drkaj se ti...<br />
- Pa mislim, nema svaki čovek dušu!<br />
- E duhovit si k'o moj kurac, nema šta!<br />
- Ma smislićemo nešto, opušteno!<br />
- Smislićeš ti moj kurac! Jesi provalio da su se približili? 'Ladno nas prate, love nas! Najebali smo ga! Što ga ubi bre, što si govedo od čoveka? Šta ti je uradio?<br />
- Ćuti, dokurči mi više. Pa šta ako su se približili? Panduri su, jebem mu mater, rade posao ljudi!<br />
- Evo su! Idu ovamo! Gotovo!<br />
- Vidim bre! Boli me kurac sad, ja lepo kažem da pobegnemo na vreme!<br />
- Gledaju nas, onaj šapuće nešto onom glavatom! Ja ću da im kažem! Hoću!<br />
- 'Ajde probaj! 'Ajde, pa se zajebi! Samo probaj da zucneš!<br />
- Reći ću im, jebe mi se! Pusti mi rukav, neću da ležim zbog tebe!<br />
- Sedi kad ti kažem i jezik za zube!<br />
- Ma idu ka nama....ustajem, rešio sam!<br />
- Sedi bre dole majmune! Sedi!<br />
<br />
.....<br />
<br />
Klupa u parku, dva omladinca i 3 pandura...<br />
<br />
- Dobro veče!<br />
- Dobro veče omladinci.<br />
- Ovaj...imam nešto...mi smo...hteo sam da se obratim...ja i ortak...<br />
- Neki problem dečko?<br />
- Problem...mi smo...zasrali smo...ubili smo...<br />
- Koga ste ubili? Žile, šta tupi ovaj?<br />
- Ovaj...moj drugar, ovaj ovde, je...on je ubio...njega je ubio...ubbb...<br />
- A? Dečko, smiri se, pa 'ajde ponovo ispričaj...jesi jeo 'leba ti?<br />
- Predajemo se, vodite nas!<br />
- Gde da te vodim? Koga si ubio? Šta se treseš? Je l' se drogiraš ti?<br />
- On je bio tu, došao iz čistog mira i ubili smo ga...<br />
- Ko? Koga?<br />
- On...ovaj njega! Leptir kupusar! Prieris brassicae, latinski naziv, učio sam iz biologije! Obletao je tu oko nas, po živcima nam je...on je... spljeskali smo ga! Mrtav je!<br />
- Koje, šta benaviš? Kakav kupus, kakva biologija? Slušaj sinovac, ja sam poš'o kući, umoran sam k'o pas, radio sam ceo dan, a ti me jebeš ovde ko konja...<br />
- Nismo hteli namerno! Žao nam je, on je vrsta pred istrebljenjem!<br />
- Slušaj sine, mi ako krenemo da vas istrebljujemo po parkovima, vas džabalebaroše i mlatikurce, neće da ostane ni jedan. Smena mi se završila, a ja sad ne mogu da ti pišem kaznu! Sutra ti dolaze oni komunalni panduri, njima se obrati, oni su zaduženi za te gmizavce, i ko je kojega potamanio, a ti im javi da si roknuo toga Kupusara! Ja ti se, druže, ne razumem u te leptire, u tu biologiju...'ajde uzdravlje.<br />
<br />
.....<br />
<br />
- Šta je pičketino, jesi se ukakio, a? Heheehe...<br />
- Iskuliraj me...<br />
- Ajmo negde na pivo, šta si prs'o sad? Ajde ustaj, idemo.<br />
- Ajde...e, da, šta ćemo sa leptirom, da ga ponesem?<br />
- Ama čoveče, polazi na pivo, baci ga u kantu, jebo te bre leptir kupusar!<br />
- Ma neka ga ovde, ko ga jebe!? Da ga ostavim?<br />
- Pa neka ga...ostavi ga...<br />
<br />
<object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/NuxShjhPKbs?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/NuxShjhPKbs?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com7tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-17560353185030070392010-11-14T11:20:00.000-08:002010-11-14T11:23:27.326-08:00Tihe poruke nebaUpoznavanje sa likom i delom Boška Drljića (Boleta Gandora), o njegovoj životnoj borbi, ubeđenjima i filozofiji...<br />
Priča o nemani zvanoj Moćna Nirdala.<br />
Ako vam se sve učini smešnim, pogledajte ponovo...i opet i sve tako u krug. Voleo bih da nakon odgledanih snimaka učestvujete u anketi koja se nalazi u gornjem desnom uglu.<br />
<br />
<object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/5r7arrJjHbw?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/5r7arrJjHbw?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object><br />
<br />
<object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/FpeSxfXp5Rs?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/FpeSxfXp5Rs?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object><br />
<br />
Hvala na pažnji!Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com7tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-55078917323831972112010-10-29T09:15:00.000-07:002010-10-29T09:15:20.483-07:00Reč dve o haotičnosti, toleranciji i familijarnostiOva priča uvod nema, ova priča radnje nema<br />
Ova priča baš i nije neka priča…<br />
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TMryYRDJVkI/AAAAAAAAAC0/9VCIC-jgXJE/s1600/homer_simpson.jpg" imageanchor="1" style="clear: right; float: right; margin-bottom: 1em; margin-left: 1em;"><img border="0" height="400" src="http://2.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TMryYRDJVkI/AAAAAAAAAC0/9VCIC-jgXJE/s400/homer_simpson.jpg" width="333" /></a></div><div style="text-align: justify;"> Lenjost proizvodi dosadu, a dosada ne proizvodi lenjost. Ne. Dosada može proizvesti još veću dosadu ili potrebu za kakvim poslom. To pak znači da dosada podstiče želju za radom. To znači da je i lenjost onda korisna? Bože sačuvaj, šta ti je ova logika. Tako je meni u zadnje vreme i dosadno, a i lenj sam. Jednog dana sam bio toliko lenj da me je mrzelo da razmišljam, mrzelo me je da slušam muziku, da skidam sa rapida, da pijem vodu, da se počešem po leđima, da se kupam, pa čak i da zevam. Mrzelo me je da uzmem trzalicu u ruke, a kamoli gitaru. Došlo mi tako da me je mrzelo i na Vukajliju da odem. To je vrhunac lenjosti. Ustvari, mene nije mrzelo da otvorim Nju Tab, već me je mrzelo da čitam. Definicije. Naravno, tek me je mrzelo da čitam vaše postove koji su u opštem slučaju, u proseku, obimniji od prosečne definicije na Vukajliji. Jedna lenjost povlači sve moguće lenjosti, pa me je naravno mrzelo i da pišem. Rešio sam tog trenutka da batalim blog. Koji će mi? Mislim blog, koje sve budale pišu blogove? Koga bre to zanima...</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"> Tada sam sebi ličio na one nezanimljive materijaliste kojima se ništa interesantno ne dešava u životu, pa svakog entuzijastu presreću pitanjem: A brate kakvu ti korist imaš od toga? Mislim brate, jel imaš ti kintu za to? Odmah mi se sve zgadilo pa sam opet rešio da oživim posrnuli entuzijazam i iščitam zaostale postove, koji su se, moram priznati nagomilali. Eto, da vidim šta ima kod vas. Kako ste, šta radite, šta se dešava. Šta ste radili prošlog leta, jeseni i zime, ko vas je naljutio, ko vas je obradovao. Iako, možda ne bi trebalo da me interesuje to. Primećujem neku harmoniju i solidarnost među blogerima. Neku blogersku familijarnost. To mi je skroz neobično. Svi ste mi vi neobični. Iako vas ne poznajem. To je možda zato što sam ja ovde nov. Gušter. Svratio sam ovde jer su me nagovarali. Pa rekoh ajde. Jako neobična skupina i organizacija. Ne znam čak ni da kažem ni da li mi se sviđa i da li mi se ne sviđa. Pojma nemam šta da mislim. Mada, da mi se ne sviđa, verovatno bih batalio onog dana. Čitam vaše postove i razmišljam. Nekad ste toliko neinspirativni da uopšte nema potrebe da naprežem mozak. Nekad čak toliko zamršeni i maštoviti da moram da čitam pažljivo i vraćam se na prethodne rečenice, ukoliko želim da shvatim šta je pisac, ovaj bloger, hteo da kaže. Svi ste u nekoj žurbi, uvek neki problemi, sitnice. Neka blaga nervoza, šta ja znam. Možda se i varam ali to je samo moj utisak. Haotičnost koja karakteriše vaše živote (ili je to haotičnost u vašim glavama koja se projektuje na vaše tekstove) totalna je suprotnost ovom blogerskom virtuelnom svetu. Bar u organizacijskom smislu. Ovde vlada savršena tolerancija. Sve je nekako u najboljem redu. Pored sve haotičnosti, postovi se pažljivo čitaju, domaćini uvek odgovore posetiocu i požele dobrodošlicu novopridošlicama. Neobična ljubaznost sa vaše strane. Ne viđa se to u Srbiji tako često. Pa hoću i ja da budem familijaran! Još učim, mlad sam, iako sam možda i stariji od vas. Evo, trudim se, iako mi ne ide baš najbolje, imam onaj utisak da kao novajlija uskačem u društvo koje je na okupu godinama, od kojih me polovina ne vidi, a polovina podsmešljivo gleda. Pa stvarno. Mada baš me briga, ja vas i ne poznajem! Šta ako se među vama krije neki opaki serijski ubica, manipulator, pedofil...e sad baš lupam gluposti. To bi rekli ovi stariji, konzervativni, neke babe koje kažu da se pazimo interneta jer tamo ima prevaranata. Da. Obično ih nema ovako. Mada, vi mene ne možete da prevarite, ne možete ni da mi naudite. Ja vas ne poznajem. Možda je bolje što se virtuelno okupljamo, možda bi me ovako kao novu pogaču slali u prodavnicu po pivo ili u kiosk po cigare? Ko zna. Vi ste iskusni, evo videh kod nekih u desnom uglu gde se gomilaju tekstovi, čak i oznake 2008. i 2009. Vau! A ja...ali biće i kod mene! Hoću i ja da rastem, pa da se neko i meni za 2,3 godine divi. Pa hoću i ja da budem familijaran! Ali vidim da ste jako ljubazni, pa nemam za šta da brinem. Vidim da se nekako razlikujem od vas. Zamišljam vas kao Batu Stojkovića u Ko to tamo peva koji non stop nešto zapisuje (ne shvatite me pogrešno, jeste on u filmu simbol stranog plaćenika ili domaćeg izdajnika koji radi za Nemce). Uglavnom, ovde se prezentuje nekakav stil sličan pisanju dnevnika. Vi imate tu naviku i sposobnost da od svakodnevnih bezazlenih i totalno neinteresantnih događaja napravite super interesantnu priču. I svakog dana imate bezbroj materijala. Pa odakle vam ljudi? Meni se ništa ne dešava, skoro i da nemam izvor inspiracije. Ili se uhvatim nekih bezveznih stvari kao pijan plota koje čuvam u Wordu i po 10-15 dana, pa kad sve to izvetri, nemam volje da to prezentujem. Ne znam, možda i vi to radite...E da, pored svega što sam ukopčao za mojih mesec dana blogovanja (i par dana više) ovde, primetio sam da svi studirate! Ili se varam? Pa super je to, eto, ja ne studiram...nekako se osećam diskriminisano. Svi pričaju o skriptama, predavanjima, profesorima, seminarskim radovima i kabinetima (eto ovo objašnjava haotičnost i nered). Pa i ja sam bio haotičan kao student, šta sad i ja mlatim praznu slamu...zato je meni dosadno, zato sam i lenj...čekam svoje obaveze koje mi sleduju i koje će me verovatno skloniti odavde. Neću imati vremena da se družim sa vama. U svakom slučaju biću zadovoljan. Ali svratiću vrlo rado ovde, opet da vidim šta radite.</div><div></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"> Meni taj stil pisanja ne leži...nekako ne mogu da od svakidašnjeg događaja napravim iole zanimljivu priču. Možda bih mogao, kad bih se potrudio. Nisam navikao da žurim, mnogo stvari radim natenane, a kad za neki poslić imam malo vremena na raspolaganju, uglavnom ga i ne počinjem, od straha da ne uletim u paniku, pa sve zabrljam. Ja počnem pre ostalih ali završim posle svih...eto, nemojte se onda iznenaditi ako mi nema postova po 10, 15 dana. Nemojte brinuti za mene. To ne znači da nisam tu. Tu sam ja, čitam vaše postove, dok pustim moju priču da se taloži, dok svakog dana nabudžim po 5, 6 rečenica i stalno otežem, plašeći se da ću izostaviti baš ono najvažnije. Čekajući da mi to najvažnije padne na pamet. Iako ne znam šta je to i da li uopšte postoji...neretko izgubim volju da sve to složim i čudim se onda šta sam pametno radio dve nedelje. <i><b>Dobar dan i bolje vas našao!</b></i></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><br />
<object height="344" width="425"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/1XqZnlRpBLM?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/1XqZnlRpBLM?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="425" height="344"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com5tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-41920282683345479142010-10-25T12:00:00.000-07:002010-10-25T14:00:30.216-07:00Ma dobro mi je, samo...<div style="text-align: justify;">Samo me nervira to što Legija i Saša Ćurčić pišu bestselere, što su Karleuša i Kristijan nečiji idoli, što je Cane kreten i ludak, a Dado Polumenta umetnik. Nervira me novi singl Saše Kovačevića, što je Džoni Štulić pobegao u Utreht, što se Radomir M. Točak zatvorio u 4 zida i što Zvonimir Đukić održava rokenrol u životu. Nervira me pun Sava Centar na koncertu Ivana Bosiljčića, urbanost Boška Jakovljevića, autfit i kontraverza Milana Stankovića, što su Simonida Stanković i Saša Ignjatović čitaniji od Andrića i Crnjanskog zajedno i što Miloš Bojanić ima sto hiljada evra...I jebe mi se što je Seka Aleksić promenila 15 haljina na koncertu, i gde se sve Madona razapinjala na krst, i koliko pari cipela ima Marijana Mateus i koje minđuše nosi Lejdi Dragana. Jebe mi se ko je Mis Univerzuma, Venere, Saturna i galaksije Mlečni put, u kog boga veruje Tom Kruz, koliko je Mančester Siti ponudio za Runija, koliko je zaradio Tajger Vuds i gde je prevario ženu, i gde se napio Nikola Rokvić. Jebe mi se za modne trendove Snežane Dakić, jebe mi se koga je Jelena Bačić Alimpić zvala na rođendan i ko je bio u VIP loži na koncertu Eltona Džona. Jebe mi se šta je Luna Lu radila u bekstejdžu na prošlom fešn viku elit model luka, kako se zove kuče Bena Afleka i to da li Britni Spirs ima tarzanku ili je ćelava. Jebe mi se koga je Sergej Trifunović upoznao u Njujorku i šta je pojeo Novak Đoković na večeri sa Robertom De Nirom. I što Bred i Andželina uopšte nisu uobraženi nego su prijatni i to mi se jebe mnogo...I da li je Adrijana Lima bila nevina pre braka ili se jebala ko štuka i koliko košta njen brushalter od svarovski kristala ili dijamanata. I jebe mi se što je Rihana promenila nutricionistu i jebe mi se i što Doktor Filgud ne jede pečeno prase, čips, majonez i ćevape i koliko kalorija ima u pečenom krompiru...</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">Terajte se u pičku materinu!</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">P.S. Nemam pojma gde je sahranjen Majkl Džekson, ne zanima me bre uopšte!</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><br />
<object height="344" width="425"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/yfWmOOLaU14?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/yfWmOOLaU14?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="425" height="344"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com12tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-72851300186652127022010-10-22T17:42:00.000-07:002010-10-24T07:02:58.184-07:00U krznu, dolazi nam jesenDrugi pismeni zadatak iz srpskog jezika i kulture izražavanja<br />
<br />
<div style="text-align: center;"><a href="http://3.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TMIoVpd3JII/AAAAAAAAACM/FK9LM4uk5BA/s1600/jesen.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="http://3.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TMIoVpd3JII/AAAAAAAAACM/FK9LM4uk5BA/s320/jesen.jpg" width="320" /></a>Stigla je jesen u moj rodni kraj</div><div style="text-align: center;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">Jesen je žute boje, samo ponekad braon. Ali je uglavnom siva. U jesen pada kiša, lišće, jabuka, kiša, kruška, grozd i kiša. Neki će reći da ih gravitacija vuče na dole. Ustvari, to nije tačno, to je sve zbog jeseni...Jesen dolazi posle leta i završava se pre zime. Prosto i jednostavno, nema šta. Neretko se svi oni izukrštaju, pa u jesen padne sneg ili u zimu ugreje sunce. Iako su ta devijantna ponašanja godišnjih doba kod nas sve češća, ipak je sve to bezveze u suštini. Zna se kad je jesen. Molim lepo. U jesen dečurlija kreće u školu, baš onda kad knjige mirišu kao i sve nove stvari i kada se gledaju slike u boji i kupuju nove sveske u kocke ili u linije. Oblače se nove jakne za školu i nove patike za koje nikako ne bi valjalo da propuštaju vodu. Jesam li rekao sveska u kocke? Mislio sam na kvadratiće, sveska u kocke ne postoji, to je matematički paradoks. Što bi to prvačići morali da znaju? Pa ne moraju. Moraju da nauče Petliću, pevaču, sutra me probudi. Ali to je 1. septembar, ipak mu to dođe leto? Ma kako da nije, kobajagi leto. Još tada se namiriše da je jesen tu u prikrajku, čekajuću da neprimetno ali podmuklo uskoči. Jesen dolazi u isto vreme i u grad i na selo. Samo, mislim da je na selu nekako najlepša i da samo na selu jesen opravdava svoje prisustvo. Tada se zatvaraju prozori, a otvaraju kišobrani, otvaraju se tegle, pakuje se zimnica, zatvaraju se tegle, beru se kukuruzi, spremaju drva, otvaraju se svinjci, kolju gude, zatvaraju svinjci, otvaraju se zamrzivači, pune se do vrha, pa se zatvaraju. Zamrzivači. Stanje izuzetne pripravnosti. Ljudi se spremaju za zimu, cvrčci kuliraju, a mravi, baš kao i ljudi, radno provode to godišnje doba. Medvedi spremaju krevete, prilegnu, razmišljaju pre nego ih savlada zimski san. Smore se životinjke sa prvim jesenjim znacima, baš kao i mi ljudi. Sve je baš kao u basni, samo dolazak jeseni sprečava da sve bude kao i u bajci. Takva je jesen u globalu. Ali samo onako, kad je pogledaš površno. Međutim, ona ume da bude mnogo komplikovanija nego što neki misle. To se samo nekima čini da je ona bezopasna i nevina. Ona je jako opasna, neprijatna i ćutljiva. Što bi naš narod rekao, baksuz, namćor, nadžak. I od svih godišnjih doba, baš je jesen nekako bljak, rekli bi isti ti prvačići. Ne morate da ih pitate zašto, dovoljno je videti njihova namrštena lica. Nije to leto da trčkaraju bosi, kupaju se u nekom plićaku, jurcaju za loptom, hvataju skakavce i ostale insekte. Nije ni zima pa da mogu da se sankaju, grudvaju i prave Sneška. Nije ni proleće koje jedva čekaju kad ih umori zima pa da ponosno okače svoje jakne oko struka, onako dizelaški, vraćajući se iz škole. Ili da beru majske trešnje, pa makar one bile i komšijine. Oni su bar iskreni, ne foliraju se. Kad nešto ne vole, onda oni ne vole. I gotovo. Eto, setio sam se i sebe u tom uzrastu, nisam ni tada voleo jesen, baš kao što je ni sada ne volim. I mislim da se za sva godišnja doba tačno zna zašto su tu, samo jesen, nekako, izgleda služi tek da popuni tromesečnu prazninu između leta i zime. Malo da nas spremi za zimu, 'ajde, to joj je opravdano...ali kad ničemu drugom ne služi, mora li onda da nam ide na živce? Čudan je uticaj koji ima jesen na ljudsku psihu. To ne zna nijedan psiholog ili psihijatar na ovom svetu, sto posto. Jedno je izvesno, kod živog bića se nekako uvek isto manifestuje dolazak jeseni. Od zemlje napravi blato, od blata još veće blato, od bogatih krošnji ostavi samo razgranato strašilo čija silueta može samo da nas zaplaši...od čoveka napravi biljku. Ali to je ništa naspram pokvarenog raspoloženja svih nas. I čini mi se, lakše ćeš podneti da u leto pokisneš do gole kože i da u zimu gaziš u snegu do kolena, nego da ti se jesenjom kišnicom napune patike. Ili cipele. Pa šta ima gore od toga? Ne znam, jesen izaziva lenjost i depresiju. Ni tamo, ni ovamo. Možda nas to smiruje, možda mora tako? Kažu da su Skandinavci depresivni zbog zime? Ja mislim da je to zato što nemaju jesen kao i mi. Onda bi videli. Kad si sumoran, onda je jesen. I kad si umoran i pospan. Sve je to jesen. I kad ti je dosadno i kad se dan završi ranije. I kad nije vedro, a ne pada kiša i kad je vedro a duva vetar. Tek onako, bezveze. Da nervira normalnog čoveka, eto tome služi. Ničemu više. Ostaje nam samo da čekamo sneg i zimu, čisto da znamo na čemu smo. I stvarno, nemam ništa pametno reći o jeseni, sem da je žute boje, samo ponekad braon. Ali je uglavnom siva.<br />
<a href="http://www.youtube.com/watch?v=6ZXfPAkX_y4"><br />
</a></div><object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/6ZXfPAkX_y4?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/6ZXfPAkX_y4?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com15tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-2219659500855764692010-10-14T17:05:00.000-07:002010-10-24T07:16:54.886-07:00Reč dve o inaćenju, patriotizmu i Njutnovim zakonima- Alo klošaru! Ti ti! Dođi ovamo! Pa gde si školski sunce ti jebem, nema te 100 godina, a?<br />
- Pa školski, ja sam tu, nego tebe nema…kad si stigao iz Švajcarske?<br />
- Prekjuče…jel žuriš negde, ajde sedi ovde da popijemo piće, nismo se dugo videli, ajde parkiraj to krntiju negde u vrzinu i dođi…<br />
- Pa ne znam…ne sedi mi se…nisam nešto raspoložen...<br />
- Aj ne zezaj, taman dok čekam jednog ortaka, reče stiže za pola sata…šta ćeš da piješ?<br />
- Nikšićko točeno.<br />
- Aj ne seri, uzmi bre nešto dobro, ja častim! Može Hajneken?<br />
- Ma jok bre...<br />
- Konobar, daj nam 2 Hajnekena!<br />
- Brate, neću Hajneken, srpski ti pričam!?<br />
- Dobro brate…daj meni Hajneken i njemu točeno…<br />
- Izvini, nešto sam nadrkan…ne znam ni ja šta mi je...<br />
- Ma ok, ja udaram po Hajnekenu, navika…nego videh te juče na bajsu, ja bio kolima, dižem ruku, ti kuliraš, ne javljaš se starom drugaru…lepo…<br />
- Pa kako da ti se javim, majke ti, nisam ja Lens Armstrong da vozim bez ruku!<br />
- Pa mogao si jednom rukom, a ovom drugom upravljaš. Kapiraš?<br />
- Da brate, stvarno, vidiš nije mi palo na pamet. Izvini, molim te…<br />
- Ok, drkam se…nego što si seljak, vožiš biciklu jebote! Uzmi neka kola, šta se brukaš…<br />
- Nemam ti ja kinte za to, a lepo mi ovako…ne opterećujem se.<br />
- Ma daj, zajebi to, ja ne bih mogao do prodavnice da odem pešaka, a kamoli bajsom…sad teram ovog audija, uvaljao sam nešto preko granice, znam neke ljude…a bar skuter da imaš, a pičke se lepe za kola, evo ja letos, nema koju nisam…<br />
- Druže, pa mi bre živimo u drugim svetovima…<br />
- Ma zajebi, kažem ti letos, ja se zainatim kad vidim neku, a sve one se lože na audija…tebra ludilo…šta da ti pričam...<br />
- Pa jel znaš ti uopšte šta je inat?<br />
- Pa kako ne znam, to je kad prvo hoću, a onda moram…<br />
- Da nije to bahatost, školski?<br />
- Nije brate, to ti je inat, imaš 2 inata, običan i srpski. E pazi, ja sam Srbin u duši, ja ti imam taj srpski…Sve za majku Srbiju! Pa ti misliš da je nama lako preko grane?<br />
- Aj ne seri, mlatite lovu tamo, pa dođete ovde da se izdrkavate, ko da nas boli kurac…<br />
- Brate, nemoj tako… ti jel završi fax, radiš negde?<br />
- Ma jesam, ništa ne radim, nema leba…duga priča…ti?<br />
- Znači pušiš kurčeve za pare? Hahahaha...jel naplaćuješ po santimu ili vremenski? Hahah..drkam se...znam brate, propast ova Srbija…Ma ja tamo u Švajcarskoj kod ćaleta u firmi, uglavnom po Švajcarskoj i malo radimo i po Austriji, tamo je sve na nivou, nije to ko ovde, kinta na vreme, sređeno sve u fulu, voze se dobra kola, znaš kakvi su putevi…kad sam preš'o granicu, popizdeo sam, ko da sam vozio po njivi, samo sam čekao da mi izađe neka svinja…al brate ovde je provod, to tamo nema u Švajcarskoj, ja kad njima pričam oni mi ne veruju kako se ovde veseli…<br />
- Verovatno im pričaš da smo najveća selendra i stoka i da živ ne bi živeo ovde…<br />
- Brate nemoj tako…ja volim Srbiju, Kosovo je srce Srbije, sve bi te Šiptare pobio, mamu im jebem…<br />
- Zato su tvoji pobegli '99. preko grane, čim je pala prva bomba…kad bi čekali na vas gastarbajtere da branite ovu napaćenu zemlju...samo sreća što nas više niko i ne napada, nema potrebe…ako ti voliš, možeš da se prijaviš dobrovoljno da služiš vojsku…mogu da ti vidim oko toga, ako voliš oružje i krv, a?<br />
- Jebiga, ja sam bio klinac tad, šta ja imam s tim…ćale mi sredio da ne idem u vojsku, kaže koji će ti kurac to…a i ne mogu kad sam tamo…<br />
- Pa da i to što kažeš…ne bi ti legla vojnička čizma…izađu žuljevi…<br />
- Ma jebeš vojsku, to niko i ne ide više. Ti, čime se baviš ovako?<br />
- Danju zevam, uveče svratim tu, igram basket s klincima, istrčim se…<br />
- Ne seri da igraš basket? Sa onim klincima, daj brate ne loži se…<br />
- Šta sereš, klinci ko rode, svaki bi me u zubima nosio…dođi pa ćeš da vidiš.<br />
- Ma gde, kakav basket, jesi prs'o, nisam lud da se znojim, lakše mi da igram poker aparate…tu bar dobiješ kintu, šta imaš od basketa…samo možeš nogu da slomiš...<br />
- Pa i na aparatima možeš da izgubiš kintu? U čemu je fora? <br />
- Ma daj, šta da izgubiš, spucam hiljadu kinti za sat vremena, šta je to, nisam sad stipsa neka…bitno da se igra, što sam izgubio hiljadu, dve, jebe mi se…šta buljiš u taj telefon non stop? Neka riba, a?<br />
- Ma jok, rezultate...<br />
- Kladionica, a? Daj tiket da vidim! Auh, sića ti je ovo prijatelju.... Ja ne igram ispod 30, 40 hiljada, mislim ono, zajebancije radi, nisu mi bitne pare…sedneš sa ljudima, drkaš se…jednom sam dobio u Švajcarskoj 25 evra, dobitak hiljadu i po evra, otkazana utakmica i te diskusije, meni bio bedak da podignem 25 evra, majke mi...<br />
- Mogao si da daš prosjacima na ulici, oni bi crkli za tih 25 evra…<br />
- Ma jok, nema tamo prosjaka, standard…nije to Srbija…<br />
- Mogao si za te pare da uplatiš časove srpskog jezika…<br />
- Što, gde ti to pade na pamet, pa ja pričam srpski?<br />
- Pa vazda si imao keca, a nekad kad postaneš veliki privatnik i biznismen, pomogneš vrtiće i crkve, kupiš diplomu, uletiš u skupštinu, pa daš izjavu televiziji, da znaš da pričaš ko čovek, da ti se ne smeje narod…<br />
- Ma jebeš srpski, ja dobro znam nemački, koji će mi srpski tamo? Daj ne lupetaj…razmišljam pre da kupim nekog firmiranog kera…<br />
- Misliš rasnog?<br />
- Pa to, ta diskusija…vodim ga u šetnju, kenja u parkiću, mislim nekog baš dobrog, opasnog, a ne ko ove džukele ovde seoske…<br />
- Otkad se ti razumeš u kučiće, u školi si ih gađao petardama?<br />
- Pa ne razumem se, nego onako, nije loše, to ti je na Zapadu sad fora najjača…Ti gde izlaziš?<br />
- Uglavnom nigde, najviše volim da sednem sa društvom na klupu i cirkamo 2 litra najgoreg piva…<br />
- U brate koji ste vi klošari, brate izađeš u klub neki ko čovek, kod nas svrate vikendom Seka, Mile Kitić, sad pre 2 nedelje bio Sinan, extra provod bio…250 evra sam ostavio za veče, znaš kakav klub vrh, igračice…posle dođoše neki debili, izbi frka, ja gađao nekog flašom, srećom, panduri došli tek kasnije, mi već otišli…<br />
- Meni nije to toliko bitno, važno da imam društvo…<br />
- E uvek si bio specijalac, keve mi, jel još slušaš one drekavce?<br />
- Nisu to drekavci i nije bitno šta slušam...nemam kintu na neki koncert da odem ko čovek. <br />
- Exit ili Guča?<br />
- A?<br />
- Ono kao, Exit ili Guča?<br />
- Beer fest.<br />
- Šta bre Beer fest?<br />
- Rekoh, ništa od ta dva…<br />
- A ja mislio ti posećuješ Exit, tamo su padavičari ko ti…stvarno ne ideš u Guču, kad si zadnji put bio?<br />
- Nisam nikad bio.<br />
- Nikad nisi bio u Guči? Jebeš me? Joj koji si šaban, pa ja da živim ovde, ne bih izlazio iz Guče po mesec dana za vreme sabora, nego nisam tu…ove godine ako stignem, ima se olešim! Najjači provod, kad čujem srpsku trubu, srce mi zaigra brate, veruj mi…znači dođe mi da zaplačem…<br />
- Pa mogu ti reći da vas sa strane tamo ima najviše, pola Evrope dolazi…<br />
- Pa to ti pričam brate, ne znam kako se tebi ne sviđa, zna valjda Evropa šta valja…<br />
- Lako je vas namamiti jeftinom zabavom…<br />
- Nego, pričaj mi šta je sa ostalima školarcima, jesu živi?<br />
- Živi su, mrdaju. Pa, devojke se poudavale, neke studiraju, neki rintaju, mešaju beton za crkavicu…jebemliga, ne znam ko te interesuje…<br />
- E, a jel se sećaš onog štrebera, što je bio vukovac…Žile digitron?<br />
- Žile, pa tu je, popričamo kad se vidimo…<br />
- Da bre, Žile digitron jebote, paćenik onaj, jel završio u ludari?<br />
- Što paćenik? Pa Žile je završio fax sa prosekom 9.87…<br />
- Ne seri da se družiš s njim? Pa vi ste ludaci obadvojica!<br />
- Aj ne seri, šta fali čoveku, što je genijalac? U septembru ide na Kolumbiju…<br />
- Šta će tamo pajser? Da valja drogu, ahahhaha…<br />
- Ma ne bre, jebote, ide na postdiplomske studije na Kolumbija Univerzitet u Ameriku…kakav si ti seljak…ne vidim što si ti bolji od njega…i šta tebe boli kurac s kim se ja družim?<br />
- Ma nek batali knjigu, neka jebe nešto…<br />
- E ti ćeš da mu kažeš, jedva si naučio tablicu množenja, spasao te rat da ne polažeš fiziku i matematiku u šestom razredu…pokrij se po glavi i ćuti...<br />
- Jebe mi se, ko da mi to trebalo u životu, imam kinte koliko mi treba…<br />
- E jesi faca, uspeo si u životu…<br />
- Stvarno si nadrkan…ne znam šta ti je, tamo u Švajcarskoj ne bi imao vremena da budeš nadrkan, kol'ko se radi, prijatelju…<br />
- Jel ima još nešto interesantno tamo u Švajcarskoj? Mi smo beda, da ne bi tebe, ja ne bih znao šta se radi u belom svetu. Hvala što si mi otvorio oči…<br />
- Pa ima interesantno, kako nema. Čuo sam skoro da je sad dobro da kupiš plac na Mesecu, drkaš se tamo, to ti je tamo na ceni…<br />
- Jebeš Mesec kad tamo skoro i da nema gravitacije…<br />
- E sad svi su ludi, koji će mi gravitacija tamo ako imam plac…<br />
- Jel znaš ti uopšte šta je gravitacija?<br />
- Znam bre, šalim se samo…to ti je…čekaj, to je ona fora kad ukočiš kolima, pa ti oči iskoče napred, jel to beše!?<br />
- Ne bre, to je inercija, pobrkao si neke Njutnove zakone…e Srbijo…<br />
- Aaaaa znam sad, setio sam se, to je kad je tom liku pala jabuka na glavu, te diskusije…<br />
- Pa to…a jel znaš zašto mu je jabuka pala na glavu?<br />
- Pa ne znam, Čak Noris ga gađao odozgo? Hehehehe...<br />
- Ma jebo te Čak Noris, gađao ga kurac…brate, hoću da ti kažem kako ćeš gore da hodaš kad ne možeš, možeš da lebdiš u najboljem slučaju? Pa to su ti gluposti da bi se budale ko ti ložile…ljudi ne mogu da žive gore… imaju sve živo na kugli zemaljskoj, pa od sile kupuju placeve na Mesecu, ne znaju šta će sa parama…<br />
- Ma daj, šta ima da hodam gore, pa ja skoknem na Mesec, da promenim malo, da se odmorim, neću da šetam, samo ležanje, kapiraš? Druga planeta čoveče!<br />
- Nije to planeta, to je prirodni satelit…ti bre nisi normalan…trebaće ti i boca s kiseonikom gore…<br />
- Povešću i tebe gore, da vidiš da je do jaja, pa ne bi svi išli da ne valja…<br />
- Koji bre svi, šta lupaš, ja nisam ti svi…ti si slabo imao mozga i ranije, a sad ti pare popile sve. Ne razmišljaš glavom nego džepom, lova te uništila skroz, ne znaš šta valja, šta ne valja, samo trpaš, bitno da je skupo i poznato…al nisi ti kriv...bio si ti dobar lik.<br />
- Brate mora da se zna neki nivo, ne mogu ja, na primer, da nosim odelo sa pijaca u Švajcarskoj… sad ga i ti pretera.<br />
- Ne kenjaj leba ti, imamo mi takve i ovde u Srbiji, da se iserem sad, nalepim D&G oznaku i udarim cenu, kupili bi mi govno momentalno, još bi se grabili…al jebiga, ja nemam ni za reklamu…<br />
- Nije baš tako…<br />
- Ma šta koji kurac nije, nemamo nikakav sistem vrednosti, decu nam vaspitavaju kriminalci. Sa 15 godina su formirani debili. Daju nam rijaliti šou-e, da ne padnemo u krizu, gledamo tuđe živote samo svoje dvorište ne vidimo. I svi ćute, lepo je dok se vrte pare...daj narodu hleba i nagradnih igara i da ne radi ništa, a narod što je dokoniji to je gluplji... pa Njutnu pala jabuka na glavu pre 350 godina, pametnom i toliko dosta, a mi još padamo sa kruške i to na svoju glavu i nikako da se opametimo…<br />
- U brate što mi pomenu…al mi se pije kruškovača…<br />
- Ti me i ne slušaš…<br />
- A?<br />
- Berem boraniju…e školski, hvala na piću, treba da idem, pada mrak, a nemam svetla na bajsu…<br />
- E pa kažem ja uzmeš auto ko čovek, da se ne klošariš sa biciklom…ccccc…ništa, cepaj…kad krenem na Mesec, zvaću te! Hehehehe, da obiđemo malo!<br />
- Neću brate, ne mogu da vozim bajs gore!<br />
- Hehehe i to što kažeš…jel može basket bar da se igra? Hehehe…e ja ću da platim!<br />
<br />
<object width="425" height="344"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/P_4Iu76GDi8?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/P_4Iu76GDi8?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="425" height="344"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com8tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-21843648032036236462010-10-05T07:07:00.000-07:002010-10-24T07:12:10.750-07:00Cigane, majstore!Prvi pismeni zadatak iz srpskog jezika i književnosti<br />
<br />
<br />
<div style="text-align: center;">Opis lika Cige muzikanta u delima novokomponovane književnosti</div><div></div><div style="text-align: center;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TLSYMtChpOI/AAAAAAAAABo/XJCiSHh9Bb4/s1600/images.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="318" src="http://2.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TLSYMtChpOI/AAAAAAAAABo/XJCiSHh9Bb4/s320/images.jpg" width="320" /></a></div> Pored ljubavnih jadikovki, tuge i boli prouzrokovanom odlaskom voljene osobe, žalosti za neuzvraćenom ljubavlju uz neprestano opijanje, ovo je jedan od učestalijih motiva i likova koje možemo sresti u popularnim muzičkim numerama i prosto nema tog muzičkog izvođača, vokalnog soliste, estradnog umetnika koji se nije bar jednom dotakao Starog Cige, njegovog orkestra i njihovog uticaja na život kafanskog boema. Kompleksnost i tragika lika Cige muzičara počiva u stotinama pesama i ispevana je u hiljadama strofa i refrena. U formiranju jednog ovakvog lika, prikazu njegovih fizičkih atributa, tumačenju komplikovanih psihičkih stanja, kao i socijalne uloge u okviru proizvoljne društvene zajednice, poslužiće nam delovi pesama popularne, rokenrol, narodne i turbo-folk književnosti.</div><div></div><br />
<object width="425" height="344"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/ayh3ft80R_Y?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/ayh3ft80R_Y?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="425" height="344"></embed></object><br />
<div style="text-align: justify;"> <br />
Stari Ciga spada u grupu kafansko-uličnih samoukih svirača, obično je violinista, trubač ili harmonikaš, virtuoz je na svom izmučenom instrumentu, jednom rečju on je majstor svog zanata i svirač bez mane: <b><i>“Cigane ehehej, mjstore! Cigane, ehehej, ne daj se!”</i></b> Kao star i izmoren muzičar koga je zivot šibao, Stari Ciga, uglavnom na izmaku snage, udovoljava svojoj bahatoj mušteriji: <b><i>"Umoran je stari Cigo, znam njegove muke, svirao bi al gudalo ispada iz ruke…" </i></b>Kao takav, on je suočen sa problemima egzistencijalne prirode, društveno marginalizovan: <b><i>"Stari Cigan bolno jeca sam, napušten od svih, violina guši njegov bol, suze tope glas…" </i></b>Međutim, pored svega toga on se ne stidi svog krvavog posla oličenog u neprestanom muziciranju i svojim angažovanim svirkanjem on pošteno zarađuje svoj hleb i paštetu<b><i>:"Evo banke Cigane moj, Cigane moj sviraj mi ti!"</i></b>, i naravno, uz određeni novčani stimulans uvek je velikog srca i spreman da mušteriji ispuni svaku želju<b><i>:"Spas mi donose Cigani, oni imaju dušu za svakog od nas…briga njih! Oni me pitaju šta da sviraju!"</i></b> Poseban pečat svemu ovome je posvećenost Cige svirača svome poslu, količina znoja, energije i mokrih peškira koje govore predanosti poslu koji se voli. Zato Ciga uvek svira srcem i dušom i njegova muzika je jača od bensedina i leči i najteže bolesti<b><i>:"Cigani tiho svirajte, dušu mi moju jadnu smirite..."</i></b> Njihova muzika ublažava najteža psihička stanja junaka pesme kojeg zahvata teška depresija i osećanje bezvoljnosti: <b><i>“Nek’ tu</i></b><b><i>žno svira truba, sipaj mi alkohooool...Cigane ehehej...” </i></b>Bezgraničan je uticaj kafanskog svirača kalibra Starog Cige i zaista je suvišno reći u kojoj se meri regeneriše ljudska duša nakon samo jednog tretmana ciganskim orkestrom. On uklanja bore, vraća vitalnost i podmlađuje: <b><i>“Ciganima srce daću kao da je stvar, samo nikad, samo nikad da ne budem star!”</i></b> Naravno, oni su tu da svojom pesmom pruže utehu i neverovatnom energijom prodru u nedodirljive dubine ljudske duše<b><i>:"Ciganine, ti što sviraš i što moju dušu diraš...” </i></b>Treba pomenuti da je ciganski orkestar u novokomponovanoj književnosti vremenom evoluirao u redovan kafanski inventar, pored šanka, konobarice i flaše vina. Kad god ih u kafani nema, lokalni bekrija oseća njihovo odsustvo i momentalno pada u očaj<b><i>:"Ej Cigani gde ste, odavno vas tražim?"</i></b>, i čim bi ih opet ugledao, junaka zahvata osećaj neizmerne sreće i radosti: <b><i>"...ovamo Ciganiiii, zauzmite mesto!"</i></b> Ovakva situacija je veoma česta i predstavlja preduslov za nastanak derneka neslućenih razmera u kojem će pijani junak pesme izbaciti sav bes ili sreću do poslednje razbijene čaše: <b><i>“Po</i></b><b><i>šalji mi Cigane, da mi svirajuuu...” </i></b>Neki idealizovan slučaj nirvane, ekstaze koji predstavlja vrhunac ispunjenosti glavnog lika i koji pokazuje suštinu sudbinske povezanosti Cige muzičara i kafanskog junaka može se naslutiti iz sledećih stihova: <b><i>“U kafani na kraj sela, dok napolju steže zima, u kafani punoj dima slušam pesmu Ciganina.”</i></b> Ovo je upravo vrhunac i ideal kome teži svaki kafanski boem. Naravno, postojanje ciganskog orkestra je neophodno kako bi nesmetano bekrijanje potrajalo do prvih jutarnjih časova: <b><i>" Dajte vina hoću lom, dajte Cigane za sto! Nek’ sviraju, nek’ me razboleeee… "</i></b>. Odavde primećujemo da su muzikanti uvek u centru pažnje, slavlja i pijanki, međutim čak i kao takvi, predstavljaju sporedne likove. Njihov kultni status se gradio decenijama i čak i onda kada izda stara ljubav, kada kasni plata, kada poskupi potrošačka korpa, kad se padne ispit, Ciga je taj koji uvek ima vremena i volje da odsvira nešto za kraj<b><i>: “Samo stari Cigani moju pesmu sviraju, bele rade opet cvetajuuuu!”</i></b> Njihova uloga, da glavnom junaku pruže trenutnu utehu, kratkoročno rešenje za njihove probleme, svrstava ih u jako uticajne faktore, koji dominiraju iz senke, tako da samim prisustvom stari Ciga, ustvari, dobija status najglavnijeg sporednog lika:<b><i>“ Cigane! Tako mi treba tvoja pesma i galama!” </i></b>Na osnovu svega zaključujemo da je Stari Ciga nemi posmatrač, tj. ne učestvuje u konkretnom rešavanju problema: <b><i>“Da li znaš za teške boli, što moj dragi drugu voli?”</i></b>, već samo ispunjava svoj zadatak sviranjem, iscrpljujući tako sav svoj talenat podaren od Boga. Naravno, nije samo muzika i vladanje instrumentom nešto čime se Stari Ciga može podičiti. Kao večni simbol lutanja, njega ne drži mesto, on putuje širokim prostranstvima i otuđen u svojoj maloj zajednici ne poznaje granice, jezike, pisma i nacije, što je najbolje rečeno u sledećim stihovima: <b><i>“Nikako da korak s njima uhvatim jer mi srce luta kao Ciganin…”</i></b> Nedostatak toplog ognjišta i stalnog prebivališta nije ih pokolebao da se i do dana današnjih svojom čeličnom voljom održe i ostanu na okupu: <b><i>“Negde iz daleka čuju se daire, Mesečevom rekom dolaze Cigani!“</i></b> Naravno postoje i izuzeci, pa su tako kod nas Cigani lutalice iskorišćeni kao univerzalno sredstvo kojim se uteruje strah u kosti dečurliji, što je svakako predrasuda, o čemu i svedoče sledeći stihovi: <b><i>“Ako te odvedu Cigani čergari…ili te ukradu strašni haremski čuvari…</i></b> <b><i>zbog tebe sanjam Cigane i smišljam slatke prevare...” </i></b>gde se nevini, bezopasni pripadnik romske nacionalnosti poredi sa najstrašnijim, nemilosnim čuvarima harema. Ova tema ne bi bila potpuna, ako se bar njenim malim delom ne bih upustio i u analizu likova koji pripadaju ženskom življu romske populacije. Naravno, valja pomenuti da je veliki broj pesama motivisan upravo njima. Ovde su specifične 2 podgrupe i to motiv Mlade Ciganke i motiv Stare Ciganke. Mlada Ciganka predstavlja ideal ženske lepote, čednosti, neiskvarenosti, nevinosti i čijom pojavom svakom glavnom junaku polaze bale na usta. Njima je od Boga podaren talenat za igru, ritam i pokrete od kojih posmatraču staje dah: <b><i>“S rukom voli, ritam boli, suknja leti ko najluđi san…”,”Ciganka sam mala, oči moje gore, igram, pevam, plešem celu noć do zoreeeee…” </i></b>Mala garava ciganka je razlog više zbog koga glavni lik gubi glavu, biva opijen njenom lepotom i u tom zanosu spreman je da uloži čitavo bogatstvo, kako bi tu lepotu dostigao: <b><i>“Sve ću da joj dam, sve ću da prodam, samo tebe da gledam!”</i></b> Njena lepota je nešto neviđeno na kugli zemaljskoj, njoj niko ne odoleva i nikoga ne ostavlja ravnodušnim: <b><i>“</i></b><b><i>Crne kose, noge bose, oko vrata đinđuve od zlata...“ </i></b>Svakako da dar za muziku nije zaobišao ni ženski deo romske populacije, ali sa razlikom da se one pretežno obdarene pevačkim talentom koji rastavlja tugu na proste činioce (za razliku od starog Cige koji je skloniji sviranju kojekakvih instrumenata): <b><i>„Oj ciganko moja ja sam noćas tužan, zapevaj mi jednu, pa mi rane leči! Pa raspleti kosu, oooo ciganko moja....“ </i></b>Ovde primećujemo najneverovatniji spoj pevačkog dara koji leči tugu i nepresušne lepote mlade cigančice koja jednostavnim raspletanjem kose čini da se glavni junak nađe u transu. Svakako da su i one ovenčane kao večni simbol lutanja: <b><i>„Drum joj kuća a nebesa krov. Oooo cigankooo...“</i></b> Svakako da treba pomenuti i motiv Stare Ciganke, kojoj je lepota iščezla u mladosti ali se u poznim godinama bavi proricanjem i čije vidovnjačke sposobnosti, u koje naš junak pesme bezgranično veruje, dolaze do izražaja:<b><i> „Evo ti ruka ciganko, pogledaj u moj dlan, reci mi da li ću sresti devojku ko divan san?“</i></b> Glavni junak je očigledno frustriran i u svom očaju je okrenut budućnosti i slepo veruje u metafizičke moći stare proricačice. Repertoar rekvizita koji one u svom gledanju u budućnost koriste je jako širok i raznovrstan, što se iz priloženog može videti: <b><i>„Ciganka mi gatala u travi...“</i></b> Postoje i izuzeci, koji su zaista retki, gde stara gatara omane u svojim prognozama što najčešće izaziva revolt kod mušterije: <b><i>„Ti, Ciganko, laži druge, nije mi se vratila!“</i></b></div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"> Dakle, na osnovu svega rečenog, zaključujemo da je Stari Cigo ekvivalent ljudske patnje, večnog lutanja, muzičkog dara i umeća koje je samo njemu svojstveno, dok je njegova lepša polovina simbol iskonske, neiskvarene, neukaljane, neuprljane lepote, božjeg dara za igru, pesmu i mrdanje kukovima. Takođe, sam autor se nada da je bio dostojan da se lati pisanja jedne ovako zahtevne i nimalo lake teme i prihvati se analize skupa tako kompleksnih likova, likova čijim su decenijskim prisustvom ukrašeni stihovi novokomponovane književnosti. Stihovi, koji ipak predstavljaju trajno svedočanstvo o ljudima koji lutajući, pevajući i svirajući traže svoje mesto pod suncem.</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><br />
<object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/XSbt67RSN9A?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/XSbt67RSN9A?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com5tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-72346496259754537972010-10-01T09:58:00.000-07:002010-10-24T07:07:24.798-07:00Reč dve o Lakosti, reketu za stoni tenis i Kovinu<div class="mbl notesBlogText clearfix" style="text-align: justify;">- Vi još čekate?<br />
- Pa čekam.<br />
- Pa vi ste bili na prethodnom kastingu?<br />
- Pa jesam.<br />
- Izvolite onda, uđite!<br />
- Okej.<br />
- Znači vi ste gospodin Radovan Kostadinović, jel tako?<br />
- Jok moj deda!<br />
- Šta vaš deda?<br />
- Pa ustvari, moj deda se isto tako zvao, pa su mi po njemu dali ime. On je bio najveći frajer u selu, triput se ženio, a ćale se sa 12 godina preselio u grad, baš kad je završio školu. Dedu su roknuli komunisti posle rata, zato što nije hteo da uđe u partiju, ali nije dao kozu, kravu i dvajes kokošaka kad je otim'o Tito od naroda pa ga poslali na Goli otok...ali se vratio jači nego ikad!<br />
- Te informacije nam nisu bitne zaista...Nego, mi smo vas pozvali da obavimo jedan neobavezan razgovor...<br />
- Aha? <br />
- Vi zadovoljili na kastinzima i naša produkcijska kuća je odlučila da vas izabere kao učesnika ovog projekta, tako da...Čestitamo!<br />
- Ozbiljno? E fala kur...<br />
- Bez psovki, molim vas, u okviru ovog razgovora daćete nam osnovne informacije o sebi, vašim interesovanjima, prošlosti, hobijima, kako bi nam to poslužilo u izradi vaše jedinstvene biografije, koja će biti prezentovana gledaocima širom malih ekrana...Nadam se imate vremena?<br />
- Ok, nije frka, nikakav problem.<br />
- Takođe, moram da vas pitam, jeste li upoznati sa detaljima našeg jedinstvenog rijaliti šou-a?<br />
- Pa ono...jesam...<br />
- Jeste li dolazili nekada ranije u Kovin?<br />
- Pa nisam ali meni nije to problem, ionako se ceo život družim s nekim retardima...hehehehe...<br />
- U redu i ne želite da se predomislite?<br />
- Ne bre, pa nisam lud...što sam se cimao ovoliko?<br />
- Dobro gospodine Kostadinoviću, prekosutra će vam se javiti naš tim i ponesite kofer najpotrebnijih stvari, 7 dana ćete biti u karantinu, baš kao i ostalih 9 učesnika.<br />
- E, do jaja!<br />
- Mi smo pregledali vašu biografiju, potrebne su nam još neke informacije. Recite nam koji je vaš cilj učešća u ovom rijaliti šou?<br />
- Znači da se ne lažemo, meni treba kinta, to mi je broj jedan! Isto bih voleo da postanem prepoznatljiv kao TV faca kad se sve završi, da se uštosim pred kamerama, pa kad mi skoči popularnost, možda uleti neki posao na televiziji, ko će ga znati ali u suštini pare su mi... da živim ko čovek, jok da obijam trafike i tako to...dokurči i to čoveku...<br />
- Bavili ste se kriminalom?<br />
- Pa i nisam, ali sam čuvao stražu da ne naiđu panduri, jedan moj kolega je krcao bejzbol palicom, ali on je sad u Zabeli, robija...<br />
- Ok, to nam nije potrebno...recite nam, šta ste tačno zvršili od škole, napisali ste ovde 6 razreda i fakultet. Ne razumem!?<br />
- Pa 6 razreda osnovne škole imam, a i životni fakultet!<br />
- Pa dobro, šalu na stranu, to ne možemo da vam uračunamo...<br />
- Ma znam, nego drkam se samo, ma pametniji sam ti ja od ovih i doktora i magistara, pa ja se snađem u životu čas posla, koji će mi fakultet? Šta sam ja sve proš'o...<br />
- Dobro, a recite nam, nedostaju vam 2 razreda osnovnog obrazovanja?<br />
- Pa izbacili me iz šestog...<br />
- Pa to ovde niste pomenuli!? Iz kog razloga?<br />
- Pa gađao sam nastavnika iz Opšte-tehničkog makazama za lim...<br />
- Odlično, to nam je potrebno! Nastavite...<br />
- Pa on meni dao kečinu zato što nisam napravio reket za stoni tenis! Jebo ga reket!<br />
- Šta je dalje bilo?<br />
- Pa on budala, otvori dnevnik i upisa keca, ja ti uzmem one makaze, da ga potrefim posred glave, ali nisam nanišanio lepo, pa ga pogodim samo u uvo...<br />
- Slušam vas...<br />
- Ali srećom, opustio sam ruku i dobro sam ga klepio, to je šikljala krv po učionici, devojčiće počele da vrište, a njemu visilo uvo na pola, jedva su ga ušili doktori...<br />
- Dobro, i?<br />
- Pa ništa, jebiga, morao sam, kad je mentalać, ko je on da meni da keca…<br />
- I šta je dalje bilo?<br />
- Pa ništa, mene ti isteraju iz škole, a ja ne htedoh da nastavljam, jer sam se razočarao u obrazovni sistem, pa sam bojkotovao školovanje…a i ćale mi rek'o, ko im jebe mater i ne treba da ideš, neće tebe niko da zajebava…i od tad nisam dozvolio da me bilo ko ponižava…<br />
- Izvrsno! Ovo ste trebali da pomenete u biografiji…ali dobro, nije ni sada kasno…recite nam nešto više o vašem seksualnom opredeljenju?<br />
- Pa ja samo žene, tu sam povuko na dedu jeb…ovaj švalera hehehhee, znači nisam derpe što je najbitnije, a njih bih samo palicom u dup..ovaj, glavu, za bolje nisu…<br />
- Gospodine Kostadinoviću, ne morate biti toliko konzervativni, pa šta ako jedan od učesnika bude homoseksualac?<br />
- Pa bežao bih od njega, mislim poštovao bih pravila emisije, ali ne daj bože da mi se približi, pa glavu bih mu rascopao!<br />
- Dobro, vi se morate prilagoditi uslovima koji će vladati tamo, znate li da su pravila surova i da nema izlaska iz bolničke sobe, da spavate na podu?<br />
- Pa znam, ali ne smeta mi…<br />
- I da će svake nedelje po jedan učesnik morati da čisti klozet čučavac…<br />
- Ma nije bitno…za pare sve! I za kamere!<br />
- Hranite se isključivo hranom koja ostane i pijete lekove za smirenje...<br />
- Ma sve ću da istrpim!<br />
- Ok, ovde piše da nemate psihičkih oboljenja, kakve ste bolesti preležali?<br />
- Pa ja sam zdrav ko dren, jedini put sam bio u bolnici kad sam iš'o na ispiranje želuca, tad sam popio kilo votke i 5,6 piva valjda…pa me odneli, ja se ustvari i ne sećam…ujutru mi bila ruka u gipsu...Pa da, eto lomio sam ruku! Sem toga, nemam drugih oboljenja...<br />
- Sem što volite da popijete, bavite li se još nečim u životu? Neki hobi?<br />
- Pa u suštini, prodavao sam cigare na pijaci, a oko Nove godine prošvercujem petarde iz Bugarske, jebiga mora od nečeg da se živi, zato sam rešio da se prijavim ovde…<br />
- Da, da, razumem vas, svakako…još nešto zanimljivo vezano za vas? Životni moto?<br />
- Pa životni moto mi je drevna srpska izreka Živi svaki dan ko da ti je poslednji, zato sam ja sve probao u životu!<br />
- Fantastično, zaista! Znači li to da nemate predrasuda?<br />
- Ma jok, ja sam urban tip, nisam seljak ograničen…znači, imam pirsing, volim atraktivne devojke, tetovaže…<br />
- Imate li tetovaže?<br />
- Pa imam na kurcu krokodila Lakostu, a na dupetu neku kinesku poslovicu…<br />
- Molimo vas da pripazite na rečnik…<br />
- Oću, izvinjavam se…samo ja se ne stidim ničega!<br />
- To je prednost za vas! Imate li nadimak neki?<br />
- Pa rodbina me zove Rale, a ortaci Rale Motorcangla, zato što nosim motorcangle kad idemo da se tabamo…<br />
- Tabate?<br />
- Pa da, pošto ja idem sa navijačima kad ima neka šorka, da se obezbedim, navijam za…<br />
- Ma nije bitno navijačko opredeljenje…trenutno, kakvim se poslom bavite, šta vam je izvor prihoda?<br />
- Pa ne radim ništa, nema posla, hteo sam da valjam nešto, ali nema 'leba od toga, zato sam se prijavio za ovo…a i dao sam oglase u novinama da prodajem levi bubreg, tu valjda mogu da izvučem pedesetak hiljada evra, ionako imam još jedan…šta će mi dva?<br />
- Zanimljivo, nastavite!<br />
- Pa ja sam ustvari hteo jetru, pošto se ona više traži, ali mi ortak reko da ne prodajem to jer nije ni za kurac, a danas niko više neće da kupuje polovnu robu…<br />
- Pa to je tačno, tržište je danas jako surovo…<br />
- Pa jebiga, moram da zaradim, nema za šta kuče da me ujede…nije meni frka, čistiću ja govna, samo da ne poludim sa tim degenericima tamo, to se samo plašim…<br />
- E pa gospodine Kostadinoviću, to je i najveći izazov, a mi proveravamo granice vaše izdržljivosti. Najuporniji će doći do glavne nagrade…<br />
- Pa to je meni samo u glavi, ja sam uporan i uvek isteram do kraja…I mnogo sam lud, znači kad popizdim, beži od mene!<br />
- Odlično, baš nam je takav profil trebao, nadam se da nismo pogrešili sa izborom vas kao učesnika...<br />
- Ma jok, ja sam pravi čovek za to, imam tu drskost, taj, da kažem, bezobrazluk i što bi naš narod rek'o, ja sam harizmatična ličnost...vaspitavan sam na ulici, sreo sam razne ljude...<br />
- Hoćete da kažete da ste rođeni vođa i da preuzimate inicijativu u okviru društvene zajednice...<br />
- E to! Ja ću da pokažem svoje kvalitete, a ko mi stane na put, taj je najeb...<br />
- Ok...nećemo sada o tome, tamo su zaista specifični uslovi i vi ćete morati da date i 200 posto svojih mogućnosti ukoliko želite da istrajete do kraja i sačuvate mirnu glavu...<br />
- E pa to je fora, treba izdržat sa tim ludacima...<br />
- E pa vi morate biti jaki i verovati u trijumf!<br />
- Pa ja sam psihički kao stena, šta god da me poremeti, ja sam tvrd igrač, pokazaću naciji da sam najbolji i da mogu da budu ponosni što imaju ovakvog učesnika! Bog čuva Srbe!<br />
- Vi ste osoba čelične volje i bezgranične upornosti?<br />
- Pa to! Upornost i tvrdoglavost, to sam ja!<br />
- Glavom u zid?<br />
- Sve bre!<br />
- Da li Vam se čini da je ideja novog Reality-a malo morbidna?<br />
- Ma joook...kažem vam, ja sam čovek bez predrasuda, nema kod mene tabu tema, pa i oni su ljudi...<br />
- Svakako gospodine, sviđa nam se vaša otvorenost! Jeste li se bavili nekim sportom?<br />
- Jesam, cepao sam fudbal, basket, streljaštvo…<br />
- Streljaštvo, zanimljivo!<br />
- Pucao sam iz pištolja na svadbama i ispraćajima…a od sportova još volim teretanu, nisam 6 godina izlazio iz teretane, dizao sam 120 kila iz bendža…sad nemam kintu ni za članarinu…<br />
- Ok, za kraj, recite nam kratko, u 2 minuta šta volite, šta ne volite…<br />
- Pa pretežno volim crnke, plavuše onako, punjenu pljeskavicu, kladionicu, da pišam u bazenu, Marlboro, tehno, sarmu, narodnjake, ne volim boraniju, klasičnu muziku, Hrvate, Muslimane, Šiptare i pedere…<br />
- Hvala vam gospodine Kostadinoviću, to bi bilo sve, slobodni ste, odmorite se ova 2 dana, očekuje vas veliko iskušenje, iz našeg tima će Vas pozvati, a Vi pripremite sve potrepštine…<br />
- Znači mogu da idem sad?<br />
- Naravno. Prijatno!<br />
- Zdravo!<br />
<br />
7 dana kasnije:<br />
Startovanje Reality Show-a Jebe Lud Zbunjenog<br />
Lokacija: Kovin<br />
<br />
Zajapurena voditeljka: I naš prvi učesnik upravo kreće ka Psihijatrijskoj bolnici! Molimo vas, pozdravite gromoglasnim aplauzom Radovana Kostadinovića, Raleta Motorcanglu. Rale ima 34 godine, dolazi nam pravo sa beogradskih asfalta…Rale je uporan, harizmatičan, završio je 6 razreda osnovne škole, u mladosti je obijao trafike i ima završen životni fakultet! Rale je ljubitelj teretane, nema predrasuda i ima par tetovaža na jako zanimljivim mestima, nadamo se da će ih pokazati milionskom auditorijumu! Srećno Rale!<br />
<br />
Scenom se prelama grandiozan aplauz, Rale sa koferom u ruci, manirom prekaljenog vuka, samouvereno grabi stepeništem koje će ga odvesti do bolničke sobe kovinskog lečilišta gde će pogledati u oči svojim novim, bolesnim drugarima. Sa osmehom na licu i podignuta 3 prsta, poput velikog ratnika koji odlazi u krvavi boj, junak naše priče odlazi u novo zatočeništvo… Rodbina, sa suzama radosnicama, u publici skandira njegovo ime, ostatak vernih fanova diže u vis transparente raznolikih sadržaja, od kojih dominiraju: Rale, oplodi me…Rale kralju, Voždovac i Bežanijska kosa su uz tebe, Rale, pokaži im krokodila! Kosovo je srce Srbije!<br />
Vrisak, galama, ekstaza...</div><object width="480" height="385"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/2JmHK9Zjphs?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/2JmHK9Zjphs?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="480" height="385"></embed></object>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-44621103101460354122010-09-24T06:46:00.000-07:002010-09-24T07:10:40.834-07:00Reč dve o deda Dragojevoj vikendici, baba Dragičinim vunenim čarapama i staroj Rajkovoj kafani<div style="text-align: justify;">Petak 20.12.2012. 10.30 h :</div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;">I tog dana je krenuo starim, poznatim putem, baš onim kojim je prvi put prošao još pre sedam i po godina. Istom stranom ulice, preko istog pešačkog prelaza, onako po automatizmu, ne obraćajući pažnju ni na jedan jedini detalj koji bi ga odvratio od obavljanja svakodnevne rutine.Ustvari, skoro svakodnevne. I ovoga puta sa slušalicama u ušima u kojima je odzvanjala muzika njegove, tih dana, omiljene grupe. Posebno zbog toga što je skoro svakog trenutka nalazio nekakvu analogiju u stvarnom svetu sa bilo kojim stihom iako nije bio siguran da li ih uopšte tumači na pravi način ili ih pak banalizuje i prilagođava sebi. Zbog slušalica nije čuo nista oko sebe, čak ni kako zveckaju srebrne pare u njegovim polupocepanim džepovima. Temperatura je “otišla “ ispod nule, sa snegom u najavi. Imao je utisak da je sam na ulici.</div><div style="text-align: justify;"> Bilo mu je potrebno bar sedam i po minuta da stigne do fakulteta, ukoliko nije žurio kasneći na ispit. Ovoga puta nije bio u žurbi, jedina obaveza koju je imao, bila je ta da prijavi ispite. Po ko zna koji put radi iste stvari bez značajnije promene. Sebe je već odavno svrstavao u grupu propalih studenata bez ikakve perspektive i, nažalost, toga je bio i svestan. Fakultet mu odavno nije bio prioritetna zanimacija, a posebno zadnjih mesec dana.Davno je prošlo to vreme kada je ponosno sebe nazivao apsolventom, sada se toga već uveliko stideo. Bio je nezainteresovan da bilo šta promeni po tom pitanju, prepušten učmalosti, bezvoljan da se trgne i izađe iz depresije u koju je padao. Tešio se jer je znao da je bio samo jedan u moru beznadežnih slučajeva, pa čak i da je jedini, opet bi mu bilo svejedno. Možda se baš zato nikome nije ni jadao. I zašto bi uopšte ? Ustvari, baš ga je bilo briga hoće li konačno položiti taj ispit u četvrtak. Da nije previše razmišljao o nastupajućem događaju možda bi i napravio neke dugoročnije planove, a ovako, sve što nije imalo veze sa tim, bilo je puko odrađivanje posla i ubijanje vremena do tog famoznog dana, pa tako i prijavljivanje ispita, polaganje istog, spremanje kojekakvih “puškica”. Bio je toliko zaokupljen tim budalaštinama (tako su ih drugi nazivali, njemu to nikako nisu bile budalaštine ), da je jedva prozborio i to onako mrzovljno, par reči sa starim poznanikom (retko je koristio reč prijatelj) kojeg vidi nakon sedam i po meseci. Poznanik, za razliku od njega , nije bio neugledan, već naprotiv, onako fino “skockan”, optimistično raspoložen, rešen da konačno završi fakultet, pa da sa diplomom u rukama zasedne u neku fotelju koju mu je sredio ujak po političkoj liniji, kako je govorio. Ili možda stric ? Nebitno. Jedva da ga je i saslušao, namršteno ga je gledao, kao da ga je mrzeo zbog toga, a nije imao razloga. Smučila mu se njegova priča i na neki način ga je sažaljevao. Bilo mu je očigledno da “drugar” preko puta nema usađenu svest o strašnim, stoprocentno izvesnim, nastupajućim događajima. Ili je i taj “jadničak ” pored njega verovao da će od svega toga mrmot zaviti čokoladu u foliju? Ili mu je ipak na jedno uvo ušla, a na drugo izašla informacija te prirode? Ili jednostavno nije mislio na to? Kako god, bilo mu je potpuno besmisleno da neko planira bilo šta u bliskoj budućnosti, dok njemu paranoja izazvana neprestanim razmišljanjem o strašnim stvarima, nije dozvoljavala da isplanira ni šta će danas jesti, a kamoli gde će provesti Novu 2013. Bez pozdrava je izašao iz hola fakulteta i onako neuredan i zarozan krenuo niz ulicu. Sebi samom je ličio na Raskoljnikova ( Zločin i kaznu je pročitao pre nešto više od 7 i po godina, ali ga je pamćenje još uvek dobro služilo) i bio je ponosan zbog toga! Naravno da nije planirao ubiti nikakvu babuskeru zelenašicu (verovatno zato što nije poznavao nijednu takvu ),a i zašto bi sada to radio.Medjutim, on je, baš poput Raskoljnikova, imao razrađen plan i time je hteo da proveri kakvoj kategoriji ljudi pripada: običnim ili neobičnim ( “je li vaška ili Napoleon “). Znao je da je to bilo i više nego grubo poredjenje, nekada se i sam sebi smejao zbog toga, ali je ipak video neku sličnost, bar malu. Baš kao i sa stihovima svoje, tih dana, omiljene grupe. Ili samo nije imao pametnija posla? Imao je pametnija posla i zato je požurio kući i natrag u stan jer bi danas sve trebalo završiti, kako bi sa prvim mrakom već krenuo na selo. Zbog toga mu je i raspoloženje raslo iz minuta u minut i jedino što ga je u tim trenucima nerviralo je to sto je ipak neke stvari radio podsvesno, a koje su se kosile sa njegovim ubeđenjem da je rođeni pesimista. Ipak nije mogao protiv nekih svojih slabosti. Zašto je uopšte i prijavljivao ispit, kada je bio ubeđen da do njega neće ni doći? Morao je da ubije taj optimizam u sebi, baš kao što je to pokušavao da učini kod gomile ljudi oko sebe, forsirajući non stop priču o famoznom Smaknuću. Ili mu se samo činilo da je lakše promeniti sebe nego druge?</div><div style="text-align: justify;"> Bilo je već pola jedan. Dok je koračao ka svome stanu razmišljao je i o kalendaru drevnih Maja, o Nostradamusovom proročanstvu, o zameni Zemljinih polova (ma šta god to značilo, mada ništa dobro nije naslućivao iz toga), o meteorima i kometama. O svemu tome, pomalo.U stan, na sedmom spratu njegove zgrade, je ušao prilično neprimetno, odmah šmugnuo u sobu i uzeo onaj papir. Nažvrljao je sledeće: 3 tegle slatkog od kupina, 4 tegle ajvara i jedna tegla kiselih krastavaca i još poneka čuda turšije. I litar domaće rakije. Smatrao je da to treba poneti sa sobom. Deda Dragojeva vikendica nije imala frižider, ali mu on i nije bio neophodan.Tih dana je i napolju bilo baš kao i u frižideru, bar što se temperature tiče. Za sada, nije mogao sa sigurnošću da proceni koliko mu čega treba, baš kao što nije mogao ni znati hoće li ugledati svetlost dana dvadesetprvog decembra. Nije odbacivao niti jednu varijantu, niti jedan mogući scenario, bilo da se radi o raspadu bilo kog sistema koji radi na struju (jer nje, verovao je, naravno, neće ni biti ), pa do verovanja da ćemo doživeti i sudbinu naših gigantskih predaka, dinosaurusa.On je život bez veš mašine, interneta, televizora mogao zamisliti jer već dugo nije osećao nikakvu zavisnost. Nije bio siguran šta će se desiti, ali je bio siguran da će se desiti ...nešto.Ustvari, njemu je bilo potpuno svejedno, ionako će tada biti u dedinoj vikendici na selu ,sklonjen od gradskog života, perverzija, malograđanštine i svakojake prljavštine koju njegov grad nudi, sklonjen od svega što je „urbano“, „savremeno“ i „moderno“. Ne treba njemu ništa od toga. Sve je to prezirao i iz nekog, samo njemu svojstvenog bunta, hteo je da pobegne od svih i da dokaže da je on u pravu! To i nije bilo neobično, jer je on uvek i bio kontraš i radio suprotno od ostalih, čak i ako je znao da to što radi ne vodi nikuda, baš zbog svoje tvrdoglavosti. Ali ovoga puta mu se činilo da će ipak on ispasti najpametniji iako nije popuštao.Čitava ova zavrzlama kojom se on bavio, bila je odličan povod kako bi se on uverio u originalnost svog uma, kako bi se izdvojio iz mase koja ga je okruživala i nazivala ga šampionom u mlaćenju prazne slame, prodavanju magle i šarenih laža. Zato oni, kao takvi i nisu bili vredni njegove analize. Smatrao ih je praznima i providnima, tako da je gledao kroz njih.Čvrsto je verovao da će se kad tad svi vratiti svojim korenima, selu, bezbrižnom životu koje ono nudi, gde će svako biti prinuđen da se vrati najprimitivnijim oblicima proizvodnje materijalnog, ma koliko to sada zvučalo paradoksalno. I naravno da se on vodio zdravom logikom, to mu niko nije mogao osporiti i u tom pogledu je sebe, na neki način, video kao revolucionara. I tu revoluciju je on shvatao i kao nužno zlo, koga su mnogi oko njega tvrdoglavo ignorisali ili nisu bili ni svesni. Njegova „vera“ bila je toliko jaka, da je već sada ravnodušno reagovao na činjenicu i mogućnost da bude smaknut sa lica zemlje. Bio je jedinstven sa takvim razmišljanjem i potpuno istrajan da bude prvi koji će pokrenuti lavinu. Ako do nje uopšte i dođe...</div><div style="text-align: justify;"> Paralelno je razmišljao o tome i nasumice trpao svoje stvari u torbe. Njegovu zanesenost i izgubljenost prekinula je svađa roditelja iz susedne sobe. Kupovina praseta za Božić bila je glavna i jako aktuelna tema tih dana. Rasprava oko toga da li je bolje kupiti prase ili možda prasence potrajala je dobrih 15 minuta. Njemu je bilo potpuno nepojmljivo da ti ljudi u ovakvom trenutku razmišljaju o 5 kg prasećeg pečenja , pa još i da se oko toga svađaju i galame. Porodičnu idilu prekinuo je i sestrin dolazak iz škole i saopštavanje radosne vesti o popravljenom kecu iz matematike, što je prisutne razveselilo, tako su se u naletu lepih emocija ipak zaustavili na prasetu i 30kg. Već je bilo 4 popodne kada je završio sa pakovanjem. Jedan ogroman ranac i dve još ogromnije torbetine odavale su utisak da se radi o nekome ko odlazi u Tunis ili Egipat na 2 meseca, a ne o nekome ko odlazi na selo i to na 5,6 dana kako bi u miru spremao ispite (kako je on već obavestio (slagao) roditelje o razlogu svog iznenadnog odlaska). „ Ma šta me briga šta će da radi, lezilebović , ionako ima 26 godina, neka završava već jednom taj fakultet. Neka ide i na Mars ako hoće! “ , bile su očeve reči prilikom majčine opaske kada je ona videla onolike torbetine, dok se on užurbano obuvao u predsoblju. Majka je odmah potrčala za njim, gurnula mu u džep par vunenih čarapa, koje je isplela njegova baka Dragica dok je još bila u stanju da to uradi. Majka ga je onako brižno pogledala, a on se samo nasmejao i krenuo na autobusku stanicu. Sestri i ocu se nije ni javio. Bio je neprimetan poput duha.</div><div style="text-align: justify;">“Neću doći na jesen kada opada lišće, neću doći u zimu kad je sneg ” , bio je njegov odgovor na pitanje roditelja kada će se vratiti sa sela. Tada su i oni definitivno zaključili da on i nije baš normalan u poslednje vreme. Nije bio ni gladan ni žedan. Hranio se sopstvenim buntom i nekakvim revolucionarnim duhom, kako je on to nazivao. Malo je govorio, a i to što je govorio uglavnom je delovalo nerazumljivo i neshvatljivo kako roditeljima, tako i onim “providnim“ ljudima oko sebe.„ A ja sam ga normalnog rodila...“ govorila je njegova majka, onako rezigniranim tonom, kad god bi on započeo priču sa najmračnijim predviđanjima i pesimističnim najavama sa katastrofalnim završetkom.Otac ništa nije govorio, mahom se krstio. I to je njega dodatno podsticalo da pokaže svim neznalicama i nevernim tomama da on govori istinu i da nimalo ne preteruje u tome.</div><div style="text-align: justify;"> Do sela mu je trebalo dobrih 27 km i za to vreme, dok je putovao, razmišljao je o onome što ga čeka večeras .Osećao je tremu i nju je razbijao neprestanim pevušenjem. Autobus je stigao do željenog odredišta oko osamnaest i trideset. Njega je po izlasku iz autobusa odmah oraspoložila nekakva seoska atmosfera sa blagom snežnom vejavicom, tako da je rešio da svrati u Rajkovu kafanu, koja je još uvek radila , baš kao i pre 17 godina (kada ga je i deda Dragoje poslednji put vodio u selo) i da unutra popije ...čaj. Za trenutak je zaboravio na sve ono što ga večeras očekuje, skrenuo je misli sa tih stvari, iako je do toga ostalo još samo nekih 5 sati. Natenane je ispio svoj čaj i potpuno smiren uzbrdo, neasfaltiranim, putem od blata i snega, do vikendice koja je bila udaljena bar 4 kilometra od Rajkove kafane i on je morao dobro da prepešači. A još je i torbe nosio. Zaboravio je da je tog dana pojeo jedva jedno parčence hleba. Popio je i čaj. Malopre. Bez obzira na sve poteškoće, na koje nije ni obraćao pažnju, sa zadovoljstvom je prešao tu deonicu i stigao pred vikendicu koja je bila tik pored seoskog puta.Već tada je bio vidno izmoren, a kako i ne bi? I pored toga bio je poprilično veseo i odmah je otključao vrata i ušao.Vrata su zaškripala, onako iritirajuće. „Ovde je hladno ,ovde je zima , ovde je mrak ...“ pevušio je dok je ulazio unutra. Stari ormar je bio prvi predmet koji je ugledao.Odmah zatim je ugledao i krevet, sto, nekoliko stolica, kreku Banovići i šporet Smederevac na kraju, u uglu. Prvi komšija bio je udaljen kilometar i po, na par brda od njega. Sve oko njega je ličilo na pravu malu divljinu. A nije naročito voleo ovo mesto dok je kao mali sa deda Dragojem dolazio u lov na lisice. Na stolu je ostavio tegle sa zimnicom i slatkom od kupina, flašu rakije, par hlebova, a ostalo će uzeti dole, kod Rajka u prodavnici. Ako zatreba uopšte...Odelo je bacio u ormar, nasumice, baš kao što ga je i spakovao kući. Iz ranca je izvadio mnoštvo knjiga. Bilo je tu i Andrića, Dostojevskog, Ćosića i Balzaka i kojekave filozofije...uglavnom sve sem stručne literature, koja ga nije ni zanimala. Čime bi se inače i zanimao na selu, bez kompjutera, TV-a ? Naložio je kreku, obuo vunene čarape, upalio stari prašnjavi fenjer , iako je u kući imalo struje, a i sijalica je radila. Rešio je, čitaće naspram sveće kako bi se navikao na život bez električne energije... Sve je poslove obavio kako je i trebalo i sad mu je ostalo samo da čeka. A to je samo on znao.Osetio je blagu nervozu, ne zbog usamljenosti (na to je već navikao, već duže vreme se ni sa kim nije ni družio), već zbog iščekivanja onoga što predstoji. Mislio je na prvi i poslednji dan. Nije hteo da to slučajno prespava, ne želevši ništa da propusti, iako on, ustvari, nije ni znao kako to izgleda. Zamišljao je to kao nešto strašno i nesvakidašnje, kao nekakav zemljotres, tornado, oluju i ježio se od same pomisli na to. Svejedno, on je rešio da to valjano proprati. Zato je i došao tu gde jeste.Odavno je prevazišao sve strahove , ali je i pored toga osećao neku nelagodnost i nestrpljivost. Istu onu nervozu od malopre. Hteo je da odspava bar malo i da odmoran dočeka sve na nogama. Neuspeli pokušaji da zaspi pretvarali su se u haotično prevrtanje po krevetu. Bio je siguran da je već prošlo 12 sati, a još uvek se ništa nije dešavalo.U sobi je bio mrkli mrak, tako da on im pored otvorenih očiju nije ništa video. Zato je čuo odlično kad god bi iz kreke dopirao neki neobičan zvuk.On je na takve zvukove refleksno reagovao, panično se okretao, prestajao da diše, misleći da se nešto neobično dešava. Ničega nije bilo u tim trenucima. Iako nije znao kako zriču srebrne bube, pucketanje kreke odavalo je na njega baš takav utisak. I to ga je smirivalo.Više nije bio toliko napet, razdražljiv i nervozniji kao malopre. I dok je napolju sneg već uveliko vejao, on je zamišljao kako se zemlja pod njim razdvaja i nije bio siguran da li je to i sanjao.U iščekivanju svega, sada već skroz fizički i psihički premoren, nije mogao da razlikuje realno i imaginarno, video je stvari iz sobe koje lebde oko njega i nestaju u nekakvom viru. Bio je pod visokom temperaturom. Nije registrovao stvaran svet oko sebe, a njegova glava je bila teška kao nakovanj i puna briga. Nesvesno, tonuo je u san...</div><div style="text-align: justify;"> Odjednom, probudila ga je neka buka.Odjednom! Trgao se iz sna, baš kao da ga je neko isprskao hladnom vodom.U prvom trenutku, bio je iznenađen kako je uopšte i zaspao, međutim, nije imao vremena da o tome razmišlja. “ Probudi se ! Pokreni se !“, govorio je sebi, još uvek sanjiv i krvavih očiju. Izleteo je iz kreveta, zgrabio jaknu, obuo cipele, dok se jednom rukom držao u predelu grudi, misleći da će tako sprečiti srce da iskoči napolje od silnog lupanja. Kako je u prvom trenutku posumnjao da je buka izmišljena u njegovoj glavi kao proizvod haotičnog psihičkog stanja u kom se nalazio, tako je svakog sekunda, kako je buka postajala sve izraženija i jača, ta sumnja nestajala.Osetio je i kako tlo pod njim podrhtava nekim neujednačenim ritmom, dok je brujanje postajalo sve nesnosnije. Stajao je kao skamenjen na sred sobe i u mraku, izgubivši svaki pojam o vremenu i prostoru.To je to ! Dočekao je! Konačno! Ipak je bio u pravu! Najstrašnija stvar mu je pred vratima, tu pred njim, na dohvat ruke, samo je trebalo da izađe napolje i da je pogleda u oči! „Pusti oči nek’ vide još ovaj put , pusti uši nek’ čuju još ovaj put “, odzvanjalo mu je u glavi . Odjednom se osetio srećnim, baš poput deda Dragoja koji uspeva da ulovi plen o kome sanja godinama. To osećanje sreće naizmenično se smenjivalo sa nekakvim strahom, kao da mu nije bilo svejedno, iako je tvrdio da je potpuno ravnodušan. Buka je postajala još jača i on je morao da izađe napolje.U mračnoj sobi , potpuno dezorijentisan, u želji da izleti napolje, udario je kolenom o drveni sto toliko jako da je sa njega pala tegla sa slatkom od kupina i završila na podu. Međutim, haotično stanje u kome se tog trenutka nalazio i želja da izađe vani, pa makar i bez jedne noge, potisnuli su u njemu bol u kolenu izazvan jakim udarcem o sto.Bio je spreman da izađe napolje. Otvorio je vrata, iako je mislio da će se od podrhtavanja tla ona sama otvoriti, a od strašne buke, koja je dolazila spolja, njihovu prepoznatljivu škripu nije ni čuo. Stajao je nepomično na pragu, kada mu je lice zapljusnuo sneg, a od silnog vetra koji je duvao i snežne beline koja se ukazala, kao da je oslepeo tog trenutka. Imao je utisak da zbog toga neće ni stići da “je“ pogleda u oči, iako je „ona“ postajala sve bliža i bučnija! Gotovo da ništa nije video oko sebe. Zato mu je čulo sluha postajalo naoštrenije , a grudi poput tempirane bombe nisu osećale hladnoću.Onako van sebe, klekao je na prag koji se zajedno sa njim tresao ...</div><div style="text-align: justify;"> Odjednom, buka je prestala. Odjednom! Mrtva tišina i mirno tlo. Snežna prašina se spuštala poput magle, a pred njim je počela da se ukazuje jasna silueta.Ugledao je ispred sebe ogroman bager , parkiran na putu par metara od njegovog praga. Pravi bager, baš onakav za čišćenje snega. Žute boje. Ili narandžaste. Nije obratio pažnju na to. Iz bagera je izašao vozač, srednjih godina i crvenog nosa od hladnoće. Ugledavši paranoika, izgubljenog pogleda, na pragu, obratio mu se : “ E, prijatelju, nije valjda da sam te probudio? Jebiga, šta ću, tandrče ova moja mašina ko nenormalna, a i država nije kupovala nove bagere već 30 godina, a ovo moje cepa k’o tenk!” Paranoik ga je izbezumljeno gledao, iskolačenih očiju, poput nekog šumskog divljaka, dok je šofer nastavio istim tempom i u jednom dahu: “Ma prijetelju, zajeban je ovo pos’o, a i vi, seljaci, mogli bi da se malo organizujete, da počistite ovaj sneg oko kuće, pa ne možemo ni mi sve sami ’el tako? Šta je, nemaš lopatu? Evo imam ja jednu, daću ti je, a ti je vrati kod Rajka u kafanu kad počistiš dvorište, ipak to nije moj rejon. Hehehe, ajde uzdravlje! ” , vozač mu ostavi lopatu, krenu ka bageru i zaustavi se odjednom : “Nego, prijatelju, da nemaš nešto da se popije, al bi mi legla jedna ljuta, da me ugreje? ” Paranoik ustade sa praga i ulete u kuću i začas se stvori sa flašom i čašicom ispred šofera i nasu mu . “Uh dobra ljuta! ” , reče šofer nakon eksiranja rakije i čudno otresa glavom : “Uhhh, hvala ti prijatelju, živ bio! ” Dok je šofer palio bager, paranoik je tiho ušao u vikendicu, zatvorivši vrata za sobom. Šofer je nastavljao svojim poslom, zvuk bagera se gubio u daljini...on je seo na krevet i ugledavši jednu tačku na zidu , fiksirao svoj pogled za kratko. Za trenutak se nasmejao i potegao 2 gutljaja iz flaše i spustio je pored sebe. Osetio je psihičku ispražnjenost. I oštar bol u kolenu.</div><form action="/ajax/ufi/modify.php" ajaxify="1" class="commentable_item autoexpand_mode comment_form_475974350222" id="commentable_item_675468426" method="post" name="add_comment"><ul class="uiList uiUfi focus_target fbUfi" data-ft="{"type":"ufi"}"><li class="uiUfiAddComment clearfix ufiItem uiListItem uiListVerticalItemBorder"></li>
</ul></form>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-46560113727046536532010-09-23T18:10:00.000-07:002010-10-24T07:23:53.294-07:00Reč dve o kantici eurokrema, crvljivoj jabuci i tumačenjima problema reinkarnacije<object width="425" height="344"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/LAg6Tq-gn50?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/LAg6Tq-gn50?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="425" height="344"></embed></object><br />
<br />
<div style="text-align: justify;">" Jebiga, nisam mogao ranije da navratim. Radio sam nešto oko kuće i tako. Mislim, jeste da su mi pomagali ali mogu ti reći da sam baš najebao. Izvini Draganče što psujem, znam da nije ni mesto, ni prilika ali izgleda da me neki đavo tera. Možda zato što sam preopterećen poslom, a i živci mi odavno stradali. Kad bolje razmislim, šta ja tu imam da kukam, ceo život teglim građevinski materijal preko leđa. Nikad se nisam žalio, nikad mi bre nije bilo teško! A vidi me sad! Ostarela leđa, prijatelju, ostarela. Drtina matora, eto šta sam. Je l’ znaš da sam juče jedva preneo 200 grama? Mislio sam da uzmem neki odmor, da odem u šumu, da se parkiram u neki ‘lad, legnem u mahovinu i da kuliram. Dok mi ne dosadi. To sam planirao, majke mi moje. Ne mogu bre više ni ja ovako. Ubiše me kupatilske pločice! Em tvrdo, em hladno, em klizavo. Ali živi se, pa makar i u kupatilu. Smeta vlaga, znaš i sam, kažem ti, leđa popustila. Evo jedva juče preneh 200 grama! A da, to sam ti već rek’o. E, jel se sećaš kako smo ranije zidali mravinjake, samo smo šibali! Ma mog’o sam, čini mi se i po kilo da prevalim preko leđa na dan. A ti mi vičeš: Neka Ljubo, šta si zapeo ko sivonja, odmori bre malo? A ja jok! Nosim oni zemlju, samo cepam, a nisam se ni oznojio pošteno. E, mlados’. I hteo sam i mog’o sam. Sad…ma šta da ti pričam. Udavih te više, a i koga to briga. Evo oni moji, boli ih uvo za sve, neće ni prstom da mrdnu. Sunce im jebem neradničko! Skupe se sa društvom, njih dvesta, pa poteraju šljivu na sunce, pa je iscede do poslednje kapi. Samo ljuska i koštica ostanu od nje, pa dignu svih šest uvis! A mi se, Draganče, kol’ko ja znam nismo toliko alkoholisali? A ja im kažem, deco moja, da znate kakav je Draganče radnik bio! Sila bre! A oni: Ne smaraj, ćale...Eto šta sam dočekao. Nemam ni zdravlja, ni snage, ni autoriteta, a ni pošten krov nad glavom. Ti si se odmorio, bar da ne gledaš ovu prapast. Jebiga, i mi se osipamo. Polako ali sigurno. Ovde u selu, spala knjiga na nas hiljadu četristo šezdeset devet. A do juče nas beše hiljadu petsto tri’es osam ili tri’es šest? Ne znam ni ja, pravo da ti kažem, zaboravio sam. Za sve je kriv onaj gazda, koji je baš rešio da menja pločice na kupatilu, a mi ostadosmo bez krova nad glavom. Dok si rek’o keks! Pišam se na ovaj mravlji život...pola nas izginu od Rajda, pola nas potamani metlom ona gazdina žena. Mi, koji smo pretekli, uspeli smo da se odselimo. Na jedvite jade. Znaš i sam kada te proteraju sa ognjišta, snalaziš se kako znaš i umeš. Srećom, nismo morali puno da putujemo. Upadosmo kod njegovog komšije u kupatilo. Kažu za njega da je mnogo dobar čovek i da ni mrava ne bi zgazio. Na kraju krajeva, videćemo, za sad se ne žalimo. Ali neću time da se zadovoljavam, zlu ne trebalo. Baš preko puta radimo jedan četvorosoban mravinjak. Eto radilo se juče, mogu ti reći, baš onako junački. Ja sam preterah 200 grama. Pa rek’o sam ti to već!? Bilo nas je negde...slagaću te, oko sedamsto radnika. Recimo tako nekako, stvarno nisam brojao. Ko se odazvao, dobro je došao, a i ja sam mu od srca zahvalan. Nezgodno nam je samo što moramo da prelazimo put kad idemo po pesak, granje i zemlju. Samo mi je juče osamnaest radnika završilo na automobilskoj gumi. Pričam im ja, pazite delije kad prelazite ulicu. Al’ nemaš sreće, pa nemaš. Zgazi te bicikla, dok kažeš keks. Sećam se, ti Draganče, uvek si pazio, šta si sve preživeo, pa to je čudo jedno! Ma đavola sreća, imao si ti pameti da se uvek iskobeljaš. Bio si pravi lisac. Sećam se kad smo pobegli onim crvima, kad su nas zatekli, navodno, u njihovoj jabuci. Ej ti! Pa gde to piše da je njihova? Nego, svađao bih se ja s njima da nisu jaki, a ja brz, ti okretan kao čigra, pa uhvatismo šturu! Hehe...A jel se sećaš kad smo upali u kanticu eurokrema? A? Umalo se ne udavismo. Ti navalio: ajmo Ljubo po slatko, pao mi šećer. Pa sa deset santima pravo dole, buć! Priznajem, ja nisam smeo da skačem, skotrljao sam se nekako. Ali, ćuti, dobro je da smo se izvukli onda. E već da smo uleteli u slatko od kupina, bilo bi zeznuto...Znaš i sam da ima mnogo naših koji su svoj mravlji život dali u borbi za slatko od kupina ili džem od šljiva....I ti si, Draganče, mnogo voleo šećer. Sledeći put kad budem navraćao na groblje, natovariću ti malo vanilinog šećera. Eto, koliko se valja. Zaslužio si da te se setim, bar za toliko. Znaš da ja nisam kao neki koji su te navodno poštovali, a iza leđa te Draganče ovakav, te onakav. Sve su to vucibatine i gilipteri. A sve je počelo onda kada smo se pentrali na onu drvenu banderu, kad su nam trebala drva za zimu. Onda...kada je naišao onaj detlić i kljucnuo te u nogu. I posle kažu: eno ga ćopavi Draganče! Vole mravi da se naslađuju tuđom nesrećom...Znaš, ipak to nije lepo, a znam da se ti nisi ljutio zbog toga. A samo tvoja duša zna kako je malterisati mravinjak sa pet nogu. Ma kakvi, nije bilo prepreke za tebe. Bio si vredan ko mrav. Možda baš zato što si i bio mrav. Ja neću još da malterišem onaj moj. Znaš, pričao sam ti već da radimo žestoko i da sam preneo 200 grama juče. Sutra bi trebalo, ako nas posluži vreme, da “udaramo” ploču. Biće posla. Hvala bogu, bar ima šta i da se radi. Samo nema radnika kao pre. Sve džablebaroši i lezilebovići, gde god se okrenem. Svako bi da bude cvrčak. I svi bi da zuje okolo i ništa da ne rade. Ma šta te davim ja koji đavo. Ima i gorih stvari, nisam ti sve rekao. Počeli masovno da se doseljavaju neki žutaći kod nas. Mislim, mravi ko mravi, samo žuti. Kažu, tamo kod njih prenaseljeno, pa došli ovde kao šatro da rade, zarađuju i prehranjuju familiju. Svaki dan po ‘iljadu i po njih. Pa se osiliše, otvaraju trgovine, samo niču oblakoderi, vredni neki do zla boga. Sad su i monopolisti na tržištu. Sad ti oni drže stovarišta građevinskog materijala. A ti sirotinjo, nema za šta mravojed da te ujede. Kradi, snalazi se, drž’ ne daj…More, sunce im jebem ono žuto. Em ih pristiže svaki dan, em se nakotiše, ma ko da su tu vekovima. A da znaš Draganče što su ružni! Uuuuuuu! Katastrofa jedna. Kad bih ja bio ružan kao oni, pa mislim da bi mi bilo mrsko da samog sebe pogledam u oči. Ono, jesu oni miroljubivi i sve to...ali bogami, za koji mesec, prešišaće nas po brojnosti, a nas će imati taman toliko da stanemo pod jednu muškatlu. Uglavnom došla su neka vremena, budibogsnama. Eto, mi ginemo očas posla. Dok trepneš. Veliki te gaze, jači te štipkaju i udaraju. Nekako bih najsrećniji bio da nas bar svi zaobilaze, kao da im je to neki problem. Kao da mi svima smetamo? Ti si jedan od retkih koga je srce izdalo. Ko zna, to je možda i od sekiracije, svega si se ti nagledao. Džabe ti i što si učio da plivaš u kišnoj kapi i što si znao da se pentraš uz zidove, kad znaš da, u principu, ništa ne zavisi od tebe. Eto, a ja se sekiram kako ćemo sutra da “udaramo” tu ploču. Blago meni onda kad veće sekiracije i brige nemam. Nego, Draganče, znaš, uvek sam hteo nešto da te pitam, i ko za inat, toga se setih tek sada kada me možda i ne čuješ. Kako god, uvek me je to kopkalo i baš, baš zanimalo! Je l' veruješ ti u reinkarnaciju? Mislim, znaš da sam prostiji i od zrna pasulja pa ne znam ni sam da ti objasnim...ali to je kada se kobajagi nakon smrti preobraziš u nešto drugo. Kao život posle smrti, tako nekako. Jel me razumeš? Nebitno. Nego šta sam hteo da ti kažem u vezi toga... bez zajebancije, stvarno sam puno razmišljao o tome. Pred spavanje mi padne na pamet. Recimo ja bih voleo da budem komarac! Najviše zbog letenja i tih stvari. Malo zevam, kuliram i onda kad se smorim, pustim krila u pogon i letim, zujim i gledam mrave kako dole crnče i dirinče. Pa bih onda otišao kod onog gazde, pa bih ga naboo u očni kapak kad god bi dohvatio pločicu u kupatilu, a onu njegovu ženu bih ujeo za nos kad god bi se latila metle! Krvi bih im se napio! Eto, tako bih ja voleo. Ali iz ove kože se ne može. A ti Draganče, baš bih voleo da znam kakav ćeš to novi oblik da poprimiš. Možda si već poprimio. A možda si baš ti bio ona bubašvaba što je prošla pored mene pre 5 minuta? Ako je tako, onda nije lepo što si me iskulirao. Mada, ja mislim da to nisi bio ti? Ne bih samo voleo ba budeš homosapijens.To ti je čovek ustvari, isti đavo. Ti ljudi, izgleda, pokupiše svu moć i zlo ovog sveta, a nama šta ostane. Mada, ti to ne možeš da biraš. Ako slučajno budeš čovek, pazi, nemoj samo da me zgaziš ako naletiš nekad na mene. Gledaj kud ideš! Hehe...Nego znaš, još nešto sam se pitao. Mi mravi verovatno idemo u raj? Pa brate mili, red bi bio da nas šalju tamo kad mandrknemo. Mislim, ceo život rintamo, mučimo se, sklanjamo se u kraj, pa nama je pakao ovde! Pa nama ni krčkanje u sumporu ne bi naročito teško palo. U suštini, stvarno nemam pojma. Lupetam samo. Evo, skroz sam se zbunio... Sad više ništa i ne znam, ni šta ima posle smrti, ni gde to mi idemo, raj ili pakao? A pravo da ti kažem, ne znam ni ja gde sam ovo došao. Ustvari, ja i nemam pojma gde ti je grob! Eto, stao sam pod ovu bokvicu, čisto da se sklonim od vrućine. Ko zna pod kojom si ti bokvicom, trulom bagrenovom granom, pod kojim orahovim listom? Ako me čuješ, ti ćeš me čuti, gde god bio ja. Ustvari, ja uopšte ne znam ni kada si ti umro Draganče. Samo sam jednog dana primetio da te nema. Ni sledećih 5 dana te nije bilo. Ni danas. Ne znam ni da li je srčka ili ti je presudila nečija patika, martinka, patofna...Samo nagađam. U principu, samo još to i mogu, pošto više ništa i ne znam. Rekoh, ajde malo da ti se izjadam, plašim se samo da nisam preterao. I mislim da je sad stvarno vreme da idem. Znaš, radim ploču sutra? A da, to sam ti već rek’o…E pa Draganče, odoh ja sad. Da bar mogu da ti obećam da ću doći sledeći put..."</div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-40126303970084735612010-09-23T17:38:00.000-07:002010-09-23T17:38:14.520-07:00Reč dve o Sampdoriji, rolovanoj teletini i teta Gordaninom bureku<div class="mbl notesBlogText clearfix"><div><ul><li>Negde, u ne znam koje vreme:</li>
</ul>- I, jesam ti rek'o da će da dođe Sampdorija? Jesam rek'o breeee?! Slušaj mene samo!<br />
- Dobro brate, dosadan si, 'ajde o'ladi malo, ispade da si vidovit !<br />
- Brate, pa jesam, jebem kevu kolko sam vidovit! Ko onaj , jel ga se sećaš, Ljubiša Trnvčević!? Da li se čujemo?! Hahahaha...<br />
- Nije Trnavčević nego Trgovčević, moronu jedan. Imao je svoju emisiju na TV-u u doba najgore inflacije i krao napaćenom narodu pare, kad nismo imali ni za zrno kafe. Zaharije je Trnavčević, onaj čiča dinosaurus, sa velikom glavurdom što vodi emisiju za napredne poljoprivrednike.<br />
- E al ga usra sad! Ja to i ne gledam , pa ne znam.<br />
- Pa ne gledaš kad se to emituje oko 9, 10 izjutra, a spavaš do 2. Poslao bi te ja na njivu malo, pa bi znao...<br />
- Aj ne kenjaj, leba ti...vidim ti se ubi od posla, zglobovi ti atromfirali od tastature...Sampdorijaaaaa...allleee alllleee!!!!!!<br />
- Šta se dereš konjino koji kurac, okreće se narod, gleda da l' smo normalni!?<br />
- Ma boli me tuki sad, neka se okreću, što, neće da mi dođu na slavu ? <br />
- Ne mlati , keve ti, šta se ložiš, jedva sam te odgovorio da ne igraš onaj smrdljivi Verder od dva do tri, bilo poluvreme 4-1, jebote, ko još igra Verder ispod tri gola? Pokrij se po glavi i ćuti, da ti nije mene bilo ne bi vid'o kako izgleda 100 evra.<br />
- Pa brate jebiga i najbolji pogreše...hahaha, i šta si prso, jebote, dobili smo 2 i po 'iljade evra, daj mu ga malo!<br />
- Nisam prs'o nego me nerviraš, ponašaš se ko da su te pustili iz Kovina...<br />
- Iskuliraj bre, opušteno. E ajmo da popijemo nešto? Da svratimo malo u onaj novi lokal u centru, što je kafa 200 kinti?<br />
- Jebote, spiskaćeš te pare za 5 dana, ti bre ne znaš da se kontrolišeš!<br />
- Ajde, nemoj si sisa, ja plaćam! Ajde!<br />
- Dobro, ajmo...<br />
<br />
<ul><li>3 minuta kasnije</li>
</ul>- U brate,vidiš što je lepo ovde, ima i klima, provali stolice što su dobre, lepa im ova jambolija....a vidi, sve neki fenseri, jebem ih u usta buržujska! Brate, ajde da naručimo onaj najskuplji viski, da mu jebemo kevu. Onaj Džek Balantajns! Ili onaj Danijels? Jel to isti kurac?<br />
- Nije Džek Balantajns, nego samo Balantajns, šabane.<br />
- Pa ti si šaban, i taj lik Balantajns je morao da se zove nekako. E konobar, daj nam dva Džeka Balantajnsa!<br />
- Mislite na Džek Denijels?<br />
- E taj! I stavi led, nemoj da zaboraviš! Brate, jesi provalio koji derpe ovaj konobar, gle ga kako ide!<br />
- Zabole me bre, ajde da istučemo taj viski, pa da idemo da razdelimo te pare, imam dug 250 evra, dužan sam i bogu i narodu, da vratim to i da ne mislim...<br />
- Aj bre opusti se malo, uživaj...i nije nešto ovaj viski, meni bolja ona dedina rakija u podrumu.<br />
- Pa nije ti dobar, kad si seljak, to je otmeno piće, a ti si naviko na rakiju i na pečen krompir, ne znaš ni čašu da držiš.<br />
- Uuuu jaka stvar, serem im se na otmenost, jebo ih viski...E brate, sad mi pade na pamet, nemam dinare, daj mi nešto molim te...onaj u kladionici mi dao evre...<br />
- Drži, dajem ti 500 kinti zadnjih, a rek'o si da ćeš da platiš...<br />
- E konobar, da platimo, zadrži kusur...jesi gledao kako ga trpa Sampdorija, a?<br />
- Nisam, ne pratim fudbal...<br />
- A boli te, imaš dobru kintu tu...kolko ti daje gazda?<br />
- Ajde , bre izlazi više, šta smaraš čoveka?<br />
- E jesi neki...pitam čoveka, nisam ga pojeo...E gde bi mogli sad?<br />
- Ja bi mog'o u krevet malo da odmorim i da mi daš pola mojih para a ti radi šta 'oćeš što se mene tiče...<br />
- Znači ne mogu da verujem, koji ti je kurac? Ajmo negde samo da pojedemo nešto, pa idi, jebala te kuća.<br />
- A gde bi ti to da jedemo, majke ti?<br />
- Pa ne znam...e ajmo onde Kod Dragutina, u onaj restoran dobar? Naručimo nešto besno, neku rolovanu teletinu i te fore?<br />
- Gde ćeš bre tamo, izgledaš ko klošar, ko da si siš'o sa skele? Tamo takve ne primaju, u flekavom šorcu i drljavim papučama...ljudi na pecanje ne idu tako obučeni...<br />
- Ko bre? E pa ima da uđem namerno, ko da me istera bre! Nemoj da te loži neko, ajmo...<br />
- Ma ne znam, bedak mi da uđem, tamo su ti ovi nafurani bogataši, nije to za nas, koji ćemo tamo?...ajmo negde na punjenu...<br />
- Aj ne seri keve ti, pa taj Dragutin ima jedva osnovnu školu, radio u Nemačkoj ceo život, čistio govna, sad se proserava ovde i postavlja standarde oblačenja! Seljdžo bre, skoro izašao iz opanaka on mi tu...<br />
- Pa brate jeste, ali...<br />
- Šta bre jeste? Jebo ga restoran, pa ima da uđem i go ako 'oću i da landaram kurcem bre!<br />
- Aj ne sernjaj više nego ulazi unutra...<br />
<br />
<ul><li>20 minuta kasnije, restoran Kod Dragutina</li>
</ul>- Uh perverzna im ova teletina...konobar! Dođi!<br />
- Izvolite...<br />
- Da platimo ovo, jel primate evre?<br />
- Naravno gospodine, 35 evra, izvolite račun.<br />
- Evo ti četres, ne treba kusur...<br />
- Hvala gospodine, i još samo nešto, skrenuo bih Vam pažnju da ne praktikujemo da primamo goste koji su neprikladno obučeni ali s obzirom da vidim da ste prvi put ovde...<br />
- Jesam ti rek'o...<br />
- Vidim da ste prvi put ovde i da niste stalni i eminentni gosti našeg restorana, gazda Dragutin zabranio ulazak gostima koji nisu obučeni svečanije ili tako poput Vas, kravate nisu obavezne ali su poželjne, sada nije udarni termin rada našeg renomiranog restorana, ali da znate za sledeći put..<br />
- Šta bre? A? Slušaj ti, zabole me za tvoje eminetne goste, da kažeš ti onom Dragutinu da može da mi ga popuši, jebem li mu mater seljačku, on će meni da...<br />
- Gospodine, molimo Vas napustite lokal, u suprotnom, biću prinuđen da pozovem...<br />
- Ma zovi ga da mu ja objasnim nešto, zovi ga bre!<br />
- Da pozovemo obezbeđenje...<br />
- Ma zovi ih bre, ne plašim se od nikoga!<br />
- Izvolite 40 evra, idemo mi, izvinite molim Vas,doviđenja...ajde idemo<br />
- Idem bre, poserem vam se na lokal....evo izlazimo. E dobra vam teletina, moram da prdnem ovde kod vas, ako nije zabranjeno...Uhhhh..aaaaaaaaa...ooooo...<br />
- Ajde bre izlazi, koji ti je kurac više, šta se ponašaš ko stoka neka?<br />
- Neću bre da mu uđem bre više ovde, konj jedan nepotkovani...<br />
- Pa i nećeš, jer nećeš imati para sledeći put, imaćeš jedva da odeš kod teta Gordane na burek, ako nastaviš ovako...i to ćeš od mene da pozajmiš za jogurt...<br />
- Uh brate, da znaš kakav burek pravi, da se usereš, evo sad mi bale pošle na usta...jebem li ti vino!<br />
- E daj te pare da podelimo...smučio si mi se ceo dan...<br />
- Što si namćor...Evo bre, neću da ti ih pojedem, drži 1250 evra, ovo računaj da sam ja častio...<br />
- Važi.<br />
- E jel znaš šta ću sad da uradim? Ima da odem kući , da ostavim ćalu 100 evra da plati struju, kevi 50 da pokupuje neke kurce za jelo, sestri 50 da kupi patike...da vidiš kako će da prestanu da mi kenjaju što sam napustio onaj pos'o na građevini.<br />
- U, al si velikodušan u pički materinu...<br />
- Pa brate mora nešto i meni da ostane...<br />
- Šta ćeš s tim parama, što ti ostane?<br />
- Nemam pojma, mislio sam da kupim motor neki, da se kurčim malo, navatam neke pičke, da ih vozim okolo...Ti?<br />
- Ne znam, planirao sam da odem u Egipat na more.<br />
- Hahaha, al si prs'o ti, pa tamo su ti piramide, tamo nema more!<br />
- Ti bre nemaš pojma, je l' gledaš ti televizor, pa gomila naših turista svakog leta ide na letovanje na egipatsko primorje! Jesi čuo ti za Šarm el Šeik? To ti je čuveno egiptsko letovalište, raj na zemlji! Ti bre nisi video dalje od podunavačkih bara...<br />
- Sereš? Ozbiljno? Pa dobro, ne verujem da ima baš more tamo u Egipatu, možda okean neki, to je tamo velika zemljetina, u pizdu materinu! A?<br />
- Pa to ti pričam. Tebi bi bolje bilo da upišeš večernju školu da se malo edukuješ, glup si ko kurac!<br />
- Ma nemoj, a ti vidi nađi neku pičku, malo si nervozan, da se isprazniš malo, a jok ovde da džangrizaš...samo kenjaš i filozofiraš...imam ja jednu komšinicu ima 35 banki, dobra, muž joj na terenu u Austriji, deca u školi, po ceo dan sama, a čuo sam...uh...pričao mi Šone vodoinstalater... odgovarala bi ti, mogu da ti sredim, juče sam bio kod nje, zvala me da joj uradim sistem na kompu, pa kad joj rikne komp opet, ja zovnem tebe, da ti odradiš...znaš kakvu kafu kuva?<br />
- E, aj prekini više, sereš ko foka...samo tebi ne fali ništa...<br />
- Pa brate koja si ti dijareja, znači ne mogu da verujem!<br />
- Ne kaže se dijareja nego dileja!<br />
- Ma boli me kurac, ja ti sređujem ko drugaru...ma zabole me, odoh do "Bađa" da singliram Trabzon za sto evra. Jebe mi se...'oćeš sa mnom?<br />
- Ma nemoj sto, daj hiljadu evra, šta je to za tebe? Trošiš ko kuvajtski šeik i Roman Abramovič zajedno. Ajde, ali čekam te ispred, ne mogu da ulazim unutra.<br />
<br />
<ul><li>2 minuta kasnije, ispred kladinoice "Roberto Bađo"</li>
</ul>- Sampdorijaaa aleeeee aleeee! E gotovo, drži ovo.<br />
- Šta ti je to?<br />
- Ma uzmi drmni to Nikšićko, 'ladno, oćeš kući?<br />
- Jok moj deda će. Trebalo je još pre sat vremena, treba da zovem Kiza da mu dam kintu...<br />
- Idem i ja s tobom, do tvoje kuće, pa ću ja dalje da nastavim kod Šomija, došao iz Nemačke, pa idemo da se pokočimo od alkohola, posle ćemo u grad da se dokusurimo, kaže biće i neki roštilj... e čekaj me čas, ovde iza ćoška da svratim kod teta Gordane da uzmem burek i jogurt...da nećeš ti?<br />
- Koji bre burek i jogurt, pa sad si popio Nikšićko, pojeo si porciju teletine Kod Dragutina a ideš na roštilj kod Šomija, jebeš mi mater ako si normalan, gde ti sve staje?<br />
- Što brate? Pa šta mi imalo ono teletine, ništa, samo sam ga zamezio, a ovo pivo nisam ni osetio, a roštilj ko zna da li će da pretekne kad ja dođem, ionako Šomiju dolazi onaj Škembo, taj lik brate pojede kilo i po roštilja za pola sata, ima da opustoši ovale. Pričali mi ljudi, majke mi. Ja se osiguravam na vreme...dolazim odma', čekaj tu.<br />
<br />
<ul><li>2 minuta kasnije, ispred buregdžinice "Kod Gordane"</li>
</ul>- Evo me brate, al je vruć, sad ga izvadila, samo se puši...<br />
- Zaboravio si jogurt mamlaze, gde ti je?<br />
- Pa nema, nestalo...njam njam mljac...Sampdorijaaaa aleeeealeee...mljac mljac, o'š malo?</div></div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-63836146795164031862010-09-23T15:15:00.000-07:002010-10-24T07:20:53.338-07:00Reč dve o japanskim traktorima, dedinoj Ladi i Kvadraturi krugaDragi dnevniče<br />
<div style="text-align: justify;"><br />
</div><div></div><div style="text-align: justify;">Evo ne napisah ništa već sedam dana, bila mi je tastatura na remontu, srećom pa je danas stigla. Inače za tih sedam dana se ništa naročito nije dešavalo. Do danas. Ako je juče bilo smooooor, za ovaj dan ne mogu da kažem da je bilo baš tako. Nije bio smor samo zato što je dan bio užasno naporan. A šta bih radio da je školska godina krenula 1. septembra, što je bio običaj ranije? Oni kreteni prosvetari rešili su da štrajkuju opet jer su im plate povećane samo 40 posto, a nisu im ispunjeni zahtevi za skraćenje časova na 15 minuta. S obzirom da su jaki kao crna zemlja, može im se. Vlada će im sigurno izaći u susret. I to verovatno na štetu poljoprivrednika, kojima su kupljeni japanski traktori pre par nedelja. Poljoprivrednici su ionako u manjini, a i obradive zemlje gotovo da nema ali se još nekako trzaju. U Vladi su rekli su da će te traktore prodati nekim Mađarima, a za kintu obogatiti budžet prosvetara. Sve to je uzburkalo ogorčene poljoprivrednike, kojima su traktori sve i svja, pa je Vlada našla kompromis i kupila poljoprivrednicima bonove za hranu u Mek Donaldsu. Naravno, novac za to je uzajmljen od Kineza koji će zauzvrat dobiti prostor Nacionalnog parka Kopaonik (inače jedinog našeg parka), za izgradnju nekih fabrika tekstilne industrije. I tu se niko nije bunio jer na Kopaoniku već 25 godina nije nikla bukva, a kamoli bor, pa nam je sav taj korov tamo stvarno bio nepotreban, a i preti epidemija od navale mutiranih pacova. Najvažnije od svega je da je sve nas, pa tako i mene obradovalo to što je raspust potrajao. Mogao je još malo, ali dosta i ovako. Ipak obradovalo me je to što je profesor nuklearne fizike otkazao dolazak na časove prve dve nedelje. Kažu da je zakasnio na avion za Egipat, pa je morao godišnji odmor da iskoristi baš u septembru. Ministarstvo mu je izašlo u susret jer je zapretio štrajkom glađu, a zna se da se kuburi sa stručnim kadrom. Njihova ucenjivačka politika sve više prevazilazi granice podnošljivog. Deda kaže da nisu više normalni i da on nije učio nuklearnu fiziku u gimnaziji i da je onu običnu fiziku učio tek od šestog....strašno, kakav debilizam. Prvi dan u školi nije bio loš. Kao i svaki drugi prvi dan. Naša gimnazija je tek na 35. spratu, jer su do 30. sprata kineski tržni centri, na 31. je laboratorija za nuklearnu fiziku, kabinet za fizičku hemiju, odsek za vanzemaljska istraživanja i kloniranje ovaca i krokodila. Tek onda ide naša škola, pa tek ostale stručne. Srećom pa lift radi punom parom. Stvarno je problem dolaziti u školu u septembru i to u skafanderu. Zdravstvena organizacija je izričito naredila to zbog one havarije u nuklearci u Bugarskoj...jebiga, sreća pa je danas bilo nešto hladnije, što nije uobičajeno za septembar, tek 35 stepeni. Leto je zato bilo zajebano, preko 70 Celzijusovih, a index UV i gama zračenja je išao i do 14, tako da doktori nisu preporučivali izlazak napolje bez maske za varenje. Jedva čekam decembar da se spusti ispod 20, tada skafanderi i neće biti problem. Decembar sa nestrpljenjem iščekujem i zbog zezancije, jer je razredni najavio ekskurziju! Neka škola u prirodi i te fore. Sneg sam video svega par puta pa škola organizuje ekskurziju na Alpe, međutim, ako tamo ne bude snega, moraćemo na Grenland, ali je to skuplja varijanta. I da vatamo ribu sa Eskimima, što reče Srele! Hehe Srele je najjači lik u odeljenju, prava komedija, i priča kroz nos, ma skroz je smešan. Kaže da je to zbog devijacije od rođenja. Devojke se lože na Holandiju i pominju Amsterdam, gondole i ta sranja...deda kaže da je Venecija bila dobra što se toga tiče, ali otkad je Amsterdam pod vodom, Venecija više nije zanimljiva. Gimnazija ko gimnazija, odeljenje ko odeljenje. Ima nas čak sedamnaest, a od toga su petorica Kineza. Imamo osam devojčica. Par njih su veoma anoreksične i imaju tridesetak kila sa sve maskom za varenje. Inače, pohađaju školu za manekenstvo. Zadnji put su pojele jednu plazmu na fešn viku u Tirani, pre 2 nedelje. Jedna ima čak sve zube. To je neki prvi utisak...šta znam, nisu loši drugari, ali svi bre džigljavi, ja sam sa svojih 196 centimetara najniži...naravno, ukoliko ne računam one pametnjakoviće štrebere koji nisu naš uzrast. To su oni dvojica sa po 11 godina. Oni su završili 5,6, 7. i 8. razred za godinu i po. Baš vunderkindovi neki. Ne koriste školske kompove jer imaju neke svoje koje su sami pravili. U principu, ok su likovi.</div><div style="text-align: justify;"></div><br />
<object width="425" height="344"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/qiGk20X2zpQ?fs=1&hl=en_US"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="http://www.youtube.com/v/qiGk20X2zpQ?fs=1&hl=en_US" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="425" height="344"></embed></object><br />
<div style="text-align: justify;"> Na putu do škole naleteo sam na gomilu ljudi koji su nosili transparente Ko je ubio Slavka Ćuruviju, gomila omladine, mahom pijane ko guzice. Meni je delovalo kao da se snima neki dobar film, pa sam vikao sa njima, ko zna možda se pojavim kao statista. U gomili ko za inat sam naleteo na Žileta komšiju koji mi je na pitanje: Kakva je ovo gungula?, odgovorio da nema pojma ko je taj lik i da su im neki ludi novinari organizovali skupljanje i dali tone alkohola da se dernjaju na ulici. Žiletovi obrazi su bili rumeno modri od etil alkohola koje je cedio kroz njegova 4 zuba, ali mu je merač na njegovom satu još uvek pokazivao 67 promila u krvi. On je savestan alkoholičar i zna granicu, sve dok merač ne pokaže 70 promila, on ne staje. Gucnuo sam i ja malo, čisto da ga ispoštujem. Nije Žile sisao vesla, zna on...ipak meni je etil alkohol nekako jak, više volim u takvim prilikama da pijem Šangaj Vodku. Kad igram igrice, popijem i po dva litra, ali se retko napijem, jer je blaga. Deda kaže da su votku nekada pravili Rusi, mada on mlati gluposti, koliko ja znam da su votku brendirali Kinezi kao svoj nacionalni proizvod.</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"> U kući je uglavnom sve po planu. Ćale je konačno ubedio kevu da počnemo da pijemo pivo, jer je voda opet imala visok nivo žive i olova, a sokovi sa enormnih 4 posto voćnog soka su mu, kako on kaže, jako sumnjivi. Ćale je baš radikalan, on se čak i kupa u pivu. Rekao mi je da se pošto poto prebacim na taj sok od veštačkog ječma, jer od voćnih sokova nema vajde i nisu zdravi, čuo je kako je nekom liku izraslo treće uvo, dok je pio sok od banane. Mada ja ne verujem. Moj mlađi brat je postao nepodnošljiv, i on je krenuo isto u 1. razred, samo osnovne škole. Juče mu je bio rođendan, napunio je 7 godina, pa smo jeli tortu. Za rođendan je dobio kućnog ljubimca, majmuna Miška, koji se non stop pentra po bananama i pri tom se nenormalno češe. Šta da radimo, istrpećemo ga....Brat ko brat, hvata ga pubertet i ta sranja, mutira mu glas, skroz je hiperaktivan. Išli smo i kod komšije na čast, dobio je blizance, ali je jedno crnče pa mu uopšte nije jasno kako. On je bled ko krpa, a žena Slavka mu je iz Banje Koviljače. Jedan njegov kolega sa posla je skoro dobio kosooko dete, ali ko mu je kriv kad je zakazao venčanje preko interneta, pa je tek u opštini video da mu se žena ustvari i ne zove Mira već Li Đing Jao. Posle je već bilo kasno, jer su prasići već bili zaklani i stavljeni na ražanj. Ali ko mu je kriv kad se ženio preko fejsa? Uglavnom, mi smo komšiji cepali skafander danas, tako se valja, a još kad je dobio poziv da gostuje u Kvadraturi kruga zbog svog fenomena, pa nije bilo srećnijeg od njega!</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"> Slabo izlazim napolje, sem kad padne sitna kišica i gradom se proširi prijatan miris sumpora, ali i to retko. I kad izađem uglavnom levitiram, ne gazi mi se beton, a i ne prljaju mi se nove antigravitacione Air Max patike. Mada nam je profesor fizičkog zabranio da dolazimo u njima i stvarno razmišljam da ne izaberem fizičku kulturu kao izborni predmet...Profesora je mrzelo da dolazi na čas, pa nam je poslao na fejsu invajt za fizičko, ali ja ću još koliko večeras da kliknem na Not Attending. Koji će mi đavo?Ostali profesori su baš ok. Profesor Kineskog Li Ksijao Peng je stvarno kul lik, već 40 godina živi u Srbiji, ujedno predaje i Srpski jezik, koji je od ove godine izborni predmet.</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;">Danas su nam opet dolazili oni Rusi, kustosi iz Ermitaža iz Sankt Petersburga i tražili dedinu Ladu Samaru kao muzejski eksponat. Deda je do te mere tvrdoglav, još jedva na noge ustaje, a kamoli da vozi Ladu. Jebala ga Lada. Ionako radi na neku naftu koje već nema dobrih dvadeset godina. Rusi su nam ovoga puta ponudili 125 miliona dinara i 50 ari na Marsu, ali deda ni da čuje. Ćale kaže da ni tih hiljadu i po evra, koliko nude nije, ništa naročito, ali bolje išta nego ništa. Deda tvrdoglavo odmahuje glavom, keva se nervira, ćale psuje, a ja kuliram...Lada nam se popela na glavu i ona je, bar za sada, najveći uzrok narušavanja međuljudskih odnosa u porodici. Deda nam kaže da smo vrdnuli u pamet i da je njegov otac iako rođen u jeku neke Černobilske katastrofe, opet bio normalniji od svih nas zajedno. Ćale se nervira jer su polonijum i radijum ponovo poskupeli, a zna se da kola ne idu na vazduh. Zato je rešio da mi udari veto na vožnju mog mini šatla, jer smo prestali da kupujemo uranijum kao gorivo. On je deficitaran i ovako, za par godina ga neće biti u prirodi, ali ga Kinezi već prave veštački u laboratorijima, tako da nema zime. Dok je nama uranijuma, vozićemo se do mile volje. Povrh svih problema, ćaletu se pokvario onaj Tošibin robot za branje banana i pomorandži u voćnjaku, pa ga je odneo na remont. Proklinjao je i Tošibu i Japance i zarekao se da će odjebati žutaće i da će od sad samo kod Rusa kupovati tehniku i robotariju. Mi smo zato morali sami da oberemo ono što je ostalo banana, dok ne uhvati onaj oblak iz Bugarske i ne potruje i nas i banane.</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"> Vesti i politika me stvarno slabo zanimaju, znam samo da je danas glavna vest da je Moldavija konačno pristupila Ruskoj uniji, posle mnogo ubeđivanja i otimanja i od strane Rusa i od strane Evropske unije. Tako je Srbija ostala jedina nesvrstana zemlja na Starom kontinentu, a to će bogme potrajati jer se oko nas više niko i ne otima. Ipak, da stvari kreću bolje pokazuje i to da je danas ministar ekonomije najavio otvaranje novih proizvodnih pogona u cilju zapošljavanja mlade radne snage, tako da bi se problem nezaposlenosti, koji je u Srbiji zastupljen, deda kaže već vekovima, bio sveden na neki podnošljivi minimum. Tako je ministar svečano otvorio dva pogona za obradu i reciklažu ljudskog izmeta, tako da će posao dobiti puno mladih inženjera mahom prehrambenih tehnologa. Ćaleta je jedino to danas uspelo da oraspoloži, pa me je potapšao po ramenu rekavši: Samo ti uči sine, vidiš, ide nabolje, ide nabolje...Kad već pričam o politici da pomenem da je počela i izborna kampanja! Biće ludila, TV će vrveti od političkog marketinga, sve u šesnaest...po anketiranju javnog mnjenja najviše mandata trebalo bi da dobije Svesrpsko-vaskolika-demokratska stranka koja se zalaže za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Politički analitičari kažu da je tu odmah iza i Kineska socijalistička partija, dakle sva je prilika da će se žuteti u skupštini, kako god okreneš. Nekako se ipak naslućivalo da su Kinezi jaki jer već 5 godina zvanično nisu nacionalna manjina. Srbi traže veću autonomiju u Vojvodini, bilo je i protesta, a skandal je kulminirao na Svetskom prvenstvu u vaterpolu gde su srpski igrači odbili da nastupaju za reprezentaciju Vojvodine u polufinalu protiv Mađara...kad smo već kod sporta, najavljeno je da će turniri Četiri skakaonice biti održani na Andima, Himalajima, Kavkazu i Fudžijami, jer u Bavarskoj, Austriji i Nemačkoj, po rečima meteorologa, neće biti snega ni za jednog sneška a kamoli za ski skokove. Vimbldon je opet otkazan jer ponovo nije nikla trava, a glavni direktor turnira je podneo neopozivu ostavku. Američka štafeta u plivanju je za dlaku izbegla diskvalifikaciju sa Panameričko-indijskih igara, jer su im konstatovane rožnate izrasline nalik perajima u dužini od 2,8 cm, što je za dlaku od dozvoljenih 3 cm. Amerikanci su pukli totalno, povrh svega je onaj ludi Jamajčanin pobedio njihovog crnju na 100 metara i još trčao 7.42, oborio bi i svetski rekord samo da je hteo.U kladionicu sam svratio tek onako, igraju se kvalifikcije za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Odigrao sam keca na Kataloniju protiv Južne Osetije i Baskija – Vatikan od dva do tri. Hteo sam i naše da igram ali je reprezentacija odložila svoj meč protiv Korzike zbog neadekvatne infrastrukture. Samo naši stadioni nisu pokriveni, dok u celoj Evropi imaju pokretne krovove. Mi smo ponudili kompromisno rešenje, da se na Marakani igra meč u skafanderima što su Korzikanci odbili...paćenici. Trebalo je da ih potamane Francuzi još pre 10 godina, al kasno sad...</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"> Bilo je turbulentno ovih 7 dana, a ako se nešto nesvakidašnje desi, svakako ću apdejtovati svoj dnevnik. Mislim da stvarno nema potrebe da maltretiram svoj tačskrin svakog dana, ako se već ništa ne dešava, što bi rekao moj deda, samo stojimo u mestu i ne pomeramo se. Dobro, njega je davno ubio pesimizam, pa pokušava i nas time da ubije i još kaže da je sve otišlo u propast i da je znao da će ovako biti. Kaže, predvideo neki vidovnjak Sukarno, još pre 100 godina, a sad se svi grabe za njegove spise. Ma da, kako da ne...</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;">24.09.2098.</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div><div style="text-align: justify;"></div><div style="text-align: justify;"><br />
</div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-29605743732759758862010-09-23T07:37:00.000-07:002010-09-23T07:37:48.843-07:00Reč dve o četrnaestodnevnoj TV maniji, slatku od kupina i staroj izlizanoj lopti za basket11:14 h, Njegova soba<br />
<br />
<div style="text-align: justify;"> Probudio se prilično mrzovoljno, sa glavoboljom, iako vidno nenaspavan, izašao je iz kreveta i ubrzo bio na nogama...a mogao je spavati bar još 2 sata da nije procenio da je to jako besmisleno, a i ne priliči mu, iako je vikend. Tako već četrnaesti dan. Pre nego što se obukao i raspremio krevet, palcem na desnoj nozi je uključio računar koji je ispuštajući čudne zvuke, više ličio na usisivač. I danas je rešio da ne doručkuje, samo je popio brufen i opet je procenio da je ekonomičnije sačekati ručak. Ipak čalabrcnuo je, onako s nogu, par parčića buđave salame i još buđavijeg hleba i, zalupivši vrata od frižidera, odjurio nazad u sobu i seo za računar. Danas je stočetrnaesti dan kako je bez interneta i već je bio prilično ubeđen da će pre osedeti ili videti Halejevu kometu pre negoli dobije svoj paket za ultra super mega brzi internet koji je naručio...još pre 114 dana. Filmove sa svih DVD diskova je odavno odgledao…neke čak i do četrnaest puta. I zna ih napamet. Ali se setio da ponovo presluša onu omiljenu pesmu koja mu se već 14 dana vrzma po glavi...to je i uradio...nije ni sanjao da će mu glupa mašina dosaditi i da će morati da se, kao i prethodnih dana, zadovoljiava televizijom. Tek što je pronašao daljinac, palcem na desnoj ruci uključio je TV, uzeo pivo iz frižidera i zavalio se u krevet. Tako već četrnaesti dan. Imao je dobro istreniranu desnu ruku i reflekse tako da je svih četrnaest programa na daljincu uspevao da obrne dok trepneš okom. To je ponavljao ciklično, bezuspešno tragajući za onim što će mu privući pažnju…ličio je na pravog TV manijaka, neprestano stiskajući daljinski. I tek pošto je osetio da mu desna ruka trne, spontano se zaustavio na onom kanalu koji je bio najšareniji i najobojeniji. Baš je uleteo na pola emitovanja rijaliti šou-a Gledaj gusku biraj ćurku i to mu je čak delovalo smešnije od silnih video klipova sa musavim i neočešljanim Cigom adolescentom-delinkventom koji na nagovor par pajsera iz ulice pokušava da izgovori reči tipa otorinolaringolog, karburator, filadendron, šoferšajbna, linoleum i gotovo uvek pogreši ili se zbuni zbog kamera. Ali opet, TV manijak nije mogao ni 2 minuta da izdrži, a da ne promeni kanal. Promenio je, ali se neprijatno iznenadio . Ne zbog flaše piva koju je rutinski “ ispraznio ” (imao ih je još u frižideru), već kada je ugledao debilnu voditeljku iskolačenih očiju koja još od deset ujutru zapomaže u nadi de će neko okrenuti čudesni broj na ekranu i pogoditi zagonetnu reč. TV manijak je bio jako bistar, i čak pod napadom glavobolje uspeo je da sastavi dobitnu reč dok si rekao keks. U tom trenutku njoj je glas već mutirao ali je to nije sprečavalo da maše crvenim novčanicama dok su beznadežni slučajevi, mahom penzioneri, sa druge strane žice uglavnom slali netačne odgovore... i opet nije izvučena glavna nagrada, već četrnaesti dan, pomisli u sebi TV manijak i , dok je uveliko ispijao svoje drugo pivo, promenio je kanal. Opet je naleteo na rijaliti šou sadržine: Menjam sina, ćerku, svastiku, snaju, zaovu, jetrvu, kuče, mače, muškatle, devera, pašenoga, kuću, okućnicu, livadu, šporet Smederevac, teglu ajvara, slatko od kupina, motokultivator, motiku i ašov...pokušao je da odgleda bar 5 minuta, ali je već počela da ga boli glava od učesnika rijaliti šou-a, kako od njihove pojave, ponašanja, tako od suve inteligencije koja isijava iz njih. I opet je upotrebio daljinac.Ovoga puta je na malom ekranu ugledao debelog vidovitog tarot majstora u mantiji, proricača sudbine sa diplomom Stomatološkog fakulteta i nedovršenim doktoratom na Fakultetu za fizičku hemiju. Upravo je nekom nesrećniku pogađao ispitna pitanja iz anatomije za septembarski rok. Od same pomisli na septembarski rok TV manijaka je glava još jače zabolela pa je refleksno promenio kanal, otvorivši i treće pivo. Dok je cugao pivo, krajičkom oka je gledao zvezdu domaceg jet-seta kako vrši veliku nuždu na improvizovanoj livadi (proplanku), dok su ostali kopali bunar tražeći vodu, a neki iz dosade tucali kamen. Međutim čak ni Svinjac-Njiva-Kokošinjac mu nije privukao pažnju, ali mu je ipak bio zanimljiviji od onog drugog rijaliti šou-a gde su učesnici totalni anonimusi, gilipteri, neandertalci, hohštapleri, mentalno oboleli, debili, mamlazi, budaci, lopate, prirodno odbareni i perspektivni porno glumci koji su spremni da svoju lojalnost iskažu tako što će na polnom organu istetovirati ime svog vrhovnog božanstva koje ih svakodnevno poziva na ispovedanje milionskom auditorijumu. Baš mu je bilo neobično kako neko ko peva u isto vreme misli zlo. TV manijak je ipak, u tom pogledu, voleo ulogu voajera i redovno je pratio, slučajno ili namerno, pojavljivanje nečijeg dupeta, budale, vagine, sisa i ostalih atributa ispred kamera.On je svakako te imbecile sažaljevao, ali je više puta razmišljao o tome kako uzeti gomilu evra, a ne raditi ništa pametno i po mogućstvu praviti se glup, ako to već nisi. Već je počeo nekontrolisano da prazni flaše piva, zaboravivši na ručak, a glavobolja je postajala izraženija. Još nervoznije je menjao kanale u nadi da će konačno pronaći nešto, međutim naleteo je samo na loknastu voditeljku koja se neprestano i jako iritantno cerekala dok su verni gosti Roki, Badža, Žika i Bulidža skidali vola sa ražnja, a babetine iz publike otimale oko plećke, na šta je publika , po automatizmu, sinhronizovano aplaudirala. TV manijak je bezuspešno pokušavo da shvati smisao i svrhu te TV emisije ali mu nikako nije uspevalo. Od silnog voditeljkinog cerekanja glava je bolela još jače, dok ga je Badžino podrigivanje iritiralo do besvestii. Nije se mnogo dvoumio, posegao je za brufenom...i još jednim. Zalio je pivom (koje je već poprimilo temperaturu okolnog prostora), intenzivnije je menjao kanale, nervirao se i udarao šakom o zid i glavu, naizmenično. Vreme je lagano prolazilo, a na TV-u su se smenjivali mediokriteti, vidovnjaci, Roki, brkati porno glumci, svastike, zaove, penzioneri, svinjci-kokošinjci, Bulidža, motike, vagine, a on je polako padao u trans...počeo je da halucinira , izgubio je pojam o stvarnosti, imao je utisak da je ušao u TV kutiju . Bacao je baterije od daljinca, pivske flaše, čupao kosu, iznad glave su mu lebdele crvene novčanice, budaci, Ciga delinkvent, slatko od kupina, tarotolozi, motokultivatori, govno na proplanku, baba sa plećkom, dok mu je u glavi odzvanjalo tucanje kamena, cerekanje, podrigivanje...<br />
<br />
19:14, Njegova soba<br />
<br />
Nije ni primetio kada je zaspao, ali je buđenje po njega bilo veoma bolno. Mrzovoljno je odlepio svoju glavu sa jastuka, obrisao povraćku sa obraza, pogledao oko sebe...bio je srećan sto je ispovraćao samo krevet. Mirno je pospremio sobu, pokupivši ostatke od razbijenih flaša koje su zajedno sa tablom brufena i daljincem završile u kanti za smeće. Obuo je poluprogledale patike, na tavanu je našao staru izlizanu košarkašku loptu (još uvek upotrebljivu) koju nije koristio još od 2001. kada smo bili Evropski prvaci u Turskoj (tada je on imao tek 14 godina). Sišao je niz stepenice, uzeo jabuku sa frižidera, sočno zagrizao, izašao i krenuo ulicom njemu nepoznatog junaka, veselo tapkajući loptom o trotoar. Obuzeo ga je osećaj neizmerne sreće, ličio je na nekog ko je upravo pušten na slobodu nakon 14 godina tamnice. Pojeo je jabuku i onako basketaški je bacio u kantu. Na košarkaškom terenu nije bilo nikoga, sem njega...i razbijene pivske flaše. Ubacio je trojku za početak, udarci lopte o beton su odzvanjali kao eho.Odjednom, zabljesnula ga je neka svetlost. On se samo osmehnuo videvši upaljene reflektore. Nije se obazirao na mrak koji je već odavno pao...</div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4894990885192153149.post-41557859616524633772010-09-20T19:13:00.000-07:002010-10-12T10:09:52.264-07:00Reč dve o Teodosićevoj trojci, Krstićevoj stolici i Kostinoj rampi<div class="mbl notesBlogText clearfix" style="text-align: justify;"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TLSVDWnhJXI/AAAAAAAAABc/O_Y_KSKPpnY/s1600/teo.jpg" imageanchor="1" style="clear: left; float: left; margin-bottom: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="252" src="http://2.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TLSVDWnhJXI/AAAAAAAAABc/O_Y_KSKPpnY/s320/teo.jpg" width="320" /></a></div> Ja nikada nisam trenirao košarku, ali sam bacao u koš kad sam bio mali. Godine mog odrastanja urezane su ekserima u starom orahu, koji je sad posečen. Ekser po ekser, godina po godina, visina obruča pratila je pravilno moj rast, nešto sporije nego što sam ja to želeo. Ali šta ću...Posle sam prešao na beton, da igram sa velikima. Morao sam da izvodim lopte za početak, pravim blokove...i da šutnem, ako slučajno vodimo 15-2, recimo...ako me pre toga ne izbaci neki znojavi čika koji je tri glave viši od mene. Ali njegove glave. Doduše, sad, po stažu spadam u najiskusnije. Na selu je fudbal sport broj 1, pa 5 praznih mesta, pa tek onda ništa. Košarku sam morao da gledam na TV-u i da učim. Pratio sam EP u bratskoj nam Grčkoj devedeset pete. To je bilo moje prvo televizijsko iskustvo .I sećam se dobro Danilovićevog kucanja preko Sabonisa i da vam kažem, mnogo je bilo dobro. I danas ga se rado setim. Do ovog prvenstva koje se završilo pre neki dan, prošlo je 6 Evropskih, 3 Svetska i 3 Olimpijade. Ona na kojima smo mi učestvovali, ostala su me manje interesovala. Sve sam to upijao, onako kao što deca upijaju sve što vide i čuju. To je 12 takmičenja? Aha. Devet puta smo bili na postolju. Četiri puta na najvišem. Malo li je? I ovaj put, zamalo... <br />
Koliko nam je falilo? Pa jedna sekunda, vremenski ili pola koša, količinski gledano. A šta nam je falilo za to? Znanje, kvalitet, taktika, fizička sprema? Ma jok, imali smo sve to. I više nego što treba, čak nam ni iskustvo nije toliko nedostajalo, što je pomalo neobično ako se uzme da smo najmlađa ekipa na šampionatu. I zamislite taj kvalitet koji može da nadoknadi toliko neiskustvo. Onda stvarno moraš da si dobar. A mi jesmo bili dobri. Ali neko drugi nije bio dobar. Budi dobar da ne budeš modar. Te čike što u Turskoj nisu bile dobre, bi svakako na seoskim sportskim nadmetanjima bile modre. Od batina. Po kratkom postupku...mislim jeste malo varvarski, ali je više nego delotvorno. I da se razumemo, nema baš svako selo bunar blizu terena, to se malo preteruje, ali je dovoljno imati pedesetak ogorčenih ljubitelja fudbala, koji su spremni da podele pravdu dobrovoljno i bez ikakve nadoknade. Problem je što takve stvari ne prolaze tek tako u civilizacijskim uslovima, ma koliko paradoksalno zvučalo nazivati Tursku civilizacijom ili na Turke gledati kao na civilizovan svet...ali dobro ipak se radi o Svetskom prvenstvu u bacanju lopte kroz metalni obruč koji je iz estetskih razloga okićen nekakvom mrežicom. U daljem delu teksta, ovaj sport, zvaćemo košarka, jer je tako lakše a i u belom svetu se kaže tako. E baš ta košarka je kod nas uvek bila iza livadarskog loptanja zvanog fudbal. Bar što se popularnosti tiče. U celoj Evropi taj fudbal je baš vrh, pa tek posle košarka. Kažu da samo u Litvaniji nije baš tako, a i vidi se. I u Južnoj Americi je isto vrh, oni ubijaju za fudbal, bukvalno, jer su stanju da liše života i svog pulena, ako se zeza na terenu i ne daje sve od sebe. I u Africi je tako nekako, oni verovatno najviše vole fudbal. Dalo se videti to na Mondijalu da su oni tamo, pored svog gladovanja gladni i fudbala. U Esadeu se baš fura fudbal, ali onaj njihov, basket i onaj bejzboj koji je u Srbiji poznat po upotrebi zanimljivog drvenog rekvizita. E sad, tamo u Australiji i Novom Zelandu vole ragbi i kriket, u Aziji isto vole fudbal, jer kako drugačije objasniti Piksijev status legende u zemlji izlazećeg Sunca. Ne znam kakvo je stanje u Mongoliji, Bangladešu i Nepalu, ali znam da na bliskom istoku nemaju vremena za zajebancije tipa fudbal, košarka. Čisto sumnjam da bi Ahmadinedžad i drugari dozvolili da u jeku sklapanja nuklearnog naoružanja neki tamo fudbal ili basket bude prioritetna zajebancija, bože sačuvaj. Ostaje nam još samo najmnogoljudnija zemlja. I kod njih je fudbal u vrhu. Pitajte Ljubišu Tumbakovića i Pižona ako ne verujete. Samo je Bata Živojinović tamo popularniji od fudbala. A od finala kineskog fudbalskog kupa gledaniji je samo biser jugoslovenske kinematografije Valter brani Sarajevo. Da ne ispadne da diskriminišem stanovnike Arktika i Antarktika, ali čisto sumnjam da je Eskimima nešto važnije od lova i ribolova. Mada je to više pitanje egzistencije negoli sporta. Nadam se da se Eskimi ne ljute. Dakle, to smo apsolvirali. <br />
Čak smo se i mi jedno vreme ponosili, da ne kažem kurčili, da smo zemlja košarke i da je basket popularniji od fudbala. Jeste, ali malo sutra. To je trajalo neke vreme, dok je sijalo zlato na junačkim grudima naših košarkaša. Onda smo tresnuli o pod na domaćem terenu, u Beogradu na Evropskom prvenstvu 2005. Tad smo mnogo popizdeli, pa smo rešili da ne budemo više zemlja košarke i da vratimo fudbal na vrh popularnosti. Još od te 2002. nas bije neki maler, možda je svemu kriv Radmanović koji je jeo bananu u svlačionici u Indijanapolisu, jer ga nije interesovalo ono što je Pešić pričao. To je možda zato što je on bio NBA igrač, koji nije upadao u taktičke zamisli selektora, ko je taj Pešić da njega smara? Svašta. Pa dobro, uzesmo zlato tada, ali se videlo da ne ide sve kako treba. Neki su hteli pošto poto da budu zvezde ali im nikako nije išlo. Trebalo je da pitaju Bodirogu kako se postaje zvezda. Možda im nije bilo jasno kako je to skromnost vrlina. Ko zna, ali u Beogradu umalo ne povadiše oči te dvehiljade pete. Tada je baš sve otišlo u k... Što se košarke tiče. Narod je okrenuo leđa najtrofejnijem sportu i zadovoljavao se i padao u stanja ludila i ekstaze za svaki plasman fudbalske reprezentacije na veliko takmičenje. A nije bilo mnogo prilika za takvu radost. Ali mi što volimo fudbal, pa to je čudo jedno, to se ne može rečima opisati, iako je fudbal već odavno kurvinska delatnost. Ali šta ćeš, ljubav je jača od svega. I crveno je boja ljubavi! I ko jebe vaterpolo i odbojku. Ljubav prema fudbalu je slepa. Ona zaslepljuje i navijače i učesnike te plemenite igre. Baš zato je uvek dosta slepaca trčalo za fudbalskom loptom. Možda smo baš zato loše prolazili što klupsko, što reprezentativno. Ko zna. Uglavnom, svim navijačima naše fudbalske reprezentacije se smučio i Mondijal i Larionda i Kejhil...pa nas je još dokusurio neuspešan start Orlova u kvalifikacijama za EP i kompletan idiotluk u fudbalskom savezu...<br />
I opet se setismo da budemo zemlja košarke. Malo nam je krivo što je izostala medalja i postolje, ali šta je tu je. Nekako smo se složili i došli do zaključka da je to baš uspeh. Nije baš veliki kao plasman fudbalera na SP, ali dobro, dragi su nam i košarkaši. Nisu ni oni za bacanje. Fini su momci i Duda je baš onako dobar i autoritativan trener. Sve ih je on postrojio. Taj Duda je ustvari čovek sa vizijom, jer je dovoljno iskusan da bi bio mudriji od svojih kolega. Reče Duda pred početak šampionata da idemo kao fizički najspremniji ! To je bilo dovoljno čuti. Treneri ne šire tek tako optimizam bez razloga. Kad to Duda kaže, onda stvrno nema dalje. I čovek je bio u pravu, jer može da predvidi i vidi unapred, a to ne može svako. Na pripremama se videlo i koliko smo tvrdi i koliko je Savanović dobar basketaš i koliko su nam Grci braća i koliko lepih reči za Srbe imaju Carcaris i ostali. Uglavnom, Duda je spremio ekipu žestoko. Mi, ostali selektori, nismo imali pametnija posla pa smo morali da zavirimo u Dudin spisak. Kao što rekoh, ja nisam trenirao taj sport i slabo se razumem u košarkaške taktičke zamisli, ali sam sigurno bolji poznavaoc igre pod obručima od blesavog zanesenjaka Ace Stojanovića sa RTS-a. Aca je na RTS-u postao devojka za sve, čak je imao tu čast da prenosi vaterpolo finale Svetskog prvenstva u Rimu (Aca i vaterpolo? Bože me sačuvaj i sakloni!) pa se od treme zbunio i zaboravio koliko se peteraca šutira na kraju. Ne znam kojim čudom je uspevao da bude polustručni sagovornik Dejanu Milojeviću, Zoranu Sretenoviću i Vladu Đuroviću, pa ako vas Aca nije nervirao, onda neću ni ja. Uglavnom, čitah po forumima, našlo se tu dosta skeptika koji prozvaše Dudu matorom senilnom budalom, jer je vratio Raduljicu, a poveo budaka Rašića i kako je smeo da povede Kešelja, a nema Miličića i Rakočevića. Mislim stvarno...Uglavnom, koliko mi nagađali, Duda je uboo sa spiskom da nije mogao bolje. Samo verovatno nije ni sanjao da će imati takve probleme pred start takmičenja kada je do zadnjeg minuta čekao kazne za Tea i Krleta zbog one šorke sa braćom Grcima.</div><div class="mbl notesBlogText clearfix" style="text-align: justify;"> Ali dobro smo izgurali grupu, onako rutinski. Ako je uopšte opravdano govoriti o rutini kod tako mlade ekipe. Grdna Angola nije mogla bolje od 50 razlike, nesrećne Jordance je Svetsko prvenstvo zadesilo usred Ramazanskog posta pa tako gladni, žedni i nenaspavani sa kesama ispod očiju delovali veoma iscrpljeno pa se činilo da će pomreti na parketu dvorane u Kajseriju. Kengure smo ispreskakali pred kraj iako smo ih držali na lancu celu tekmu, Marić je pevao srpsku himnu, a Kešelj je pokazao da nije tačno da Vajt men ken not džamp. Skaču, bre, više i od kengura. Samo smo izgubili od mrtve Nemačke, koja je pak izgubila od mrtvije Angole (ipak je Angola prvak Afrike, ne treba se sa njima zajebavati). I tako su Jagla i drugovi otišli kući, malo neočekivano. Ali ni mi ne bismo verovatno izgubili od Švaba da smo bili kompletni ili da Duda nije dao slobodu Tepiću da rešava zadnji napad ili da, recimo, kopiju Dirka Novickog, inače srpskog zeta, malopre pomenutog Jaglu, nije usrala ona trojka (ja nekako i mogu da razumem da se čovek šiša i češlja kao Novicki, ali da imitira njegove pokrete...to stvarno...). Kako god bilo, mi završismo prvi u grupi i ispred Argentine. Iako su nas Priđoni i Skola izrešetali pikenrolovima, ipak nisu mogli da nas dobiju. Jer smo mi imali 12 igrača, a oni samo 3. Jel sad Duda lud? Zaboravih Delfina da pomenem ipak je on neizostavan šrah argentinske mašinerije. Gaučosi igraju specifičnu taktiku, koju sam ja kao delimični laik tumačio na ovakav način: ako se u prvih 15 sekundi napada ne odigra pik za Skolu, onda Delfino siluje do kraja, pa kako bude. Uglavnom, vrlo zajebana taktika Argentinaca. Zajebana, jer se teško brani. Ovo ozbiljno mislim. Čak i to što smo bili prvi u grupi nije ubilo skepticizam i pesimizam kod javnosti. Te lako je Rašiću da puni mrtvu Angolu, te lako je Kešelju i Savanoviću da daju 20 poena Jordanu. To izgleda da je čuo Rašić, što ga je veoma razljutilo pred meč osmine finala sa sada već bivšom braćom Hrvatima. Zato je Rašić celu utakmicu ličio na smirenog i pribranog dželata koji, čekajući da izvrši smrtnu kaznu, ponavlja u sebi: Ma ko ne zna da igra bre, mamu vam j.... sa'ću vam ja pokažem svog Boga! Tako je Raške sam rastrtio Hrvate i pokazao da i on zna taj sport. Čak i kada je Marko Tomas stisnuo Tea, da je ovaj jedva uspeo da baci loptu u koš (jer šut zahteva više umeća sem pukog bacanja lopte). Pogubljeni Teodosić je izgledao još pogubljenije, a ispijanje vode na klupi i brisanje peškirom su i jedine radnje koje je Teo mogao da obavlja bez nadzora Marka Tomasa. Zato je Raške zabiberio Hrvatima iz prikrajka onako kako, što reče rezignirani komentator sa HRT-a, još samo Srbi mogu. I niko više. Tako smo mi srećno otišli u četvrtfinale i tih dana koristili otrcane fraze da sreća prati nas hrabre i da dobri timovi pobeđuju čak i kad igraju loše. A mi jesmo dobar tim, a i loše smo igrali. Pošteno. A naša bivša braća Hrvati i ova sadašnja, Grci, su pakovali kofere u istoj rundi. Grke je, govorio je narod, verovatno kaznio Bog, onaj isti u kojeg i mi verujemo (jer smo mi pravoslavna braća), što su namerno izgubili od prosečnih Rusa, koji čak ni votkom dopingovani ne bi mogli da priđu Grcima ispod 10 razlike. Zato je možda taj Bog podario pobedu Novom Zelandu protiv favorizovanih Francuza i tako sprečio da Grci svoj nevaljali plan sprovedu u delo. Podli Grci su se više igrali digitronom nego košarkaškom loptom pa su hteli da izbegnu Špance u osmini finala, ali im pored svih napora to nije uspelo. Pošteni Rusi su nagrađeni Novim Zelandom u osmini finala, a Grke su isprašili Španci i nabili im još veći kompleks. Mora se napomenuti da su Grčke proračune pokvarili i neplanirani porazi Španaca u grupi od Litvanije i Francuske. Baš šteta, toliki račun ni za šta. I baš kao što je mladom Mirku rekao Aksentije Topalović u Maratoncima: Ako si lud, nisi gluv!, tako je i Fiba, iako luda, nije bila gluva i ćorava u isto vreme, pa je primetila da su Grci i ranije pravili slična sranja, pa rešiše ljudi da specijalno promene pravila za sledeći put gde se neće unapred znati koje se grupe ukrštaju. I oni nešto pametno da se sete. Sad da vas vidim!, Grci !Nego, pola Srbije se naslađivalo porazom Grka (jer su to i zaslužili), a pola je bilo tužno jer im je bilo žao što ne možemo da podelimo megdan u četvrtfinlu, pa da se krljamo do kraja. Kako bi prštalo tada! I da im vratimo za onu tuču. Za tuču gde je Focis potkačio šlajmaricom Teodosića, a Kešelj udario vaspitni šamar Carcarisu, dok je Big Sofo vođen divljačkim nagonima, oponašajući gorilu, batinao Bjelicu i Teodosića (verovatno u naletu besa nije prepoznao svog bivšeg saigrača koji ga je do pre koji minut branio). Uglavnom, šorka je završena “ustoličenjem“ Joanisa Burusisa od strane Nenada Krstića. Krstić je proglašen narodnim herojem, časno braneći svoju otadžbinu. Ipak mora se priznati da je Krle u mnogo težim uslovima branio ugled svoje zemlje. Miloš Obilić je imao nož, Marku Kraljeviću je takođe bilo lako sa topuzom i buzdovanom šestopercem, Tanasko Rajić je imao top, Gavrilo Princip utoku, Nikoletina Bursać mitraljez, a Krstić je morao da poteže stolicu, pa vi vidite sad. Ali boj ne bije svetlo oružje, već boj bije srce u junaka, reče Krle i podiže stolicu. Mislim, pa šta bi ste vi radili da ka vama grabi nimalo prijatno raspoloženi Sofoklis Skorcijanidis, koji samo u izuzetnim slučajevima odaje utisak da se radi o misaonom biću i homosapijensu uopšte, osim kada je možda u civilu ili stavi naočare. Čudno je kako prgavi Dijamantidis nije bio u prvim borbenim redovima, iako se za njega govori da i on voli da pljune. Ali dosta je bilo o Grcima, nisu zaslužili ni ovoliko.</div><div class="mbl notesBlogText clearfix" style="text-align: justify;"> Bližilo se četvrtfinale, a čak smo i mi sami znali, iako potpuni laici, da ako odigramo kao protiv Hrvata, nemamo šta da tražimo protiv Zalizanog i njegove družine. Sva sreća pa je to i Duda znao. Zato je rešio da odabere superspecijalnu taktiku sa šutiranjem trojki iz svih slobodnih pozicija, ko god to bio na liniji 6,25 pa kud puklo. I puklo je, 15 trojki iz 30 pokušaja. Na kritiku košarkaški nepismene javnosti o 20 poena protiv Jordana, reagovali su Savan i Kešelj koji su rešili da ubede navijače da nisu ni oni za kupus, tako što će dati po 17 poena svetskim prvacima u četvrtfinalu Mundobasketa. Malo li je od debitanata? Pored znanja, za tako nešto treba imati ono što je pokazivao Savanović kad je dao onu trojku Argentini pred kraj. Muda? E baš to. Ludi Kešelj, za koga smo mislili da je kao večiti talenat nazadovao u raspaloj Zvezdi i koji je debitovao za reprezentaciju, da ne pričam o povredama u prethodne 2 godine, je promašio samo jednu trojku. Ako je Duda rekao momcima da lete po terenu, onda je Air Kešelj to bukvalno shvatio jer je imao običaj da ostaje u vazduhu nešto duže no što je uobičajeno i što podleže zakonima fizike. Tako su on Bjelica, Novica i Savan trpali u španski koš, a Skariolo, Garbahosa i Navaro nisu znali šta ih je snašlo, ali su bili dovoljno prepotentni da veruju da je sve i njihovim rukama. Doduše, trpao je i Navaro, pomalo Garbahosa, ali se mlađi Gasolov burazer pokazao kao svetlosnim godinama iza onog poznatijeg. Rubio je iako devetnaestogodišnji klinjo, sa likom crtanog heroja japanske produkcije, dao sebi za pravo da može da razgovara sa sudijama kad god hoće, a Rudi Fernandez je skakao kao na federima i poakazao da bi se jako uspešno bavio skokom u dalj ili u vis iako je dobar košarkaš i ovako. Fran Vaskez, sem što je bio ružan, nije predstavljao opasnost po nas. Međutim, ništa im to nije pomoglo. Skariola nismo poslali direktno kući, već u borbu za 5. mesto. Možda sam dosadan s ovim što ću napisati...ali, 2 litra piva – 150 dinara, kikiriki – 200 dinara, 2 para čarapa kod Kineza – 100 dinara, krem bananica - 10 dinara, ali Savanov roling, Kešeljeva trojka sa zadrškom, Novičino busanje u grudi, trojka sa devet metara, Teova smorena faca, krik i urlik Slobe Šarenca – neprocenjivo! Samo neke stvari se ne mogu kupiti novcem, a za ostalo tu je, pa valjda Duda Ivković? Verovatno.U polufinalu su nam se pridružili domaćini, Ameri i Litvanci. E baš ti Litvanci su jedini spustili Skolu ispod 29 poena. Imao je svega 13. Domišljati Litvanci su našli foru kako da brane argentinsku igru 2 na 2 plus Karlos Delfino, ali su ih za svaki slučaj dokusurili šutem za 3 poena. Oni su ustvari uvek bili rasni šuteri. Zajebali su čak i Čačane za koje postoji anegdota, legenda ili mit da im babice na rođenju umoče ruku u Moravu, pa oni svi od reda postaju vrsni šuteri. Izgleda da svi Litvanci svoje ruke operu u Baltičkom moru, jer kako drugačije objasniti onakav šuterski potencijal. Uglavnom, oni su razguzili Argentince čijem selektoru treba odati priznanje kako je uspeo sa tri igrača da došepa čak do četvrtfinala, jer nije to baš mala stvar. Njegova taktika: igramo nas trojica po četres' minuta, dok ne pocrkamo, i nije bila loša. Ljudi su na kraju osvojili čak 5. mesto, ali se pretpostavlja da su cenu visokog plasmana platili gore pomenuta trojica za koje bi bilo jako čudno da nisu posle turnira završili na infuziji. Svaka čast Gaučosima, borbeni su oni.</div><div class="mbl notesBlogText clearfix" style="text-align: justify;"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://3.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TLSVllvrhLI/AAAAAAAAABk/DjgwuMQl4kQ/s1600/YsVv8.jpg" imageanchor="1" style="clear: right; float: right; margin-bottom: 1em; margin-left: 1em;"><img border="0" height="219" src="http://3.bp.blogspot.com/_HQ6pbMsf9wo/TLSVllvrhLI/AAAAAAAAABk/DjgwuMQl4kQ/s320/YsVv8.jpg" width="320" /></a></div> Rekoh da se samo neke stvari ne mogu kupiti novcem. Da se čak i finale Mundobasketa može kupiti novcem pokazali su nam upravo domaćini. Verovali ili ne, ali Turci koji nam vekovima pokazuju svoje civilizacijske norme ponašanja, tako što poturče sve što im pređe granicu, su nam prezentovali kako se uložen enormni novac vraća u rezultatskom smislu. Pa da. Da se zna ko je domaćin. Jedino im ne ide u prilog što Iljasovu nisu naučili da peva himnu. Ali dobro, čovek je Uzbekistanac, pa mu jezik ne ide od ruke. Čak verujem da svaki prosečan Srbin ima bolje poznavanje turskog jezika od samog Iljasove (priča se da je u Srbiji vršena anketa i da je jedan čilac na pitanje: Ima li Turcizama kod nas?, odgovorio: Jok! ). Uzgred, Iljasova je jako paklen igrač, ali mu verovatno fali ono što treba imati u završnici jakih mečeva kad se lomi rezultat. Ono što nije imao protiv nas. A ono što su imali Kešelj i Savan, znate već o čemu se radi. Brat Hido je morao da rilja i za sebe i za uplašenog Iljasovu, koji se ranije iživljavao na 30 razlike protiv Francuske i Slovenije. Elem, najviše problema, pored Hida, očekivano, pravili su nam arbitri. Neočekivano, veliki problem pravili su nam turski bekovi koji konstitucijom jako podsećaju na fudbalere. Baš njih dvojica, Arslan i Onan, ubacili su nam neke bezvezne trojke... videti Arslana i Onana kako igraju košarku isto je kao i videti Nihata Kavečija kako u majici bez rukava tupka narandžastom loptom, tj. nema razlike. Strašno. Da ne pominjem neandertalca Sinana Gulera čije su ručerde tolike, da su uvek savijene u laktovima, da se slučajno ne bi vukle po parketu. Mi smo se, kao niko drugi (da ne pominjem Portorikance koji nisu mogli čak ni Obalu Slonovače da dobiju...), uspešno nosili sa Tanjevićevom frankenštajn zonom sa krakatim centrima koji kad dignu ruke lagano pokrivaju ceo teren i 3 reda tribina.Uglavnom, mi smo im pokazali, što se kaže, zube, tako da su domaćini videli da im ni sudije ne mogu naročito pomoći, pa su počeli su da se služe primitivnim prevarama. Baš onda kada je posle Teovog udarca, Omer Ašik gotovo ostao bez vida i kao pokošen pao na zemlju, tražeći svoje desno oko po parketu dvorane Sinan Erdem, ne znajući da se ono nalazi na svom starom mestu. Kako god, usled pretrpljenog psihofizičkog bola nije bio u stanju da izvede slobodna bacanja, pa je na klupi brišući suze posmatrao Endera Arslana kako ga odmenjuje u nečemu od čega je Ašik svakako bio operisan, a to su slobodna bacanja. Malo Ašik, malo sudije, vukli su na stranu domaćina, pa se svaka sudijska odluka na štetu Turaka završavala unošenjem u lice deliocima nepravde od strane pretežno Turkoglua i podgrejanog leša Tunčerija. Novica je ubica, ali su te večeri njega ubile sudije. Mi smo igrali fino, ustvari jako dobro, nenormalni Kešelj je sipao trojke i namigivao klupi, trpao je i Savanović, Krstić se rvao sa Gonlumom i ekpom, Teo je i dalje neartikulisano trzao glavom na foru Ajmo kući više, ovde smor, ali im je spakovao 12 asistencija...arbitri su gurali domaćina, a naših svakih osam razlike topilo se brže od komadića Milka čokolade u ustima . Izgleda da nismo ništa mogli, ali svakako da smo umeli i znali. I da smo bili bolji! Turci su, kao superkošarkaška nacija ušli u finale i došli su do svog 2. srebra, prvo si osvojili, gle čuda, kao domaćini 2001. I pitajte Vladu Šćepanovića kako je tada utišao pun Abdi Ipekči. Tada su im sudije verovatno ostale dužne jer im nisu dovoljno pomogle. E pa to im je što im je. Neće oni dalje od četvrtfinala, ako se vratilo Grcima, vratiće se i njima, valjda. I za 2 faula nad Novicom i za peti Krstićev i za Tunčerijevo gaženje lindže ispred nosa glavnom sudiji. Ameri ne izgubiše nijednu utakmicu jer su imali onog Duranta i odbranu čvrstu poput severnokorejske diktature. Treba pomenuti još i to da su se domaćini ,pored svega , neverovatno šlihtali Amerima, pa su ih slučajno smestili u Istanbul još u grupnoj fazi, da ne bi menjali grad posle, čak su im i termine štelovali kako se Amerikancima sviđa, dok su Turci grupnu fazu igrali u Ankari. Reklo bi se da su Turci baš gostoprimljivi. Da.</div><div class="mbl notesBlogText clearfix" style="text-align: justify;"> Uglavnom hvala Turcima na domaćinstvu, hvala Kevinu Durantu koji nam je donekle ublažio bol. Hvala fantastičnim Litvancima i jako nam je drago što kad već nema nas na postolju tu budu Kleiza i društvo. Bolje brate i oni nego Zalizani, kompanija ili ne daj Bože Grci. Pamti se šampion, jebiga, Turke će hvaliti za dobru organizaciju, a za Srbe će govoriti kako imaju perspektivnu ekipu, i da stolicama čupamo uši i protivničkim igračima vadimo oči. Ionako su nas uvek tretirali kao stoku. Ništa novo. Najviše hvala Dušanu Ivkoviću koji je doprineo da čvrsto i bez preterivanja verujemo da su ovi momci zaslužili da se popnu na postolje i okače medalju oko vrata, ma nebitno koju. I da dobro pamtimo ovo takmičenje. Kao što ćemo pamtiti Markovića i Paunića po pritiskanju španskih i argentinskih bekova, Rašića po polaganju protiv Hrvata, Bjeličinih 11 protiv Španije za četvrtinu, Duškovim rolinzima i slanju Garbahose po burek, Kešeljevim egzibicijama protiv Španije i Turske, Teodosićevoj trojci sa 9 metara, Krstićevih 15,2 po meču, Novičinom ubijanju Španije, Mačvanovoj trojci protiv Hrvata, Kostinoj banani koja je sprečila Angolu da siđe ispod +50, Tepićevom žrtvovanom slobodnom vremenu i 3 meseca odricanja zarad natapanja znojem plavo-belog dresa. Njemu, hvala Bogu, ne fali znanja i ljubavi prema reprezentativnom dresu, već samo jedno veliko ohrabrenje. Hvala njima, jer se osećaj olakšanja nakon Rašićevog polaganja i osećaj oduševljenja posle Teodosićeve trojke, ne mogu ni sa čim porediti. Teško da nam tako nešto mogu priuštiti fudbaleri. Evo sad stvarno više ne znam jesmo li zemlja fudbala ili košarke.<br />
<br />
</div>Gospodar Nevremenahttp://www.blogger.com/profile/07460197541355737442noreply@blogger.com0