четвртак, 17. фебруар 2011.

Čoveku

                Čoveče, sa tvojim odlaskom želimo da verujemo da se i iza ovih izlizanih reči naziru iskrena osećanja gorčine i tuge koja nam dušu ispunjavaju. Oprosti što možda ne verujemo u tvoju besmrtnost i trajnost. Oprosti i ako nam ni u sećanju ne ostaneš. Hvala ti što si bio, hvala ti što si nas zadužio. I to što si se razdužio ovako rano, nije moralo biti. U svoje ime, i ime svih nas. I trenuci koje smo proživljavali bili su nekako prazni i okrnjeni. Kao i ovi trenuci bez tebe kada ne znamo kome i gde pripadamo... Znao si da se otadžbina brani lepotom, da te prejaka reč može ubiti, a da je ipak u ćutanju sigurnost, a u razumu carstvo. Sve si znao i rekao nam. A da čovek umire jedino kad mora i kad ne želi, to smo i mi znali. U to smo se sami uverili, ali ti ne možemo reći jer nas više ne čuješ. Saslušao si nas kada je nama bilo teško, a tvoje su reči prosipane nepovratno. Prodavane za šaku magle, poklanjane đavolu i bacane u ambis. Otišao si u beskraj, što dalje od nas. Od naših kuća daleko, od naših srca još dalje. Ne zaveštavaj svoje organe. Ne trebaju nikome. I vrline i mane sačuvaj za sebe, da ti se ne bi rugali. Učinio si nam previše, nezamislivo i neshvatljivo. Nesvesno si izgradio od sebe samog ideala. Nedostižnog. I dok kazujemo ove poslednje reči, ispraćamo te na večni počinak. U večnu vatru i vodu. U večni vazduh i največniju zemlju. Onu koja te je stvorila. Onu koja te nije htela nazad, ali je pod silom popustila. Ispraćamo te u žagoru, graji i vriski, baš kao da slavimo i tvoje rođenje. Oprosti onima koji ne haju jer si samo jedan i koji ne poštuju ni grobnu tišinu koje nema.  Sada, kada si izdahnuo, probaj da udahneš ponovo i prati korak onog koji grabi ispred tebe. Nazad se ne okreći i na nas više ne obraćaj pažnju. Tvoj odlazak je dokaz da te ne želimo. Iako ti to nismo ni rekli, ti kao da si tu želju prepoznao. Znamo da nisi hteo otići ovako rano. Ti bi ipak rekao da si možda i okasnio. Dosta je bilo, nismo vredni tvoje brige. I nas je malo, ali ti želimo sigurno utočište. Ono gde ćeš beskrajno potrajati bez saginjanja i ustezanja, i gde će te bez prisile i ucene saslušati i poslušati. Želimo ti najlepši, samo ne bilo koji svet. Ukoliko postoji takav koji te zaslužuje. Neka ti njegova vrata budu širom otvorena ili bar malo odškrinuta. Ne treba ti prostranstvo da bi video, samo najmanji oblak da odmoriš. Možda si i premalo tražio, a previše dao. Kao da ništa nisi ni tražio od nas. Znamo samo da ništa nisi dobio. Zato te i ne zaslužujemo. Svi kolektivno. Neka nam kap suze koja natapa grobljansku zemlju, nadjača tupe udarce grumenja o tvoj srebrni kovčeg. I neka naši jecaji ne dođu do onih koji ih neće čuti. Idi u miru i neka ti je laka ova preteška zemlja.

6 коментара:

  1. Gospodaru, ne znam šta da kažem! Pišeš super...

    ОдговориИзбриши
  2. И кад погледаш ово, како да ти не буде жао Човека... А можда би требало и да се радујеш због њега. Само се труди да будеш као он. Они који окасне, а опет оду превише рано, за којима остаје неко ко би рекао овако нешто о њима, њима ће с друге стране бити боље.

    Сваком по заслузи, је л'...

    ОдговориИзбриши
  3. Hvala Jungle.
    Tomca, možeš i sad naići na Čoveka, ali moj je utisak da je ta vrsta pred istrebljenjem...

    ОдговориИзбриши
  4. Па да... Све је више оних који све мање заслужују.

    ОдговориИзбриши
  5. Нажалост све је више животиња а све мање Људи.
    Сами смо тако одабрали, кајаћемо се после...

    ОдговориИзбриши