четвртак, 17. фебруар 2011.

Čoveku

                Čoveče, sa tvojim odlaskom želimo da verujemo da se i iza ovih izlizanih reči naziru iskrena osećanja gorčine i tuge koja nam dušu ispunjavaju. Oprosti što možda ne verujemo u tvoju besmrtnost i trajnost. Oprosti i ako nam ni u sećanju ne ostaneš. Hvala ti što si bio, hvala ti što si nas zadužio. I to što si se razdužio ovako rano, nije moralo biti. U svoje ime, i ime svih nas. I trenuci koje smo proživljavali bili su nekako prazni i okrnjeni. Kao i ovi trenuci bez tebe kada ne znamo kome i gde pripadamo... Znao si da se otadžbina brani lepotom, da te prejaka reč može ubiti, a da je ipak u ćutanju sigurnost, a u razumu carstvo. Sve si znao i rekao nam. A da čovek umire jedino kad mora i kad ne želi, to smo i mi znali. U to smo se sami uverili, ali ti ne možemo reći jer nas više ne čuješ. Saslušao si nas kada je nama bilo teško, a tvoje su reči prosipane nepovratno. Prodavane za šaku magle, poklanjane đavolu i bacane u ambis. Otišao si u beskraj, što dalje od nas. Od naših kuća daleko, od naših srca još dalje. Ne zaveštavaj svoje organe. Ne trebaju nikome. I vrline i mane sačuvaj za sebe, da ti se ne bi rugali. Učinio si nam previše, nezamislivo i neshvatljivo. Nesvesno si izgradio od sebe samog ideala. Nedostižnog. I dok kazujemo ove poslednje reči, ispraćamo te na večni počinak. U večnu vatru i vodu. U večni vazduh i največniju zemlju. Onu koja te je stvorila. Onu koja te nije htela nazad, ali je pod silom popustila. Ispraćamo te u žagoru, graji i vriski, baš kao da slavimo i tvoje rođenje. Oprosti onima koji ne haju jer si samo jedan i koji ne poštuju ni grobnu tišinu koje nema.  Sada, kada si izdahnuo, probaj da udahneš ponovo i prati korak onog koji grabi ispred tebe. Nazad se ne okreći i na nas više ne obraćaj pažnju. Tvoj odlazak je dokaz da te ne želimo. Iako ti to nismo ni rekli, ti kao da si tu želju prepoznao. Znamo da nisi hteo otići ovako rano. Ti bi ipak rekao da si možda i okasnio. Dosta je bilo, nismo vredni tvoje brige. I nas je malo, ali ti želimo sigurno utočište. Ono gde ćeš beskrajno potrajati bez saginjanja i ustezanja, i gde će te bez prisile i ucene saslušati i poslušati. Želimo ti najlepši, samo ne bilo koji svet. Ukoliko postoji takav koji te zaslužuje. Neka ti njegova vrata budu širom otvorena ili bar malo odškrinuta. Ne treba ti prostranstvo da bi video, samo najmanji oblak da odmoriš. Možda si i premalo tražio, a previše dao. Kao da ništa nisi ni tražio od nas. Znamo samo da ništa nisi dobio. Zato te i ne zaslužujemo. Svi kolektivno. Neka nam kap suze koja natapa grobljansku zemlju, nadjača tupe udarce grumenja o tvoj srebrni kovčeg. I neka naši jecaji ne dođu do onih koji ih neće čuti. Idi u miru i neka ti je laka ova preteška zemlja.

среда, 9. фебруар 2011.

Identifikacija


                Zdravo, mogu li da ti pravim društvo? Ma ne poznaješ ti mene...Gde ćeš? Evo, ja bih da hodam pored tebe, neću ti smetati, ne brini. Nije bitno kako se zovem, daj mi nadimak koji hoćeš. Onako, da dobro zvuči. Ne bih da gubim vreme na to. Ja nemam pojma šta radiš i čime se baviš. Ali imam poverenja u tebe, deluješ mi sigurno i dostojanstveno. Jer ja svakako nemam ni jedno ni drugo. Pusti me da hodam pored tebe. Vidim da si jako interesantan, svuda si oko nas, gde god pogledam. Pa moram valjda na tebe da se ugledam? Na koga bih drugog? Smeta ti što mnogo pričam? Nikakav problem. Ućutaću, pa navikao sam da celog života ćutim. Radiću isto što i ti, važi? U stvari, ja te i ne poznajem, ali to nema nikakve veze. Nije ni bitno je li to što radiš, zapravo, dobro ili ne. Ja ću pokušati to isto. Ja u svakom slučaju ništa i ne radim. Nisam ja loš, samo ne znam šta ću sa sobom. Nikada nisam ni pokušavao uraditi sa sobom bilo šta, znaš, plašio sam se. Da ne probam nešto i ne unakazim se. Tako, godinu po godinu, i uvek odložim to prepuštanje sebe, sebi samom. Ne poznajem toliko sebe da bih sebi poverio tu odgovornost. Zato sam odabrao tebe. Ipak sam sebi najbitniji, ne bih podneo samouništenje. Stvarno nemam pametnih ideja. Ali sjajno imitiram. Evo, vidiš, hodam kao ti. Vidi, skinuo sam ti pokrete, mimiku. Evo, sad se mrštim i kolutam očima kao ti! Sutra ću se obući tako. Ma videćeš, ima da budem isti ti. Neće nas ljudi razlikovati na ulici. Nisu me ni primećivali do sada, ali sad, pošto ličim na tebe...ma neću te ja dirati, ne brini. Gde izlaziš obično, šta piješ? Šta voliš da jedeš, koja ti je omiljena uzrečica? Koju muziku slušaš? Koje si seksualne orijentacije? Daj, reci mi! A zašto nosiš naočare za sunce, uveliko je noć? Čekaj, staviću ih i ja, imam jedne u džepu. Ma, viđao sam te ja ranije...znam ja tebe odlično...gde si kupio taj šal? Nećeš da mi kažeš? Ok...Stvarno si škrt na rečima...ma nije frka, pretražiću ceo grad, kupiću isti takav. Kakve devojke voliš? Imaš li devojku? Ja nemam, ali srediću neku kombinaciju, samo kad budem hteo. Ne zameri mi, ja sam ti kao lepak. Ili kao čičak. Ali ne boj se, neću ti biti teret. Ne lepim se na tebe. Samo tebe prilepim na sebe. Ma ne, taman posla, samo tvoju kopiju. Ti ništa ne gubiš, samo ja dobijam. Novi identitet. Jer nikako ne uspevam da ga nađem. Nisam ga izgubio jer ga nikada nisam ni imao. Tražim ga. U nekom drugom. U tebi. Na neodređeno vreme. Za kasnije ću se snaći. Hvala ti što si me zbrinuo. Zar ne vidiš da sam jako zahvalan, ja sam ti čovek od plastelina. Pustiću te da me oblikuješ po želji. Vidiš, telo mi je mekano, srce mi je od testa, a duša od gradske prašine koju raznosi prolećni povetarac. Ležim. Uspravljam se po želji. Tvojoj želji.... 
          Kako te ne mrzi da hodaš sam? Ja sam nesiguran, uglavnom se sklonim u gomilu, lakše mi je tako. Saslušam ih i poslušam, što bih se sam mučio? Nego, imam utisak da me ne čuješ...Eh, kad bi još mogao i da razmišljaš za mene. Ma dobro je i ovako, dosta mi je. Sad sam tvoj na svome i lepo mi je. Konačno sam se pronašao u tebi. Ja sam sada ti, neko i nešto. Eto, ti na primer, nikada ne možeš da budeš ja. Jer sam ja ništa, a kako nešto može postati ništa? Pa nikako. Uh, čekaj...to znači da i ništa ne može postati nešto...opet živim u zabludi. Pa dobro, ipak se ne žalim, i ovo moje stanje je prividno, nisam ni mislio da će biti nešto ozbiljno. Dokle traje, da traje. Nije moje da mislim o tome...skrećeš levo? Čekaj, i ja ću tamo...