среда, 29. децембар 2010.

Reč dve o Rtu dobre nade, žutom papagaju i svakodnevnim maštarijama

              Ja se nikada u životu nisam zeznuo, osim ako to sam nisam hteo. A mnogo puta sam to zahtevao, iako sam znao da ću se provesti kao neki bosonog po trnju. Nisam uspeo da ostvarim sve svoje snove. Za sada. Nisam stigao, ustvari. Ima ih mnogo, pa neki od njih čekaju svoj scenski nastup. Nadam se da oni koji ne dožive svoje razrešenje, da sam na njih u međuvremenu zaboravio. Neka se ne naljute. I tebe, evo još ne prežalih. Tebe, kao i još neke druge. Kojih je bilo šta ti ja znam koliko. Sve mi one rane na srcu, duši i malom mozgu. Uspomena bolna i tuga jesenja. Prolećna, letnja i zimska. Svakodnevna. A sve rane su mi kao moja deca (tako bi neki rekli), sve su mi drage, čak i ako svrbe i peckaju. Jer, kako bi uopšte bolele, mislim te rane, da nije bilo divnog povoda da one...da postoje? I kad zacele, onda kao da nikad nisu ni boluckale. To je onda prazno kao noblica bez fila i ništavno kao komad kakvog stiropora. Ali, ja sam kriv zbog toga. Mnogo sam vas u mašti sklapao savršeno i idealizovao. Šta mi je to trebalo? Ja sam kriv, ja sam i zaslužan i samo sebi sam zahvalan i sam sebe kudim. Sam ću sebi suditi i samom sebi račune polagati. Nemojte se vi deranžirati.

                Moja ambicija, u najavi je promašena investicija, osim ako nije produkt mojih sanjarenja i prevelik plod moje mašte. Moja saznanja su dobra samo meni i nikome drugom. Nemojte me slušati ako nećete, a i to je za vaše dobro. I da me slušate i da me ne slušate. Ako me poslušate, možete silno pogrešiti, a ako me pak ne saslušate, onda ćete se kajati što ste uskraćeni za divno saznanje. Ja bih tada znao kada ću se okliznuti na koru banane, kada ću pasti sa kruške i kad ću obrati zeleni bostan. Ali to ne možemo znati. To je kao tamni vilajet. Ja kad bih znao unapred, to ne bih bio ja. To bi bio neko drugi. A kad bih još znao da sve znam, ja bih svima rekao da me slušaju. Ili bih svima rekao da me ne slušaju. A ako bih pak sve znao unapred, onda ne bih imao potrebe da pričam, vama bih naudio. Bilo bi vam dosadno. O čemu biste sanjali?

               Vi možda i ne biste imali koristi od takvog mog saznanja jer ja za vas onda ne bih imao vremena. Suviše bih se bavio samim sobom i postao bih sebičan. Da sve podredim ostvarenju samo svog cilja, da sve dovedem u harmoničan sklad i dignem sve četiri uvis. A ako ipak nađem malo vremena, posvetim vam se i pomognem? A vi me onda ne poslušate? To ne bi valjalo. To bi ličilo na presipanje vode iz česme u čašu, pa iz čaše na neki, recimo patos. A to je bespotrebno. Ma ne zbog toga, voda kruži u prirodi i uvek je ima, nego što trošimo dragoceno vreme. Na prosipanje vode. Ja prosipam vodu s vremena na vreme i verujte mi, nemam ama baš nikakve koristi od toga.

              I opet kad bih saznao šta će mi se unapred desiti, ja bih znao i kako sa ljudskim glavama da postupim. Znao bih koliko će me boleti, koliko ću se smejati, i hoću li uopšte dozvoliti da me zaboli. A ko još voli da trpi bol? Ja bih se tako pretvorio u misao koja putuje, pa bih ušao u glavu, nečiju, nije važno čiju. Pa bih špijunirao. Pa bih se umorio i zaspao. Onda bi me neko pronašao i trgnuo, a ja bih obrisao svoje bale, ustao i vratio se nazad. I opet ništa naročito ne bih doznao. Takav sam ja. Takvi ste i vi možda. Džabe mi što bih bio i misao ili osećaj. Opet ne bih znao da iskoristim ili bi se našla neka začkoljica. Verovatno ne bih mogao da maštam. Ma sigurno ima nešto. Lane Gutović je u pravu kad kaže da sve lepo ima neku zvrčku, ili je ilegalno ili je nemoralno ili goji. Kad bih samo mogao da znam...

             I šta bi ti radio kad bi ti bila uskraćena mogućnost da maštaš? Ništa što i drugi ne. Samo, bićeš malo prostiji, kao broj, neki broj na realnoj osi, matematički rečeno. Najobičniji član koordinatne ravni. Šetaš po onoj iks osi, levo desno, ideš napred, pa se vratiš i kreneš od nule, ponovo, ili odeš u minus i sve tako. Ne znaš dalje, nemaš kud. Kad sanjariš i maštaš, dodaš sebi onu imaginarnu komponentu, postaješ komplikovan kao kompleksan broj i lebdiš u nekoj ravni, samo tebi dostupnoj. Kao u vazduhu. Široko ti polje. Ali ništa specijalno. Prođe i to.

           Ja sam tako jednom ubrao najvišu trešnju koju nisam mogao da dohvatim. Na najlepšem trešnjinom drvetu. Bila je najlepša i najzrelija, jer je bila najbliža Suncu. Sutra, ona je opet bila tu. I prekosutra. A ja sam je svakog dana skidao i jeo. Izbacivao sam brdo koštica. To je bila najlepša trešnja. A jednom sam svirao najlepšu melodiju na celom svetu i galaksiji Mlečni put. Iako nisam znao da sviram. Ni ruke me nisu bolele. Kada sam se probudio, nisam se mogao setiti te melodije, ali sam znao da je bila najlepša na svetu.

          Tako, na primer, možeš da odeš na neku drugu planetu. Možeš i sa mnom. Da naselim Jupiter, Mars ili Neptun ili možda čak Saturnov prsten. Pa da pustim mašti na volju, po polju, pa neka se napase. Mašta može da pase ako niste verovali. I nemojte da vas lažu da tamo, gde odete, nema biljnog sveta. Posadite sami. Jer mašta može svašta. To su pevala neka deca što se skupa zovu Kolibri kad sam imao 5, 6 ili 7 godina. Mi smo kolektivno verovali da mašta može transformisati žabu u princa, da roda može doneti novorođenče i da medved popije celu košnicu na eks. Zato smo i pevali to, jer smo u to verovali. I nismo zlo mislili. Mašta je dečija religija kojoj se dogmatski veruje. Nekima se zadrži i po odrastanju. Ali od toga nema hleba, proje i gibanice. To će sad da vam kažu. Ali ja verujem u oba, i u maštu i da od toga nema ‘leba. Zato ću da maštam da od mašte ima ’leba, i biće mi fino i boleće me ona stvar. To je uvo. To je prijatna bol i svako voli da je trpi.

         Isto možete, na primer, da usvojite nekog papagaja. Da, papagaja. Ako baš ne možete da ga nađete, nacrtajte ga. I nema veze što ne znate da crtate. I ja sam tako jednom imao papagaja. Našao sam ga na nekoj livadi, jedva se od trave video, a bio je sam. Moja baba je tada rekla da je to izuzetno neobičan golub. A bio je to izuzetno običan papagaj. Bio je žut i rumen u obrazima, sa rotacionom ćubom na glavi. Nije znao kako se zove ili nije znao da nam kaže. Možda nam je i rekao, ali ga nismo razumeli. Možda ga nismo ni čuli. Mada, da smo ga pitali, možda bi nam i rekao. Mislim da nije govorio našim jezikom, samo maternjim papagajskim. Baš je bio sila od papagaja. Jeo je hranu za papagaje. Ustvari, zobao je. Disao je vazduh, a pio ustajalu vodu. Bio je jako inteligentan i fizički dominantan. Sećam se da je jednom pobegao, odleteo do Južne Afrike, Rta dobre nade i do Melburna, da poseti rođake. To je bilo jedne zime, ne znam koje, a tamo gde je on išao, bilo je leto. Vratio se, sve sam, bez ičije pomoći. Toliko brzo da nismo ni primetili da je odsustvovao. Otišao je negde predveče, a vratio se tog istog dana, samo ujutru. Da, da, ujutru. Toliko je bio silan.

            I dobro sad, pustili ste maštu i snove da se napasu. Pa lepo. Dobro bi bilo kad bi imali i savest pride. Neće da škodi, verujte mi. I još je dobro da imate dve suprotstavljene savesti, jednu dobru i jednu lošu. Ona dobra teraće vas da maštate i lepo sanjate, da se smejete i budete divni. Preklinjaće vas da to uradite. Ona loša, ona će delovati na vas u nekom suprotnom smeru. Samo da vam napakosti, takva je ona. Baš kao što je imao onaj Nikola iz Mi nismo anđeli. Svako ima svog anđela i đavola. Svako ima nekog Đuru i Žiku Todorovića u malom mozgu koji kontrolišu tvoje postupke. Ustvari, skoro svi, ko god ima mozga. I korisni su i jedan i drugi, ali nemojte se kruto vezati ni za jednog od njih dvojice. To vas može sputati. Ništa onda od snova i od mašte. Ipak je bitno da ih imate jer to znači da imate savesti.

           Isto tako možete da pojedete parče torte. I još jedno. I još dva. Beskonačno torti možete pojesti, a da se ne zasitite. A možete biti siti kad god poželite. Ali to ja ne mogu da vam kažem, morate to sami. Videćete kako već to funkcioniše, samo se opustite.

           Jedenje nepostojeće torte je kao i druženje sa nepostojećim drugom. Drugaricom. Dečkom. Devojkom. Ili nešto drugo. Ustvari, mogu oni postojati, ali ne bi bili u vašoj blizini. Ne bi vam vizuelno bili dostupni, materijalno nesagledivi. To za tebe nije prepreka, ako sanjaš i maštaš. Nikakav problem brate. I nju ne moraš ni da prežališ ako nećeš. Možeš da je dovedeš kad hoćeš i da sa njom radiš šta hoćeš. Možeš i kod nje da odeš. Možete se i slučajno sresti. Ne morate ni da radite ništa, samo joj saspeš u lice sve što joj ranije nisi sasuo. Reči, vodu ili tanjir supe. Naljutiš se i odeš. I sutra opet, svratiš do nje. Možeš je tada i prvi put sresti, kako ti volja. Tada, za promenu, sa njom možeš da radiš šta hoćeš. Da joj staviš silikone, smanjiš nos ili redukuješ govornu manu, promeniš veru, obučeš po želji, duneš maslačak u lice ili uvaljaš u sneg. A da se pritom ne naljuti. Sve može! Da biraš. Ti sad, možeš biti i unapred lišen tih problema. Onda možeš, u nedostatku toga, da odletiš na Rt Dobre nade. U Afriku. I nema veze što tamo nisi bio. Otidni, vidi kako je, pa nam javi. Pa ako se nama ne sviđa, da ne idemo tamo ili da ga u mašti stvorimo po našoj volji. Možeš da se vratiš, čak i pre nego odeš. E vidiš, u tome je fora. Jel me razumeš sad?

              Ja vam sad želim srećnu Novu godinu. Poželite vi sami šta god hoćete, neću vam nametati svoje želje. Ako ne verujete u ostvarenje svojih želja, onda sanjajte i maštajte da će se jednog dana ostvariti. Ustvari, sanjajte da se one ostvaruju baš onog trenutka kada vi to poželite...sad ili za pet minuta...svejedno...

петак, 10. децембар 2010.

Reč dve o patetici

                 Ja nisam ljubav. Niti ono što ja osećam. Ni ti nisi ljubav, niti ono što ti osećaš. Ni smešak, ni ljutnja, nervoza ili radost. Ni dubljenje na glavi. Mi smo ljubav. Stisak ruke, zagrljaj i izmamljeni osmeh. I presreteni pogled je ljubav. Ruka na ramenu. Teška ili laka. I udarac čvrge. Sve  to. Par ili nepar, kao ispunjenost i usamljenost. Ja sam samo nepotpuna zaljubljenost, ti si neuzvraćeno dopadanje. Ni lasta nije proleće. Ni roda. Ni zumbul, a ni ljubičica. Ni odvajanje, tvrdoglavost i svojeglavost nisu ljubav, baš kao što pripadanje jeste. Čuvanje nije ljubav, već poklanjanje. Moja misao ne stvara osećaj ljubavi, ona je baš kao sladoled, slatka i topljiva. Ja verujem u ljubav. I ti veruješ u ljubav. Ne sumnjaš u njeno postojanje.  A mi? Pa mi valjda znamo šta je to. Ljubav je nespremnost, nespretnost i neodređenost. Ona je pronalaženje i gubljenje. Razgovor i ćutanje. Ona je sve. Samo nije navika.  Prepuštanje, spajanje, stapanje dve tačke. Bez one druge možeš voleti samo sebe i zatvarati čarobnu vezu u sebe samog. I biti sebičan. Zato je ljubav nesebična. Vezivanje je žrtvovanje. Koga vezati? S kim se uvezati, za koga se žrtvovati? S kim voleti? S kim se voleti? To je valjda pitanje ljubavi...a to nisam ni ja, to nisi ni ti...