петак, 24. септембар 2010.

Reč dve o deda Dragojevoj vikendici, baba Dragičinim vunenim čarapama i staroj Rajkovoj kafani

Petak 20.12.2012. 10.30 h :

I tog dana je krenuo starim, poznatim putem, baš onim kojim je prvi put prošao još pre sedam i po godina. Istom stranom ulice, preko istog pešačkog prelaza, onako po automatizmu, ne obraćajući pažnju ni na jedan jedini detalj koji bi ga odvratio od obavljanja svakodnevne rutine.Ustvari, skoro svakodnevne. I ovoga puta sa slušalicama u ušima u kojima je odzvanjala muzika njegove, tih dana, omiljene grupe. Posebno zbog toga što je skoro svakog trenutka nalazio nekakvu analogiju u stvarnom svetu sa bilo kojim stihom iako nije bio siguran da li ih uopšte tumači na pravi način ili ih pak banalizuje i prilagođava sebi. Zbog slušalica nije čuo nista oko sebe, čak ni kako zveckaju srebrne pare u njegovim polupocepanim džepovima. Temperatura je “otišla “ ispod nule, sa snegom u najavi. Imao je utisak da je sam na ulici.
              Bilo mu je potrebno bar sedam i po minuta da stigne do fakulteta, ukoliko nije žurio kasneći na ispit. Ovoga puta nije bio u žurbi, jedina obaveza koju je imao, bila je ta da prijavi ispite. Po ko zna koji put radi iste stvari bez značajnije promene. Sebe je već odavno svrstavao u grupu propalih studenata bez ikakve perspektive i, nažalost, toga je bio i svestan. Fakultet mu odavno nije bio prioritetna zanimacija, a posebno zadnjih mesec dana.Davno je prošlo to vreme kada je ponosno sebe nazivao apsolventom, sada se toga već uveliko stideo. Bio je nezainteresovan da bilo šta promeni po tom pitanju, prepušten učmalosti, bezvoljan da se trgne i izađe iz depresije u koju je padao. Tešio se jer je znao da je bio samo jedan u moru beznadežnih slučajeva, pa čak i da je jedini, opet bi mu bilo svejedno. Možda se baš zato nikome nije ni jadao. I zašto bi uopšte ? Ustvari, baš ga je bilo briga hoće li konačno položiti taj ispit u četvrtak. Da nije previše razmišljao o nastupajućem događaju možda bi i napravio neke dugoročnije planove, a ovako, sve što nije imalo veze sa tim, bilo je puko odrađivanje posla i ubijanje vremena do tog famoznog dana, pa tako i prijavljivanje ispita, polaganje istog, spremanje kojekakvih “puškica”. Bio je toliko zaokupljen tim budalaštinama (tako su ih drugi nazivali, njemu to nikako nisu bile budalaštine ), da je jedva prozborio i to onako mrzovljno, par reči sa starim poznanikom (retko je koristio reč prijatelj) kojeg vidi nakon sedam i po meseci. Poznanik, za razliku od njega , nije bio neugledan, već naprotiv, onako fino “skockan”, optimistično raspoložen, rešen da konačno završi fakultet, pa da sa diplomom u rukama zasedne u neku fotelju koju mu je sredio ujak po političkoj liniji, kako je govorio. Ili možda stric ? Nebitno. Jedva da ga je i saslušao, namršteno ga je gledao, kao da ga je mrzeo zbog toga, a nije imao razloga. Smučila mu se njegova priča i na neki način ga je sažaljevao. Bilo mu je očigledno da “drugar” preko puta nema usađenu svest o strašnim, stoprocentno izvesnim, nastupajućim događajima. Ili je i taj “jadničak ” pored njega verovao da će od svega toga mrmot zaviti čokoladu u foliju? Ili mu je ipak na jedno uvo ušla, a na drugo izašla informacija te prirode? Ili jednostavno nije mislio na to? Kako god, bilo mu je potpuno besmisleno da neko planira bilo šta u bliskoj budućnosti, dok njemu paranoja izazvana neprestanim razmišljanjem o strašnim stvarima, nije dozvoljavala da isplanira ni šta će danas jesti, a kamoli gde će provesti Novu 2013. Bez pozdrava je izašao iz hola fakulteta i onako neuredan i zarozan krenuo niz ulicu. Sebi samom je ličio na Raskoljnikova ( Zločin i kaznu je pročitao pre nešto više od 7 i po godina, ali ga je pamćenje još uvek dobro služilo) i bio je ponosan zbog toga! Naravno da nije planirao ubiti nikakvu babuskeru zelenašicu (verovatno zato što nije poznavao nijednu takvu ),a i zašto bi sada to radio.Medjutim, on je, baš poput Raskoljnikova, imao razrađen plan i time je hteo da proveri kakvoj kategoriji ljudi pripada: običnim ili neobičnim ( “je li vaška ili Napoleon “). Znao je da je to bilo i više nego grubo poredjenje, nekada se i sam sebi smejao zbog toga, ali je ipak video neku sličnost, bar malu. Baš kao i sa stihovima svoje, tih dana, omiljene grupe. Ili samo nije imao pametnija posla? Imao je pametnija posla i zato je požurio kući i natrag u stan jer bi danas sve trebalo završiti, kako bi sa prvim mrakom već krenuo na selo. Zbog toga mu je i raspoloženje raslo iz minuta u minut i jedino što ga je u tim trenucima nerviralo je to sto je ipak neke stvari radio podsvesno, a koje su se kosile sa njegovim ubeđenjem da je rođeni pesimista. Ipak nije mogao protiv nekih svojih slabosti. Zašto je uopšte i prijavljivao ispit, kada je bio ubeđen da do njega neće ni doći? Morao je da ubije taj optimizam u sebi, baš kao što je to pokušavao da učini kod gomile ljudi oko sebe, forsirajući non stop priču o famoznom Smaknuću. Ili mu se samo činilo da je lakše promeniti sebe nego druge?
               Bilo je već pola jedan. Dok je koračao ka svome stanu razmišljao je i o kalendaru drevnih Maja, o Nostradamusovom proročanstvu, o zameni Zemljinih polova (ma šta god to značilo, mada ništa dobro nije naslućivao iz toga), o meteorima i kometama. O svemu tome, pomalo.U stan, na sedmom spratu njegove zgrade, je ušao prilično neprimetno, odmah šmugnuo u sobu i uzeo onaj papir. Nažvrljao je sledeće: 3 tegle slatkog od kupina, 4 tegle ajvara i jedna tegla kiselih krastavaca i još poneka čuda turšije. I litar domaće rakije. Smatrao je da to treba poneti sa sobom. Deda Dragojeva vikendica nije imala frižider, ali mu on i nije bio neophodan.Tih dana je i napolju bilo baš kao i u frižideru, bar što se temperature tiče. Za sada, nije mogao sa sigurnošću da proceni koliko mu čega treba, baš kao što nije mogao ni znati hoće li ugledati svetlost dana dvadesetprvog decembra. Nije odbacivao niti jednu varijantu, niti jedan mogući scenario, bilo da se radi o raspadu bilo kog sistema koji radi na struju (jer nje, verovao je, naravno, neće ni biti ), pa do verovanja da ćemo doživeti i sudbinu naših gigantskih predaka, dinosaurusa.On je život bez veš mašine, interneta, televizora mogao zamisliti jer već dugo nije osećao nikakvu zavisnost. Nije bio siguran šta će se desiti, ali je bio siguran da će se desiti ...nešto.Ustvari, njemu je bilo potpuno svejedno, ionako će tada biti u dedinoj vikendici na selu ,sklonjen od gradskog života, perverzija, malograđanštine i svakojake prljavštine koju njegov grad nudi, sklonjen od svega što je „urbano“, „savremeno“ i „moderno“. Ne treba njemu ništa od toga. Sve je to prezirao i iz nekog, samo njemu svojstvenog bunta, hteo je da pobegne od svih i da dokaže da je on u pravu! To i nije bilo neobično, jer je on uvek i bio kontraš i radio suprotno od ostalih, čak i ako je znao da to što radi ne vodi nikuda, baš zbog svoje tvrdoglavosti. Ali ovoga puta mu se činilo da će ipak on ispasti najpametniji iako nije popuštao.Čitava ova zavrzlama kojom se on bavio, bila je odličan povod kako bi se on uverio u originalnost svog uma, kako bi se izdvojio iz mase koja ga je okruživala i nazivala ga šampionom u mlaćenju prazne slame, prodavanju magle i šarenih laža. Zato oni, kao takvi i nisu bili vredni njegove analize. Smatrao ih je praznima i providnima, tako da je gledao kroz njih.Čvrsto je verovao da će se kad tad svi vratiti svojim korenima, selu, bezbrižnom životu koje ono nudi, gde će svako biti prinuđen da se vrati najprimitivnijim oblicima proizvodnje materijalnog, ma koliko to sada zvučalo paradoksalno. I naravno da se on vodio zdravom logikom, to mu niko nije mogao osporiti i u tom pogledu je sebe, na neki način, video kao revolucionara. I tu revoluciju je on shvatao i kao nužno zlo, koga su mnogi oko njega tvrdoglavo ignorisali ili nisu bili ni svesni. Njegova „vera“ bila je toliko jaka, da je već sada ravnodušno reagovao na činjenicu i mogućnost da bude smaknut sa lica zemlje. Bio je jedinstven sa takvim razmišljanjem i potpuno istrajan da bude prvi koji će pokrenuti lavinu. Ako do nje uopšte i dođe...
              Paralelno je razmišljao o tome i nasumice trpao svoje stvari u torbe. Njegovu zanesenost i izgubljenost prekinula je svađa roditelja iz susedne sobe. Kupovina praseta za Božić bila je glavna i jako aktuelna tema tih dana. Rasprava oko toga da li je bolje kupiti prase ili možda prasence potrajala je dobrih 15 minuta. Njemu je bilo potpuno nepojmljivo da ti ljudi u ovakvom trenutku razmišljaju o 5 kg prasećeg pečenja , pa još i da se oko toga svađaju i galame. Porodičnu idilu prekinuo je i sestrin dolazak iz škole i saopštavanje radosne vesti o popravljenom kecu iz matematike, što je prisutne razveselilo, tako su se u naletu lepih emocija ipak zaustavili na prasetu i 30kg. Već je bilo 4 popodne kada je završio sa pakovanjem. Jedan ogroman ranac i dve još ogromnije torbetine odavale su utisak da se radi o nekome ko odlazi u Tunis ili Egipat na 2 meseca, a ne o nekome ko odlazi na selo i to na 5,6 dana kako bi u miru spremao ispite (kako je on već obavestio (slagao) roditelje o razlogu svog iznenadnog odlaska). „ Ma šta me briga šta će da radi, lezilebović , ionako ima 26 godina, neka završava već jednom taj fakultet. Neka ide i na Mars ako hoće! “ , bile su očeve reči prilikom majčine opaske kada je ona videla onolike torbetine, dok se on užurbano obuvao u predsoblju. Majka je odmah potrčala za njim, gurnula mu u džep par vunenih čarapa, koje je isplela njegova baka Dragica dok je još bila u stanju da to uradi. Majka ga je onako brižno pogledala, a on se samo nasmejao i krenuo na autobusku stanicu. Sestri i ocu se nije ni javio. Bio je neprimetan poput duha.
“Neću doći na jesen kada opada lišće, neću doći u zimu kad je sneg ” , bio je njegov odgovor na pitanje roditelja kada će se vratiti sa sela.  Tada su i oni definitivno zaključili da on i nije baš normalan u poslednje vreme. Nije bio ni gladan ni žedan. Hranio se sopstvenim buntom i nekakvim revolucionarnim duhom, kako je on to nazivao. Malo je govorio, a i to što je govorio uglavnom je delovalo nerazumljivo i neshvatljivo kako roditeljima, tako i onim “providnim“ ljudima oko sebe.„ A ja sam ga normalnog rodila...“ govorila je njegova majka, onako rezigniranim tonom, kad god bi on započeo priču sa najmračnijim predviđanjima i pesimističnim najavama sa katastrofalnim završetkom.Otac ništa nije govorio, mahom se krstio. I to je njega dodatno podsticalo da pokaže svim neznalicama i nevernim tomama da on govori istinu i da nimalo ne preteruje u tome.
                  Do sela mu je trebalo dobrih 27 km i za to vreme, dok je putovao, razmišljao je o onome što ga čeka večeras .Osećao je tremu i nju je razbijao neprestanim pevušenjem. Autobus je stigao do željenog odredišta oko osamnaest i trideset. Njega je po izlasku iz autobusa odmah oraspoložila nekakva seoska atmosfera sa blagom snežnom vejavicom, tako da je rešio da svrati u Rajkovu kafanu, koja je još uvek radila , baš kao i pre 17 godina (kada ga je i deda Dragoje poslednji put vodio u selo) i da unutra popije ...čaj. Za trenutak je zaboravio na sve ono što ga večeras očekuje, skrenuo je misli sa tih stvari, iako je do toga ostalo još samo nekih 5 sati. Natenane je ispio svoj čaj i potpuno smiren uzbrdo, neasfaltiranim, putem od blata i snega, do vikendice koja je bila udaljena bar 4 kilometra od Rajkove kafane i on je morao dobro da prepešači. A još je i torbe nosio. Zaboravio je da je tog dana pojeo jedva jedno parčence hleba. Popio je i čaj. Malopre. Bez obzira na sve poteškoće, na koje nije ni obraćao pažnju, sa zadovoljstvom je prešao tu deonicu i stigao pred vikendicu koja je bila tik pored seoskog puta.Već tada je bio vidno izmoren, a kako i ne bi? I pored toga bio je poprilično veseo i odmah je otključao vrata i ušao.Vrata su zaškripala, onako iritirajuće. „Ovde je hladno ,ovde je zima , ovde je mrak ...“ pevušio je dok je ulazio unutra. Stari ormar je bio prvi predmet koji je ugledao.Odmah zatim je ugledao i krevet, sto, nekoliko stolica, kreku Banovići i šporet Smederevac na kraju, u uglu. Prvi komšija bio je udaljen kilometar i po, na par brda od njega. Sve oko njega je ličilo na pravu malu divljinu. A nije naročito voleo ovo mesto dok je kao mali sa deda Dragojem dolazio u lov na lisice. Na stolu je ostavio tegle sa zimnicom i slatkom od kupina, flašu rakije, par hlebova, a ostalo će uzeti dole, kod Rajka u prodavnici. Ako zatreba uopšte...Odelo je bacio u ormar, nasumice, baš kao što ga je i spakovao kući. Iz ranca je izvadio mnoštvo knjiga. Bilo je tu i Andrića, Dostojevskog, Ćosića i Balzaka i kojekave filozofije...uglavnom sve sem stručne literature, koja ga nije ni zanimala. Čime bi se inače i zanimao na selu, bez kompjutera, TV-a ? Naložio je kreku, obuo vunene čarape, upalio stari prašnjavi fenjer , iako je u kući imalo struje, a i sijalica je radila. Rešio je, čitaće naspram sveće kako bi se navikao na život bez električne energije... Sve je poslove obavio kako je i trebalo i sad mu je ostalo samo da čeka. A to je samo on znao.Osetio je blagu nervozu, ne zbog usamljenosti (na to je već navikao, već duže vreme se ni sa kim nije ni družio), već zbog iščekivanja onoga što predstoji. Mislio je na prvi i poslednji dan. Nije hteo da to slučajno prespava, ne želevši ništa da propusti, iako on, ustvari, nije ni znao kako to izgleda. Zamišljao je to kao nešto strašno i nesvakidašnje, kao nekakav zemljotres, tornado, oluju i ježio se od same pomisli na to. Svejedno, on je rešio da to valjano proprati. Zato je i došao tu gde jeste.Odavno je prevazišao sve strahove , ali je i pored toga osećao neku nelagodnost i nestrpljivost. Istu onu nervozu od malopre. Hteo je da odspava bar malo i da odmoran dočeka sve na nogama. Neuspeli pokušaji da zaspi pretvarali su se u haotično prevrtanje po krevetu. Bio je siguran da je već prošlo 12 sati, a još uvek se ništa nije dešavalo.U sobi je bio mrkli mrak, tako da on im pored otvorenih očiju nije ništa video. Zato je čuo odlično kad god bi iz kreke dopirao neki neobičan zvuk.On je na takve zvukove refleksno reagovao, panično se okretao, prestajao da diše, misleći da se nešto neobično dešava. Ničega nije bilo u tim trenucima. Iako nije znao kako zriču srebrne bube, pucketanje kreke odavalo je na njega baš takav utisak. I to ga je smirivalo.Više nije bio toliko napet, razdražljiv i nervozniji kao malopre. I dok je napolju sneg već uveliko vejao, on je zamišljao kako se zemlja pod njim razdvaja i nije bio siguran da li je to i sanjao.U iščekivanju svega, sada već skroz fizički i psihički premoren, nije mogao da razlikuje realno i imaginarno, video je stvari iz sobe koje lebde oko njega i nestaju u nekakvom viru. Bio je pod visokom temperaturom. Nije registrovao stvaran svet oko sebe, a njegova glava je bila teška kao nakovanj i puna briga. Nesvesno, tonuo je u san...
               Odjednom, probudila ga je neka buka.Odjednom! Trgao se iz sna, baš kao da ga je neko isprskao hladnom vodom.U prvom trenutku, bio je iznenađen kako je uopšte i zaspao, međutim, nije imao vremena da o tome razmišlja. “ Probudi se ! Pokreni se !“, govorio je sebi, još uvek sanjiv i krvavih očiju. Izleteo je iz kreveta, zgrabio jaknu, obuo cipele, dok se jednom rukom držao u predelu grudi, misleći da će tako sprečiti srce da iskoči napolje od silnog lupanja. Kako je u prvom trenutku posumnjao da je buka izmišljena u njegovoj glavi kao proizvod haotičnog psihičkog stanja u kom se nalazio, tako je svakog sekunda, kako je buka postajala sve izraženija i jača, ta sumnja nestajala.Osetio je i kako tlo pod njim podrhtava nekim neujednačenim ritmom, dok je brujanje postajalo sve nesnosnije. Stajao je kao skamenjen na sred sobe i u mraku, izgubivši svaki pojam o vremenu i prostoru.To je to ! Dočekao je! Konačno! Ipak je bio u pravu! Najstrašnija stvar mu je pred vratima, tu pred njim, na dohvat ruke, samo je trebalo da izađe napolje i da je pogleda u oči! „Pusti oči nek’ vide još ovaj put , pusti uši nek’ čuju još ovaj put “, odzvanjalo mu je u glavi . Odjednom se osetio srećnim, baš poput deda Dragoja koji uspeva da ulovi plen o kome sanja godinama. To osećanje sreće naizmenično se smenjivalo sa nekakvim strahom, kao da mu nije bilo svejedno, iako je tvrdio da je potpuno ravnodušan. Buka je postajala još jača i on je morao da izađe napolje.U mračnoj sobi , potpuno dezorijentisan, u želji da izleti napolje, udario je kolenom o drveni sto toliko jako da je sa njega pala tegla sa slatkom od kupina i završila na podu. Međutim, haotično stanje u kome se tog trenutka nalazio i želja da izađe vani, pa makar i bez jedne noge, potisnuli su u njemu bol u kolenu izazvan jakim udarcem o sto.Bio je spreman da izađe napolje. Otvorio je vrata, iako je mislio da će se od podrhtavanja tla ona sama otvoriti, a od strašne buke, koja je dolazila spolja, njihovu prepoznatljivu škripu nije ni čuo. Stajao je nepomično na pragu, kada mu je lice zapljusnuo sneg, a od silnog vetra koji je duvao i snežne beline koja se ukazala, kao da je oslepeo tog trenutka. Imao je utisak da zbog toga neće ni stići da “je“ pogleda u oči, iako je „ona“ postajala sve bliža i bučnija! Gotovo da ništa nije video oko sebe. Zato mu je čulo sluha postajalo naoštrenije , a grudi poput tempirane bombe nisu osećale hladnoću.Onako van sebe, klekao je na prag koji se zajedno sa njim tresao ...
                   Odjednom, buka je prestala. Odjednom! Mrtva tišina i mirno tlo. Snežna prašina se spuštala poput magle, a pred njim je počela da se ukazuje jasna silueta.Ugledao je ispred sebe ogroman bager , parkiran na putu par metara od njegovog praga. Pravi bager, baš onakav za čišćenje snega. Žute boje. Ili narandžaste. Nije obratio pažnju na to. Iz bagera je izašao vozač, srednjih godina i crvenog nosa od hladnoće. Ugledavši paranoika, izgubljenog pogleda, na pragu, obratio mu se : “ E, prijatelju, nije valjda da sam te probudio? Jebiga, šta ću, tandrče ova moja mašina ko nenormalna, a i država nije kupovala nove bagere već 30 godina, a ovo moje cepa k’o tenk!” Paranoik ga je izbezumljeno gledao, iskolačenih očiju, poput nekog šumskog divljaka, dok je šofer nastavio istim tempom i u jednom dahu: “Ma prijetelju, zajeban je ovo pos’o, a i vi, seljaci, mogli bi da se malo organizujete, da počistite ovaj sneg oko kuće, pa ne možemo ni mi sve sami ’el tako? Šta je, nemaš lopatu? Evo imam ja jednu, daću ti je, a ti je vrati kod Rajka u kafanu kad počistiš dvorište, ipak to nije moj rejon. Hehehe, ajde uzdravlje! ” , vozač mu ostavi lopatu, krenu ka bageru i zaustavi se odjednom : “Nego, prijatelju, da nemaš nešto da se popije, al bi mi legla jedna ljuta, da me ugreje? ”  Paranoik ustade sa praga i ulete u kuću i začas se stvori sa flašom i čašicom ispred šofera i nasu mu . “Uh dobra ljuta! ” , reče šofer nakon eksiranja rakije i čudno otresa glavom : “Uhhh, hvala ti prijatelju, živ bio! ” Dok je šofer palio bager, paranoik je tiho ušao u vikendicu, zatvorivši vrata za sobom. Šofer je nastavljao svojim poslom, zvuk bagera se gubio u daljini...on je seo na krevet i ugledavši jednu tačku na zidu , fiksirao svoj pogled za kratko. Za trenutak se nasmejao i potegao 2 gutljaja iz flaše i spustio je pored sebe. Osetio je psihičku ispražnjenost. I oštar bol u kolenu.

четвртак, 23. септембар 2010.

Reč dve o kantici eurokrema, crvljivoj jabuci i tumačenjima problema reinkarnacije



" Jebiga, nisam mogao ranije da navratim. Radio sam nešto oko kuće i tako. Mislim, jeste da su mi pomagali ali mogu ti reći da sam baš najebao. Izvini Draganče što psujem, znam da nije ni mesto, ni prilika ali izgleda da me neki đavo tera. Možda zato što sam preopterećen poslom, a i živci mi odavno stradali. Kad bolje razmislim, šta ja tu imam da kukam, ceo život teglim građevinski materijal preko leđa. Nikad se nisam žalio, nikad mi bre nije bilo teško! A vidi me sad! Ostarela leđa, prijatelju, ostarela. Drtina matora, eto šta sam. Je l’ znaš da sam juče jedva preneo 200 grama? Mislio sam da uzmem neki odmor, da odem u šumu, da se parkiram u neki ‘lad, legnem u mahovinu i da kuliram. Dok mi ne dosadi. To sam planirao, majke mi moje. Ne mogu bre više ni ja ovako. Ubiše me kupatilske pločice! Em tvrdo, em hladno, em klizavo. Ali živi se, pa makar i u kupatilu. Smeta vlaga, znaš i sam, kažem ti, leđa popustila. Evo jedva juče preneh 200 grama! A da, to sam ti već rek’o. E, jel se sećaš kako smo ranije zidali mravinjake, samo smo šibali! Ma mog’o sam, čini mi se i po kilo da prevalim preko leđa na dan. A ti mi vičeš: Neka Ljubo, šta si zapeo ko sivonja, odmori bre malo? A ja jok! Nosim oni zemlju, samo cepam, a nisam se ni oznojio pošteno. E, mlados’. I hteo sam i mog’o sam. Sad…ma šta da ti pričam. Udavih te više, a i koga to briga. Evo oni moji, boli ih uvo za sve, neće ni prstom da mrdnu. Sunce im jebem neradničko! Skupe se sa društvom, njih dvesta, pa poteraju šljivu na sunce, pa je iscede do poslednje kapi. Samo ljuska i koštica ostanu od nje, pa dignu svih šest uvis! A mi se, Draganče, kol’ko ja znam nismo toliko alkoholisali? A ja im kažem, deco moja, da znate kakav je Draganče radnik bio! Sila bre! A oni: Ne smaraj, ćale...Eto šta sam dočekao. Nemam ni zdravlja, ni snage, ni autoriteta, a ni pošten krov nad glavom. Ti si se odmorio, bar da ne gledaš ovu prapast. Jebiga, i mi se osipamo. Polako ali sigurno. Ovde u selu, spala knjiga na nas hiljadu četristo šezdeset devet. A do juče nas beše hiljadu petsto tri’es osam ili tri’es šest? Ne znam ni ja, pravo da ti kažem, zaboravio sam. Za sve je kriv onaj gazda, koji je baš rešio da menja pločice na kupatilu, a mi ostadosmo bez krova nad glavom. Dok si rek’o keks! Pišam se na ovaj mravlji život...pola nas izginu od Rajda, pola nas potamani metlom ona gazdina žena. Mi, koji smo pretekli, uspeli smo da se odselimo. Na jedvite jade. Znaš i sam kada te proteraju sa ognjišta, snalaziš se kako znaš i umeš. Srećom, nismo morali puno da putujemo. Upadosmo kod njegovog komšije u kupatilo. Kažu za njega da je mnogo dobar čovek i da ni mrava ne bi zgazio. Na kraju krajeva, videćemo, za sad se ne žalimo. Ali neću time da se zadovoljavam, zlu ne trebalo. Baš preko puta radimo jedan četvorosoban mravinjak. Eto radilo se juče, mogu ti reći, baš onako junački. Ja sam preterah 200 grama. Pa rek’o sam ti to već!? Bilo nas je negde...slagaću te, oko sedamsto radnika. Recimo tako nekako, stvarno nisam brojao. Ko se odazvao, dobro je došao, a i ja sam mu od srca zahvalan. Nezgodno nam je samo što moramo da prelazimo put kad idemo po pesak, granje i zemlju. Samo mi je juče osamnaest radnika završilo na automobilskoj gumi. Pričam im ja, pazite delije kad prelazite ulicu. Al’ nemaš sreće, pa nemaš. Zgazi te bicikla, dok kažeš keks. Sećam se, ti Draganče, uvek si pazio, šta si sve preživeo, pa to je čudo jedno! Ma đavola sreća, imao si ti pameti da se uvek iskobeljaš. Bio si pravi lisac. Sećam se kad smo pobegli onim crvima, kad su nas zatekli, navodno, u njihovoj jabuci. Ej ti! Pa gde to piše da je njihova? Nego, svađao bih se ja s njima da nisu jaki, a ja brz, ti okretan kao čigra, pa uhvatismo šturu! Hehe...A jel se sećaš kad smo upali u kanticu eurokrema? A? Umalo se ne udavismo. Ti navalio: ajmo Ljubo po slatko, pao mi šećer. Pa sa deset santima pravo dole, buć! Priznajem, ja nisam smeo da skačem, skotrljao sam se nekako. Ali, ćuti, dobro je da smo se izvukli onda. E već da smo uleteli u slatko od kupina, bilo bi zeznuto...Znaš i sam da ima mnogo naših koji su svoj mravlji život dali u borbi za slatko od kupina ili džem od šljiva....I ti si, Draganče, mnogo voleo šećer. Sledeći put kad budem navraćao na groblje, natovariću ti malo vanilinog šećera. Eto, koliko se valja. Zaslužio si da te se setim, bar za toliko. Znaš da ja nisam kao neki koji su te navodno poštovali, a iza leđa te Draganče ovakav, te onakav. Sve su to vucibatine i gilipteri. A sve je počelo onda kada smo se pentrali na onu drvenu banderu, kad su nam trebala drva za zimu. Onda...kada je naišao onaj detlić i kljucnuo te u nogu. I posle kažu: eno ga ćopavi Draganče! Vole mravi da se naslađuju tuđom nesrećom...Znaš, ipak to nije lepo, a znam da se ti nisi ljutio zbog toga. A samo tvoja duša zna kako je malterisati mravinjak sa pet nogu. Ma kakvi, nije bilo prepreke za tebe. Bio si vredan ko mrav. Možda baš zato što si i bio mrav. Ja neću još da malterišem onaj moj. Znaš, pričao sam ti već da radimo žestoko i da sam preneo 200 grama juče. Sutra bi trebalo, ako nas posluži vreme, da “udaramo” ploču. Biće posla. Hvala bogu, bar ima šta i da se radi. Samo nema radnika kao pre. Sve džablebaroši i lezilebovići, gde god se okrenem. Svako bi da bude cvrčak. I svi bi da zuje okolo i ništa da ne rade. Ma šta te davim ja koji đavo. Ima i gorih stvari, nisam ti sve rekao. Počeli masovno da se doseljavaju neki žutaći kod nas. Mislim, mravi ko mravi, samo žuti. Kažu, tamo kod njih prenaseljeno, pa došli ovde kao šatro da rade, zarađuju i prehranjuju familiju. Svaki dan po ‘iljadu i po njih. Pa se osiliše, otvaraju trgovine, samo niču oblakoderi, vredni neki do zla boga. Sad su i monopolisti na tržištu. Sad ti oni drže stovarišta građevinskog materijala. A ti sirotinjo, nema za šta mravojed da te ujede. Kradi, snalazi se, drž’ ne daj…More, sunce im jebem ono žuto. Em ih pristiže svaki dan, em se nakotiše, ma ko da su tu vekovima. A da znaš Draganče što su ružni! Uuuuuuu! Katastrofa jedna. Kad bih ja bio ružan kao oni, pa mislim da bi mi bilo mrsko da samog sebe pogledam u oči. Ono, jesu oni miroljubivi i sve to...ali bogami, za koji mesec, prešišaće nas po brojnosti, a nas će imati taman toliko da stanemo pod jednu muškatlu. Uglavnom došla su neka vremena, budibogsnama. Eto, mi ginemo očas posla. Dok trepneš. Veliki te gaze, jači te štipkaju i udaraju. Nekako bih najsrećniji bio da nas bar svi zaobilaze, kao da im je to neki problem. Kao da mi svima smetamo? Ti si jedan od retkih koga je srce izdalo. Ko zna, to je možda i od sekiracije, svega si se ti nagledao. Džabe ti i što si učio da plivaš u kišnoj kapi i što si znao da se pentraš uz zidove, kad znaš da, u principu, ništa ne zavisi od tebe. Eto, a ja se sekiram kako ćemo sutra da “udaramo” tu ploču. Blago meni onda kad veće sekiracije i brige nemam. Nego, Draganče, znaš, uvek sam hteo nešto da te pitam, i ko za inat, toga se setih tek sada kada me možda i ne čuješ. Kako god, uvek me je to kopkalo i baš, baš zanimalo! Je l' veruješ ti u reinkarnaciju? Mislim, znaš da sam prostiji i od zrna pasulja pa ne znam ni sam da ti objasnim...ali to je kada se kobajagi nakon smrti preobraziš u nešto drugo. Kao život posle smrti, tako nekako. Jel me razumeš? Nebitno. Nego šta sam hteo da ti kažem u vezi toga... bez zajebancije, stvarno sam puno razmišljao o tome. Pred spavanje mi padne na pamet. Recimo ja bih voleo da budem komarac! Najviše zbog letenja i tih stvari. Malo zevam, kuliram i onda kad se smorim, pustim krila u pogon i letim, zujim i gledam mrave kako dole crnče i dirinče. Pa bih onda otišao kod onog gazde, pa bih ga naboo u očni kapak kad god bi dohvatio pločicu u kupatilu, a onu njegovu ženu bih ujeo za nos kad god bi se latila metle! Krvi bih im se napio! Eto, tako bih ja voleo. Ali iz ove kože se ne može. A ti Draganče, baš bih voleo da znam kakav ćeš to novi oblik da poprimiš. Možda si već poprimio. A možda si baš ti bio ona bubašvaba što je prošla pored mene pre 5 minuta? Ako je tako, onda nije lepo što si me iskulirao. Mada, ja mislim da to nisi bio ti? Ne bih samo voleo ba budeš homosapijens.To ti je čovek ustvari, isti đavo. Ti ljudi, izgleda, pokupiše svu moć i zlo ovog sveta, a nama šta ostane. Mada, ti to ne možeš da biraš. Ako slučajno budeš čovek, pazi, nemoj samo da me zgaziš ako naletiš nekad na mene. Gledaj kud ideš! Hehe...Nego znaš, još nešto sam se pitao. Mi mravi verovatno idemo u raj? Pa brate mili, red bi bio da nas šalju tamo kad mandrknemo. Mislim, ceo život rintamo, mučimo se, sklanjamo se u kraj, pa nama je pakao ovde! Pa nama ni krčkanje u sumporu ne bi naročito teško palo. U suštini, stvarno nemam pojma. Lupetam samo. Evo, skroz sam se zbunio... Sad više ništa i ne znam, ni šta ima posle smrti, ni gde to mi idemo, raj ili pakao? A pravo da ti kažem, ne znam ni ja gde sam ovo došao. Ustvari, ja i nemam pojma gde ti je grob! Eto, stao sam pod ovu bokvicu, čisto da se sklonim od vrućine. Ko zna pod kojom si ti bokvicom, trulom bagrenovom granom, pod kojim orahovim listom? Ako me čuješ, ti ćeš me čuti, gde god bio ja. Ustvari, ja uopšte ne znam ni kada si ti umro Draganče. Samo sam jednog dana primetio da te nema. Ni sledećih 5 dana te nije bilo. Ni danas. Ne znam ni da li je srčka ili ti je presudila nečija patika, martinka, patofna...Samo nagađam. U principu, samo još to i mogu, pošto više ništa i ne znam. Rekoh, ajde malo da ti se izjadam, plašim se samo da nisam preterao. I mislim da je sad stvarno vreme da idem. Znaš, radim ploču sutra? A da, to sam ti već rek’o…E pa Draganče, odoh ja sad. Da bar mogu da ti obećam da ću doći sledeći put..."

Reč dve o Sampdoriji, rolovanoj teletini i teta Gordaninom bureku

  • Negde, u ne znam koje vreme:
-  I, jesam ti rek'o da će da dođe Sampdorija? Jesam rek'o breeee?! Slušaj mene samo!
-  Dobro brate, dosadan si, 'ajde o'ladi malo, ispade da si vidovit !
-  Brate, pa jesam, jebem kevu kolko sam vidovit! Ko onaj , jel ga se sećaš, Ljubiša Trnvčević!? Da li se čujemo?! Hahahaha...
-  Nije Trnavčević nego Trgovčević, moronu jedan. Imao je svoju emisiju na TV-u u doba najgore inflacije i krao napaćenom narodu pare, kad nismo imali ni za zrno kafe. Zaharije je Trnavčević, onaj čiča dinosaurus, sa velikom glavurdom što vodi emisiju za napredne poljoprivrednike.
-  E al ga usra sad! Ja to i ne gledam , pa ne znam.
-  Pa ne gledaš kad se to emituje oko 9, 10 izjutra, a spavaš do 2. Poslao bi te ja na njivu malo, pa bi znao...
-  Aj ne kenjaj, leba ti...vidim ti se ubi od posla, zglobovi ti atromfirali od tastature...Sampdorijaaaaa...allleee alllleee!!!!!!
 - Šta se dereš konjino koji kurac, okreće se narod, gleda da l' smo normalni!?
-  Ma boli me tuki sad, neka se okreću, što, neće da mi dođu na slavu ?
-  Ne mlati , keve ti, šta se ložiš, jedva sam te odgovorio da ne igraš onaj smrdljivi Verder od dva do tri, bilo poluvreme 4-1, jebote, ko još  igra Verder ispod tri gola? Pokrij se po glavi i ćuti, da ti nije mene bilo ne bi vid'o kako izgleda 100 evra.
-  Pa brate jebiga i najbolji pogreše...hahaha, i šta si prso, jebote, dobili smo 2 i po 'iljade evra, daj mu ga malo!
-  Nisam prs'o nego me nerviraš, ponašaš se ko da su te pustili iz Kovina...
-  Iskuliraj bre, opušteno. E ajmo da popijemo nešto? Da svratimo malo u onaj novi lokal u centru, što je kafa 200 kinti?
-  Jebote, spiskaćeš te pare za 5 dana, ti bre ne znaš da se kontrolišeš!
-  Ajde, nemoj si sisa, ja plaćam! Ajde!
-  Dobro, ajmo...

  • 3 minuta kasnije
-   U brate,vidiš što je lepo ovde, ima i klima, provali stolice što su dobre, lepa im ova jambolija....a vidi, sve neki fenseri, jebem ih u usta buržujska! Brate, ajde da naručimo onaj najskuplji viski, da mu jebemo kevu. Onaj Džek Balantajns! Ili onaj Danijels? Jel to isti kurac?
-    Nije Džek Balantajns, nego samo Balantajns, šabane.
-    Pa ti si šaban, i taj lik Balantajns je morao da se zove nekako. E konobar, daj nam dva Džeka Balantajnsa!
-   Mislite na Džek Denijels?
-   E taj! I stavi led, nemoj da zaboraviš! Brate, jesi provalio koji derpe ovaj konobar, gle ga kako ide!
-   Zabole me bre, ajde da istučemo taj viski, pa da idemo da razdelimo te pare, imam dug 250 evra, dužan sam i bogu i narodu, da vratim to i da ne mislim...
-   Aj bre opusti se malo, uživaj...i nije nešto ovaj viski, meni bolja ona dedina rakija u podrumu.
-   Pa nije ti dobar, kad si seljak, to je otmeno piće, a ti si naviko na rakiju i na pečen krompir, ne znaš ni čašu da držiš.
-   Uuuu jaka stvar, serem im se na otmenost, jebo ih viski...E brate, sad mi pade na pamet, nemam dinare, daj mi nešto molim te...onaj u kladionici mi dao evre...
-   Drži, dajem ti 500 kinti zadnjih, a rek'o si da ćeš da platiš...
-   E konobar, da platimo, zadrži kusur...jesi gledao kako ga trpa Sampdorija, a?
-   Nisam, ne pratim fudbal...
-    A boli te, imaš dobru kintu tu...kolko ti daje gazda?
-    Ajde , bre izlazi više, šta smaraš čoveka?
-    E jesi neki...pitam čoveka, nisam ga pojeo...E gde bi mogli sad?
-    Ja bi mog'o u krevet malo da odmorim i da mi daš pola mojih para a ti radi šta 'oćeš što se mene tiče...
-    Znači ne mogu da verujem, koji ti je kurac? Ajmo negde samo da pojedemo nešto, pa idi, jebala te kuća.
-    A gde bi ti to da jedemo, majke ti?
-    Pa ne znam...e ajmo onde Kod Dragutina, u onaj restoran dobar? Naručimo nešto besno, neku rolovanu teletinu i te fore?
-    Gde ćeš bre tamo, izgledaš ko klošar, ko da si siš'o sa skele? Tamo takve ne primaju, u flekavom šorcu i drljavim papučama...ljudi na pecanje ne idu tako obučeni...
-    Ko bre? E pa ima da uđem namerno, ko da me istera bre! Nemoj da te loži neko, ajmo...
-    Ma ne znam, bedak mi da uđem, tamo su ti ovi nafurani bogataši, nije to za nas, koji ćemo tamo?...ajmo negde na punjenu...
-    Aj ne seri keve ti, pa taj Dragutin ima jedva osnovnu školu, radio u Nemačkoj ceo život, čistio govna, sad se proserava ovde i postavlja standarde oblačenja! Seljdžo bre, skoro izašao iz opanaka on mi tu...
-    Pa brate jeste, ali...
-    Šta bre jeste? Jebo ga restoran, pa ima da uđem i go ako 'oću i da landaram kurcem bre!
-    Aj ne sernjaj više nego ulazi unutra...

  • 20 minuta kasnije, restoran Kod Dragutina
-    Uh perverzna im ova teletina...konobar! Dođi!
-     Izvolite...
-     Da platimo ovo, jel primate evre?
-     Naravno gospodine, 35 evra, izvolite račun.
-     Evo ti četres, ne treba kusur...
-     Hvala gospodine, i još samo nešto, skrenuo bih Vam pažnju da ne praktikujemo da primamo goste koji su neprikladno obučeni ali s obzirom da vidim da ste prvi put ovde...
-     Jesam ti rek'o...
-    Vidim da ste prvi put ovde i da niste stalni i eminentni gosti našeg restorana, gazda Dragutin zabranio ulazak gostima koji nisu obučeni svečanije ili tako poput Vas, kravate nisu obavezne ali su poželjne, sada nije udarni termin rada našeg renomiranog restorana, ali da znate za sledeći put..
-    Šta bre? A? Slušaj ti, zabole me za tvoje eminetne goste, da kažeš ti onom Dragutinu da može da mi ga popuši, jebem li mu mater seljačku, on će meni da...
-    Gospodine, molimo Vas napustite lokal, u suprotnom, biću prinuđen da pozovem...
-    Ma zovi ga da mu ja objasnim nešto, zovi ga bre!
-    Da pozovemo obezbeđenje...
-    Ma zovi ih bre, ne plašim se od nikoga!
-    Izvolite 40 evra, idemo mi, izvinite molim Vas,doviđenja...ajde idemo
-    Idem bre, poserem vam se na lokal....evo izlazimo. E dobra vam teletina, moram da prdnem ovde kod vas, ako nije zabranjeno...Uhhhh..aaaaaaaaa...ooooo...
-    Ajde bre izlazi, koji ti je kurac više, šta se ponašaš ko stoka neka?
-    Neću bre da mu uđem bre više ovde, konj jedan nepotkovani...
-    Pa i nećeš, jer nećeš imati para sledeći put, imaćeš jedva da odeš kod teta Gordane na burek, ako nastaviš ovako...i to ćeš od mene da pozajmiš za jogurt...
-    Uh brate, da znaš kakav burek pravi, da se usereš, evo sad mi bale pošle na usta...jebem li ti vino!
-    E daj te pare da podelimo...smučio si mi se ceo dan...
-    Što si namćor...Evo bre, neću da ti ih pojedem, drži 1250 evra, ovo računaj da sam ja častio...
-    Važi.
-    E jel znaš šta ću sad da uradim? Ima da odem kući , da ostavim ćalu 100 evra da plati struju, kevi 50 da pokupuje neke kurce za jelo, sestri 50 da kupi patike...da vidiš kako će da prestanu da mi kenjaju što sam napustio onaj pos'o na građevini.
-    U, al si velikodušan u pički materinu...
-    Pa brate mora nešto i meni da ostane...
-    Šta ćeš s tim parama, što ti ostane?
-    Nemam pojma, mislio sam da kupim motor neki, da se kurčim malo, navatam neke pičke, da ih vozim okolo...Ti?
-    Ne znam, planirao sam da odem u Egipat na more.
-    Hahaha, al si prs'o ti, pa tamo su ti piramide, tamo nema more!
-    Ti bre nemaš pojma, je l' gledaš ti televizor, pa gomila naših turista svakog leta ide na letovanje na egipatsko primorje! Jesi čuo ti za Šarm el Šeik? To ti je čuveno egiptsko letovalište, raj na zemlji! Ti bre nisi video dalje od podunavačkih bara...
-    Sereš? Ozbiljno? Pa dobro, ne verujem da ima baš more tamo u Egipatu, možda okean neki, to je tamo velika zemljetina, u pizdu materinu! A?
-    Pa to ti pričam. Tebi bi bolje bilo da upišeš večernju školu da se malo edukuješ, glup si ko kurac!
-    Ma nemoj, a ti vidi nađi neku pičku, malo si nervozan, da se isprazniš malo, a jok ovde da džangrizaš...samo kenjaš i filozofiraš...imam ja jednu komšinicu ima 35 banki, dobra, muž joj na terenu u Austriji, deca u školi, po ceo dan sama, a čuo sam...uh...pričao mi Šone vodoinstalater... odgovarala bi ti, mogu da ti sredim, juče sam bio kod nje, zvala me da joj uradim sistem na kompu, pa kad joj rikne komp opet, ja zovnem tebe, da ti odradiš...znaš kakvu kafu kuva?
-    E, aj prekini više, sereš ko foka...samo tebi ne fali ništa...
-    Pa brate koja si ti dijareja, znači ne mogu da verujem!
-    Ne kaže se dijareja nego dileja!
-    Ma boli me kurac, ja ti sređujem ko drugaru...ma zabole me, odoh do "Bađa" da singliram Trabzon za sto evra. Jebe mi se...'oćeš sa mnom?
-    Ma nemoj sto, daj hiljadu evra, šta je to za tebe? Trošiš ko kuvajtski šeik i Roman Abramovič zajedno. Ajde, ali čekam te ispred, ne mogu da ulazim unutra.

  • 2 minuta kasnije, ispred kladinoice "Roberto Bađo"
-    Sampdorijaaa aleeeee aleeee! E gotovo, drži ovo.
-     Šta ti je to?
-     Ma uzmi drmni to Nikšićko, 'ladno, oćeš kući?
-     Jok moj deda će. Trebalo je još pre sat vremena, treba da zovem Kiza da mu dam kintu...
-     Idem i ja s tobom, do tvoje kuće, pa ću ja dalje da nastavim kod Šomija, došao iz Nemačke, pa idemo da se pokočimo od alkohola, posle ćemo u grad da se dokusurimo, kaže biće i neki roštilj... e čekaj me čas, ovde iza ćoška da svratim kod teta Gordane da uzmem burek i jogurt...da nećeš ti?
-     Koji bre burek i jogurt, pa sad si popio Nikšićko, pojeo si porciju teletine Kod Dragutina a ideš na roštilj kod Šomija, jebeš mi mater ako si normalan, gde ti sve staje?
-     Što brate? Pa šta mi imalo ono teletine, ništa, samo sam ga zamezio, a ovo pivo nisam ni osetio, a roštilj ko zna da li će da pretekne kad ja dođem, ionako Šomiju dolazi onaj Škembo, taj lik brate pojede kilo i po roštilja za pola sata, ima da opustoši ovale. Pričali mi ljudi, majke mi. Ja se osiguravam na vreme...dolazim odma', čekaj tu.

  • 2 minuta kasnije, ispred buregdžinice "Kod Gordane"
-    Evo me brate, al je vruć, sad ga izvadila, samo se puši...
-    Zaboravio si jogurt mamlaze, gde ti je?
-    Pa nema, nestalo...njam njam mljac...Sampdorijaaaa aleeeealeee...mljac mljac, o'š malo?

Reč dve o japanskim traktorima, dedinoj Ladi i Kvadraturi kruga

Dragi dnevniče

Evo ne napisah ništa već sedam dana, bila mi je tastatura na remontu, srećom pa je danas stigla. Inače za tih sedam dana se ništa naročito nije dešavalo. Do danas. Ako je juče bilo smooooor, za ovaj dan ne mogu da kažem da je bilo baš tako. Nije bio smor samo zato što je dan bio užasno naporan. A šta bih radio da je školska godina krenula 1. septembra, što je bio običaj ranije? Oni kreteni prosvetari rešili su da štrajkuju opet jer su im plate povećane samo 40 posto, a nisu im ispunjeni zahtevi za skraćenje časova na 15 minuta. S obzirom da su jaki kao crna zemlja, može im se. Vlada će im sigurno izaći u susret. I to verovatno na štetu poljoprivrednika, kojima su kupljeni japanski traktori pre par nedelja. Poljoprivrednici su  ionako u manjini, a i obradive zemlje gotovo da nema ali se još nekako trzaju. U Vladi su rekli su da će te traktore prodati nekim Mađarima, a za kintu obogatiti budžet prosvetara. Sve to je uzburkalo ogorčene poljoprivrednike, kojima su traktori sve i svja, pa je Vlada našla kompromis i kupila poljoprivrednicima bonove za hranu u Mek Donaldsu. Naravno, novac za to je uzajmljen od Kineza koji će zauzvrat dobiti prostor Nacionalnog parka Kopaonik (inače jedinog našeg parka), za izgradnju nekih fabrika tekstilne industrije. I tu se niko nije bunio jer na Kopaoniku već 25 godina nije nikla bukva, a kamoli bor, pa nam je sav taj korov tamo stvarno bio nepotreban, a i preti epidemija od navale mutiranih pacova. Najvažnije od svega je da je sve nas, pa tako i mene obradovalo to što je raspust potrajao. Mogao je još malo, ali dosta i ovako. Ipak obradovalo me je to što je profesor nuklearne fizike otkazao dolazak na časove prve dve nedelje. Kažu da je zakasnio na avion za Egipat, pa je morao godišnji odmor da iskoristi baš u septembru. Ministarstvo mu je izašlo u susret jer je zapretio štrajkom glađu, a zna se da se kuburi sa stručnim kadrom. Njihova ucenjivačka politika sve više prevazilazi granice podnošljivog. Deda kaže da nisu više normalni i da on nije učio nuklearnu fiziku u gimnaziji i da je onu običnu fiziku učio tek od šestog....strašno, kakav debilizam. Prvi dan u školi nije bio loš. Kao i svaki drugi prvi dan. Naša gimnazija je tek na 35. spratu, jer su do 30. sprata kineski tržni centri, na 31. je laboratorija za nuklearnu fiziku, kabinet za fizičku hemiju, odsek za vanzemaljska istraživanja i kloniranje ovaca i krokodila. Tek onda ide naša škola, pa tek ostale stručne. Srećom pa lift radi punom parom. Stvarno je problem dolaziti u školu u septembru i to u skafanderu. Zdravstvena organizacija je izričito naredila to zbog one havarije u nuklearci u Bugarskoj...jebiga, sreća pa je danas bilo nešto hladnije, što nije uobičajeno za septembar, tek 35 stepeni. Leto je zato bilo zajebano, preko 70 Celzijusovih, a index UV i gama zračenja je išao i do 14, tako da doktori nisu preporučivali izlazak napolje bez maske za varenje. Jedva čekam decembar da se spusti ispod 20, tada skafanderi i neće biti problem. Decembar sa nestrpljenjem iščekujem i zbog zezancije, jer je razredni najavio ekskurziju! Neka škola u prirodi i te fore. Sneg sam video svega par puta pa škola organizuje ekskurziju na Alpe, međutim, ako tamo ne bude snega, moraćemo na Grenland, ali je to skuplja varijanta. I da vatamo ribu sa Eskimima, što reče Srele! Hehe Srele je najjači lik u odeljenju, prava komedija, i priča kroz nos, ma skroz je smešan. Kaže da je to zbog devijacije od rođenja. Devojke se lože na Holandiju i pominju Amsterdam, gondole i ta sranja...deda kaže da je Venecija bila dobra što se toga tiče, ali otkad je Amsterdam pod vodom, Venecija više nije zanimljiva. Gimnazija ko gimnazija, odeljenje ko odeljenje. Ima nas čak sedamnaest, a od toga su petorica Kineza. Imamo osam devojčica. Par njih su veoma anoreksične i imaju tridesetak kila sa sve maskom za varenje. Inače, pohađaju školu za manekenstvo. Zadnji put su pojele jednu plazmu na fešn viku u Tirani, pre 2 nedelje. Jedna ima čak sve zube. To je neki prvi utisak...šta znam, nisu loši drugari, ali svi bre džigljavi, ja sam sa svojih 196 centimetara najniži...naravno, ukoliko ne računam one pametnjakoviće štrebere koji nisu naš uzrast. To su oni dvojica sa po 11 godina. Oni su završili 5,6, 7. i 8. razred za godinu i po. Baš vunderkindovi neki. Ne koriste školske kompove jer imaju neke svoje koje su sami pravili. U principu, ok su likovi.


               Na putu do škole naleteo sam na gomilu ljudi koji su nosili transparente Ko je ubio Slavka Ćuruviju, gomila omladine, mahom pijane ko guzice. Meni je delovalo kao da se snima neki dobar film, pa sam vikao sa njima, ko zna možda se pojavim kao statista. U gomili ko za inat sam naleteo na Žileta komšiju koji mi je na pitanje: Kakva je ovo gungula?, odgovorio da nema pojma ko je taj lik i da su im neki ludi novinari organizovali skupljanje i dali tone alkohola da se dernjaju na ulici. Žiletovi obrazi su bili rumeno modri od etil alkohola koje je cedio kroz njegova 4 zuba, ali mu je merač na njegovom satu još uvek pokazivao 67 promila u krvi. On je savestan alkoholičar i zna granicu, sve dok merač ne pokaže 70 promila, on ne staje. Gucnuo sam i ja malo, čisto da ga ispoštujem. Nije Žile sisao vesla, zna on...ipak meni je etil alkohol nekako jak, više volim u takvim prilikama da pijem Šangaj Vodku. Kad igram igrice, popijem i po dva litra, ali se retko napijem, jer je blaga. Deda kaže da su votku nekada pravili Rusi, mada on mlati gluposti, koliko ja znam da su votku brendirali Kinezi kao svoj nacionalni proizvod.
                 U kući je uglavnom sve po planu. Ćale je konačno ubedio kevu da počnemo da pijemo pivo, jer je voda opet imala visok nivo žive i olova, a sokovi sa enormnih 4 posto voćnog soka su mu, kako on kaže, jako sumnjivi. Ćale je baš radikalan, on se čak i kupa u pivu. Rekao mi je da se pošto poto prebacim na taj sok od veštačkog ječma, jer od voćnih sokova nema vajde i nisu zdravi, čuo je kako je nekom liku izraslo treće uvo, dok je pio sok od banane. Mada ja ne verujem. Moj mlađi brat je postao nepodnošljiv, i on je krenuo isto u 1. razred, samo osnovne škole.  Juče mu je bio rođendan, napunio je 7 godina, pa smo jeli tortu. Za rođendan je dobio kućnog ljubimca, majmuna Miška, koji se non stop pentra po bananama i pri tom se nenormalno češe. Šta da radimo, istrpećemo ga....Brat ko brat, hvata ga pubertet i ta sranja, mutira mu glas, skroz je hiperaktivan. Išli smo i kod komšije na čast, dobio je blizance, ali je jedno crnče pa mu uopšte nije jasno kako. On je bled ko krpa, a žena Slavka mu je iz Banje Koviljače. Jedan njegov kolega sa posla je skoro dobio kosooko dete, ali ko mu je kriv kad je zakazao venčanje preko interneta, pa je tek u opštini video da mu se žena ustvari i ne zove Mira već Li Đing Jao. Posle je već bilo kasno, jer su prasići već bili zaklani i stavljeni na ražanj. Ali ko mu je kriv kad se ženio preko fejsa? Uglavnom, mi smo komšiji cepali skafander danas, tako se valja, a još kad je dobio poziv da gostuje u Kvadraturi kruga zbog svog fenomena, pa nije bilo srećnijeg od njega!
                     Slabo izlazim napolje, sem kad padne sitna kišica i gradom se proširi prijatan miris sumpora, ali i to retko. I kad izađem uglavnom levitiram, ne gazi mi se beton, a i ne prljaju mi se nove antigravitacione Air Max patike. Mada nam je profesor fizičkog zabranio da dolazimo u njima i stvarno razmišljam da ne izaberem fizičku kulturu kao izborni predmet...Profesora je mrzelo da dolazi na čas, pa nam je poslao na fejsu invajt za fizičko, ali ja ću još koliko večeras da kliknem na Not Attending. Koji će mi đavo?Ostali profesori su baš ok.  Profesor Kineskog  Li Ksijao Peng je stvarno kul lik, već 40 godina živi u Srbiji, ujedno predaje i Srpski jezik, koji je od ove godine izborni predmet.
Danas su nam opet dolazili oni Rusi, kustosi iz Ermitaža iz Sankt Petersburga i tražili dedinu Ladu Samaru kao muzejski eksponat. Deda je do te mere tvrdoglav, još jedva na noge ustaje, a kamoli da vozi Ladu. Jebala ga Lada. Ionako radi na neku naftu koje već nema dobrih dvadeset godina. Rusi su nam ovoga puta ponudili 125 miliona dinara i 50 ari na Marsu, ali deda ni da čuje. Ćale kaže da ni tih hiljadu i po evra, koliko nude nije, ništa naročito, ali bolje išta nego ništa. Deda tvrdoglavo odmahuje glavom, keva se nervira, ćale psuje, a ja kuliram...Lada nam se popela na glavu i ona je, bar za sada, najveći uzrok narušavanja međuljudskih odnosa u porodici. Deda nam kaže da smo vrdnuli u pamet i da je njegov otac iako rođen u jeku neke Černobilske katastrofe, opet bio normalniji od svih nas zajedno. Ćale se nervira jer  su polonijum i radijum ponovo poskupeli,  a zna se da kola ne idu na vazduh. Zato je rešio da mi udari veto na vožnju mog mini šatla, jer smo prestali da kupujemo uranijum kao gorivo. On je deficitaran i ovako, za par godina ga neće biti u prirodi, ali ga Kinezi već prave veštački u laboratorijima, tako da nema zime. Dok je nama uranijuma, vozićemo se do mile volje. Povrh svih problema, ćaletu se pokvario onaj Tošibin robot za branje banana i pomorandži u voćnjaku, pa ga je odneo na remont. Proklinjao je i Tošibu i Japance i zarekao se da će odjebati žutaće i da će od sad samo kod Rusa kupovati tehniku i robotariju. Mi smo zato morali sami da oberemo ono što je ostalo banana, dok ne uhvati onaj oblak iz Bugarske i ne potruje i nas i banane.
                   Vesti i politika me stvarno slabo zanimaju, znam samo da je danas glavna vest da je Moldavija konačno pristupila Ruskoj uniji, posle mnogo ubeđivanja i otimanja i od strane Rusa i od strane Evropske unije. Tako je Srbija ostala jedina nesvrstana zemlja na Starom kontinentu, a to će bogme potrajati jer se oko nas više niko i ne otima. Ipak, da stvari kreću bolje pokazuje i to da je danas ministar ekonomije najavio otvaranje novih proizvodnih pogona u cilju zapošljavanja mlade radne snage, tako da bi se problem nezaposlenosti, koji je u Srbiji zastupljen, deda kaže već vekovima, bio sveden na neki podnošljivi minimum. Tako je ministar svečano otvorio dva pogona za obradu i reciklažu ljudskog izmeta, tako da će posao dobiti puno mladih inženjera mahom prehrambenih tehnologa. Ćaleta je jedino to danas uspelo da oraspoloži, pa me je potapšao po ramenu  rekavši: Samo ti uči sine, vidiš, ide nabolje, ide nabolje...Kad već pričam o politici da pomenem da je počela i izborna kampanja! Biće ludila,  TV će vrveti od političkog marketinga, sve u šesnaest...po anketiranju javnog mnjenja najviše mandata trebalo bi da dobije Svesrpsko-vaskolika-demokratska stranka koja se zalaže za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Politički analitičari kažu da je tu odmah iza i Kineska socijalistička partija, dakle sva je prilika da će se žuteti u skupštini, kako god okreneš. Nekako se ipak naslućivalo da su Kinezi jaki jer već 5 godina zvanično nisu nacionalna manjina. Srbi traže veću autonomiju u Vojvodini, bilo je i protesta, a skandal je kulminirao na Svetskom prvenstvu u vaterpolu gde su srpski igrači odbili da nastupaju za reprezentaciju Vojvodine u polufinalu protiv Mađara...kad smo već kod sporta, najavljeno je da će turniri Četiri skakaonice biti održani na Andima, Himalajima, Kavkazu i Fudžijami, jer u Bavarskoj, Austriji i Nemačkoj, po rečima meteorologa, neće biti snega ni za jednog sneška a kamoli za ski skokove. Vimbldon je opet otkazan jer ponovo nije nikla trava, a glavni direktor turnira je podneo neopozivu ostavku. Američka štafeta u plivanju je za dlaku izbegla diskvalifikaciju sa Panameričko-indijskih igara, jer su im konstatovane rožnate izrasline nalik perajima u dužini od 2,8 cm, što je za dlaku od dozvoljenih 3 cm. Amerikanci su pukli totalno, povrh svega je onaj ludi Jamajčanin pobedio njihovog crnju na 100 metara i još trčao 7.42, oborio bi i svetski rekord samo da je hteo.U kladionicu sam svratio tek onako, igraju se kvalifikcije za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Odigrao sam keca na Kataloniju protiv Južne Osetije i Baskija – Vatikan od dva do tri. Hteo sam i naše da igram ali je reprezentacija odložila svoj meč protiv Korzike zbog neadekvatne infrastrukture. Samo naši stadioni nisu pokriveni, dok u celoj Evropi imaju pokretne krovove. Mi smo ponudili kompromisno rešenje, da se na Marakani igra meč u skafanderima što su Korzikanci odbili...paćenici. Trebalo je da ih potamane Francuzi još pre 10 godina, al kasno sad...
                  Bilo je turbulentno ovih 7 dana, a ako se nešto nesvakidašnje desi, svakako ću apdejtovati svoj dnevnik. Mislim da stvarno nema potrebe da maltretiram svoj tačskrin svakog dana, ako se već ništa ne dešava, što bi rekao moj deda, samo stojimo u mestu i ne pomeramo se. Dobro, njega je davno ubio pesimizam, pa pokušava i nas time da ubije i još kaže da je sve otišlo u propast i da je znao da će ovako biti. Kaže, predvideo neki vidovnjak Sukarno, još pre 100 godina, a sad se svi grabe za njegove spise. Ma da, kako da ne...

24.09.2098.


Reč dve o četrnaestodnevnoj TV maniji, slatku od kupina i staroj izlizanoj lopti za basket

11:14 h, Njegova soba

          Probudio se prilično mrzovoljno, sa glavoboljom, iako vidno nenaspavan, izašao je iz kreveta i ubrzo bio na nogama...a mogao je spavati bar još 2 sata da nije procenio da je to jako besmisleno, a i ne priliči mu, iako je vikend. Tako već četrnaesti dan. Pre nego što se obukao i raspremio krevet, palcem na desnoj nozi je uključio računar koji je  ispuštajući čudne zvuke, više ličio na usisivač. I danas je rešio da ne doručkuje,  samo je popio brufen i opet je procenio da je ekonomičnije sačekati ručak. Ipak čalabrcnuo je, onako s nogu, par parčića buđave salame i još buđavijeg hleba i, zalupivši vrata od frižidera, odjurio nazad u sobu i seo za računar. Danas je stočetrnaesti dan kako je bez interneta i već je bio prilično ubeđen da će pre osedeti ili videti Halejevu kometu pre negoli dobije svoj paket za ultra super mega brzi internet koji je naručio...još pre 114 dana. Filmove sa svih DVD diskova je odavno odgledao…neke čak i do četrnaest puta. I zna ih napamet. Ali se setio da ponovo presluša onu omiljenu pesmu koja mu se već 14 dana vrzma po glavi...to je i uradio...nije ni sanjao da će mu glupa mašina dosaditi i da će morati da se, kao i prethodnih dana, zadovoljiava televizijom. Tek što je pronašao daljinac, palcem na desnoj ruci uključio je TV, uzeo pivo iz frižidera i zavalio se u krevet. Tako već četrnaesti dan. Imao je dobro istreniranu desnu ruku i reflekse tako da je svih četrnaest programa na daljincu uspevao da obrne dok trepneš  okom. To je ponavljao ciklično, bezuspešno tragajući za onim što će mu privući pažnju…ličio je na pravog TV manijaka, neprestano stiskajući daljinski. I tek pošto je osetio da mu desna ruka trne, spontano se zaustavio na onom kanalu koji je bio najšareniji i najobojeniji. Baš je uleteo na pola emitovanja rijaliti šou-a Gledaj gusku biraj ćurku i to mu je čak delovalo smešnije od silnih video klipova sa musavim i neočešljanim Cigom adolescentom-delinkventom koji na nagovor par pajsera iz ulice pokušava da izgovori reči tipa otorinolaringolog, karburator, filadendron, šoferšajbna, linoleum i gotovo uvek pogreši ili se zbuni zbog kamera. Ali opet, TV manijak nije mogao ni 2 minuta da izdrži, a da ne promeni kanal. Promenio je, ali se neprijatno iznenadio . Ne zbog flaše piva koju je rutinski “ ispraznio ” (imao ih je još u frižideru), već kada je ugledao debilnu voditeljku iskolačenih očiju koja još od deset ujutru zapomaže u nadi de će neko okrenuti čudesni broj na ekranu i pogoditi zagonetnu reč. TV manijak je bio jako bistar, i čak pod napadom glavobolje uspeo je da sastavi dobitnu reč dok si rekao keks. U tom trenutku njoj je glas već mutirao ali je to nije sprečavalo da maše crvenim novčanicama dok su beznadežni slučajevi, mahom penzioneri, sa druge strane žice uglavnom slali netačne odgovore... i opet nije izvučena glavna nagrada, već četrnaesti dan, pomisli u sebi TV manijak i , dok je uveliko ispijao svoje drugo pivo, promenio je kanal. Opet je naleteo na rijaliti šou sadržine: Menjam sina, ćerku, svastiku, snaju, zaovu, jetrvu, kuče, mače, muškatle, devera, pašenoga, kuću, okućnicu, livadu, šporet Smederevac, teglu ajvara, slatko od kupina, motokultivator, motiku i ašov...pokušao je da odgleda bar 5 minuta, ali je već počela da ga boli glava od učesnika rijaliti šou-a, kako od njihove pojave, ponašanja, tako od suve inteligencije koja isijava iz njih. I opet je upotrebio daljinac.Ovoga puta je na malom ekranu ugledao debelog vidovitog tarot majstora u mantiji, proricača sudbine sa diplomom Stomatološkog fakulteta i nedovršenim doktoratom na Fakultetu za fizičku hemiju. Upravo je nekom nesrećniku pogađao ispitna pitanja iz anatomije za septembarski rok. Od same pomisli na septembarski rok TV manijaka je glava još jače zabolela pa je refleksno promenio kanal, otvorivši i treće pivo. Dok je cugao pivo, krajičkom oka je gledao zvezdu domaceg jet-seta kako vrši veliku nuždu na improvizovanoj livadi (proplanku), dok su ostali kopali bunar tražeći vodu, a neki iz dosade tucali kamen. Međutim čak ni Svinjac-Njiva-Kokošinjac mu nije privukao pažnju, ali mu je ipak bio zanimljiviji od onog drugog rijaliti šou-a gde su učesnici totalni anonimusi, gilipteri, neandertalci, hohštapleri, mentalno oboleli, debili, mamlazi, budaci, lopate, prirodno odbareni i perspektivni porno glumci koji su spremni da svoju lojalnost iskažu tako što će na polnom organu istetovirati ime svog vrhovnog božanstva koje ih svakodnevno poziva na ispovedanje milionskom auditorijumu. Baš mu je bilo neobično kako neko ko peva u isto vreme misli zlo. TV manijak je ipak, u tom pogledu, voleo ulogu voajera i redovno je pratio, slučajno ili namerno, pojavljivanje nečijeg dupeta, budale, vagine, sisa i ostalih atributa ispred kamera.On je svakako te imbecile sažaljevao, ali je više puta razmišljao o tome kako uzeti gomilu evra, a ne raditi ništa pametno i po mogućstvu praviti se glup, ako to već nisi. Već je počeo nekontrolisano da prazni flaše piva, zaboravivši na ručak, a glavobolja je postajala izraženija. Još nervoznije je menjao kanale u nadi da će konačno pronaći nešto, međutim naleteo je samo na loknastu voditeljku koja se neprestano i jako iritantno cerekala dok su verni gosti Roki, Badža, Žika i Bulidža skidali vola sa ražnja, a babetine iz publike otimale oko plećke, na šta je publika , po automatizmu, sinhronizovano aplaudirala. TV manijak je bezuspešno pokušavo da shvati smisao i svrhu te TV emisije ali mu nikako nije uspevalo. Od silnog voditeljkinog cerekanja glava je bolela još jače, dok ga je Badžino podrigivanje iritiralo do besvestii. Nije se mnogo dvoumio, posegao je za brufenom...i još jednim. Zalio je pivom (koje je već poprimilo temperaturu okolnog prostora), intenzivnije je menjao kanale, nervirao se i udarao šakom o zid i glavu, naizmenično. Vreme je lagano prolazilo, a na TV-u su se smenjivali mediokriteti, vidovnjaci, Roki, brkati porno glumci, svastike, zaove, penzioneri, svinjci-kokošinjci, Bulidža, motike, vagine, a on je polako padao u trans...počeo je da halucinira , izgubio je pojam o stvarnosti, imao je utisak da je ušao u TV kutiju . Bacao je baterije od daljinca, pivske flaše, čupao kosu, iznad glave su mu lebdele crvene novčanice, budaci, Ciga delinkvent, slatko od kupina, tarotolozi, motokultivatori, govno na proplanku, baba sa plećkom, dok mu je u glavi odzvanjalo tucanje kamena, cerekanje, podrigivanje...

19:14, Njegova soba

                Nije ni primetio kada je zaspao, ali je buđenje po njega bilo veoma bolno. Mrzovoljno je odlepio svoju glavu sa jastuka, obrisao povraćku sa obraza, pogledao oko sebe...bio je srećan sto je ispovraćao samo krevet. Mirno je pospremio sobu, pokupivši ostatke od razbijenih flaša koje su zajedno sa tablom brufena i daljincem završile u kanti za smeće. Obuo je poluprogledale patike, na tavanu je našao staru izlizanu košarkašku loptu (još uvek upotrebljivu) koju nije koristio još od 2001. kada smo bili Evropski prvaci u Turskoj (tada je on imao tek 14 godina). Sišao je niz stepenice, uzeo jabuku sa frižidera, sočno zagrizao, izašao i krenuo ulicom njemu nepoznatog junaka, veselo tapkajući loptom o trotoar. Obuzeo ga je osećaj neizmerne sreće, ličio je na nekog ko je upravo pušten na slobodu nakon 14 godina tamnice. Pojeo je jabuku i onako basketaški je bacio u kantu. Na košarkaškom terenu nije bilo nikoga, sem njega...i razbijene pivske flaše. Ubacio je trojku za početak, udarci lopte o beton su odzvanjali kao eho.Odjednom, zabljesnula ga je neka svetlost. On se samo osmehnuo videvši upaljene reflektore. Nije se obazirao na mrak koji je već odavno pao...

понедељак, 20. септембар 2010.

Reč dve o Teodosićevoj trojci, Krstićevoj stolici i Kostinoj rampi

          Ja nikada nisam trenirao košarku, ali sam bacao u koš kad sam bio mali. Godine mog odrastanja urezane su ekserima u starom orahu, koji je sad posečen. Ekser po ekser, godina po godina, visina obruča pratila je pravilno moj rast, nešto sporije nego što sam ja to želeo. Ali šta ću...Posle sam prešao na beton, da igram sa velikima. Morao sam da izvodim lopte za početak, pravim blokove...i da šutnem, ako slučajno vodimo 15-2, recimo...ako me pre toga ne izbaci neki znojavi čika koji je tri glave viši od mene. Ali njegove glave. Doduše, sad, po stažu spadam u najiskusnije. Na selu je fudbal sport broj 1, pa 5 praznih mesta, pa tek onda ništa. Košarku sam morao da gledam na TV-u i  da učim. Pratio sam EP u bratskoj nam Grčkoj devedeset pete. To je bilo moje prvo televizijsko iskustvo .I sećam se dobro Danilovićevog kucanja preko Sabonisa i da vam kažem, mnogo je bilo dobro. I danas ga se rado setim. Do ovog prvenstva koje se završilo pre neki dan, prošlo je 6 Evropskih, 3 Svetska i 3 Olimpijade. Ona na kojima smo mi učestvovali, ostala su me manje interesovala. Sve sam to upijao, onako kao što deca upijaju sve što vide i čuju. To je 12 takmičenja? Aha. Devet puta smo bili na postolju. Četiri puta na najvišem. Malo li je? I ovaj put, zamalo...
                 Koliko nam je falilo? Pa jedna sekunda, vremenski ili pola koša, količinski gledano. A šta nam je falilo za to? Znanje, kvalitet, taktika, fizička sprema? Ma jok, imali smo sve to. I više nego što treba, čak nam ni iskustvo nije toliko nedostajalo, što je pomalo neobično ako se uzme da smo najmlađa ekipa na šampionatu. I zamislite taj kvalitet koji može da nadoknadi toliko neiskustvo. Onda stvarno moraš da si dobar. A mi jesmo bili dobri. Ali neko drugi nije bio dobar. Budi dobar da ne budeš modar. Te čike što u Turskoj nisu bile dobre, bi svakako na seoskim sportskim nadmetanjima bile modre. Od batina. Po kratkom postupku...mislim jeste malo varvarski, ali je više nego delotvorno. I da se razumemo, nema baš svako selo bunar blizu terena, to se malo preteruje, ali je dovoljno imati pedesetak ogorčenih ljubitelja fudbala, koji su spremni da podele pravdu dobrovoljno i bez ikakve nadoknade. Problem je što takve stvari ne prolaze tek tako u civilizacijskim uslovima, ma koliko paradoksalno zvučalo nazivati Tursku civilizacijom ili na Turke gledati kao na civilizovan svet...ali dobro ipak se radi o Svetskom prvenstvu u bacanju lopte kroz metalni obruč koji je iz estetskih razloga okićen nekakvom mrežicom. U daljem delu teksta, ovaj sport, zvaćemo košarka, jer je tako lakše a i u belom svetu se kaže tako. E baš ta košarka je kod nas uvek bila iza livadarskog loptanja zvanog fudbal. Bar što se popularnosti tiče. U celoj Evropi taj fudbal je baš vrh, pa tek posle košarka. Kažu da samo u Litvaniji nije baš tako, a i vidi se. I u Južnoj Americi je isto vrh, oni ubijaju za fudbal, bukvalno, jer su stanju da liše života i svog pulena, ako se zeza na terenu i ne daje sve od sebe. I u Africi je tako nekako, oni verovatno najviše vole fudbal. Dalo se videti  to na Mondijalu da su oni tamo, pored svog gladovanja gladni i fudbala. U Esadeu se baš fura fudbal, ali onaj njihov, basket i onaj bejzboj koji je u Srbiji poznat po upotrebi zanimljivog drvenog rekvizita. E sad, tamo u Australiji i Novom Zelandu vole ragbi i kriket, u Aziji isto vole fudbal, jer kako drugačije objasniti Piksijev status legende u zemlji izlazećeg Sunca. Ne znam kakvo je stanje u Mongoliji, Bangladešu i Nepalu, ali znam da na bliskom istoku nemaju vremena za zajebancije tipa fudbal, košarka. Čisto sumnjam da bi Ahmadinedžad i drugari dozvolili da u jeku sklapanja nuklearnog naoružanja neki tamo fudbal ili basket bude prioritetna zajebancija, bože sačuvaj. Ostaje nam još samo najmnogoljudnija zemlja. I kod njih je fudbal u vrhu. Pitajte Ljubišu Tumbakovića i Pižona ako ne verujete. Samo je Bata Živojinović tamo popularniji od fudbala. A od finala kineskog fudbalskog kupa gledaniji je samo biser jugoslovenske kinematografije Valter brani Sarajevo. Da ne ispadne da diskriminišem stanovnike Arktika i Antarktika, ali čisto sumnjam da je Eskimima nešto važnije od lova i ribolova. Mada je to više pitanje egzistencije negoli sporta. Nadam se da se Eskimi ne ljute. Dakle, to smo apsolvirali.
                   Čak smo se i mi jedno vreme ponosili, da ne kažem kurčili, da smo zemlja košarke i da je basket popularniji od fudbala. Jeste, ali malo sutra. To je trajalo neke vreme, dok je sijalo zlato na junačkim grudima naših košarkaša. Onda smo tresnuli o pod na domaćem terenu, u Beogradu na Evropskom prvenstvu 2005. Tad smo mnogo popizdeli, pa smo rešili da ne budemo više zemlja košarke i da vratimo fudbal na vrh popularnosti. Još od te 2002. nas bije neki maler, možda je svemu kriv Radmanović koji je jeo bananu u svlačionici u Indijanapolisu, jer ga nije interesovalo ono što je Pešić pričao. To je možda zato što je on bio NBA igrač, koji nije upadao u taktičke zamisli selektora, ko je taj Pešić da njega smara? Svašta. Pa dobro, uzesmo zlato tada, ali se videlo da ne ide sve kako treba. Neki su hteli pošto poto da budu zvezde ali im nikako nije išlo. Trebalo je da pitaju Bodirogu kako se postaje zvezda. Možda im nije bilo jasno kako je to skromnost vrlina. Ko zna, ali u Beogradu umalo ne povadiše oči te dvehiljade pete. Tada je baš sve otišlo u k... Što se košarke tiče. Narod je okrenuo leđa najtrofejnijem sportu i zadovoljavao se i padao u stanja ludila i ekstaze za svaki plasman fudbalske reprezentacije na veliko takmičenje. A nije bilo mnogo prilika za takvu radost. Ali mi što volimo fudbal, pa to je čudo jedno, to se ne može rečima opisati, iako je fudbal već odavno kurvinska delatnost. Ali šta ćeš, ljubav je jača od svega. I crveno je boja ljubavi! I ko jebe vaterpolo i odbojku. Ljubav prema fudbalu je slepa. Ona zaslepljuje i navijače i učesnike te plemenite igre. Baš zato je uvek dosta slepaca trčalo za fudbalskom loptom. Možda smo baš zato loše prolazili što klupsko, što reprezentativno. Ko zna. Uglavnom, svim navijačima naše fudbalske reprezentacije se smučio i Mondijal i Larionda i Kejhil...pa nas je još dokusurio neuspešan start Orlova u kvalifikacijama za EP i kompletan idiotluk u fudbalskom savezu...
                     I opet se setismo da budemo zemlja košarke. Malo nam  je krivo što je izostala medalja i postolje, ali šta je tu je. Nekako smo se složili i došli do zaključka da je to baš uspeh. Nije baš veliki kao plasman fudbalera na SP, ali dobro, dragi su nam i košarkaši. Nisu ni oni za bacanje. Fini su momci i Duda je baš onako dobar i autoritativan trener. Sve ih je on postrojio. Taj Duda je ustvari čovek sa vizijom, jer je dovoljno iskusan da bi bio mudriji od svojih kolega. Reče Duda pred početak šampionata da idemo kao fizički najspremniji ! To je bilo dovoljno čuti. Treneri ne šire tek tako optimizam bez razloga. Kad to Duda kaže, onda stvrno nema dalje. I čovek je bio u pravu, jer može da predvidi i vidi unapred, a to ne može svako. Na pripremama se videlo i koliko smo tvrdi i koliko je Savanović dobar basketaš i koliko su nam Grci braća i koliko lepih reči za Srbe imaju Carcaris i ostali. Uglavnom, Duda je spremio ekipu žestoko. Mi, ostali selektori, nismo imali pametnija posla pa smo morali da zavirimo u Dudin spisak. Kao što rekoh, ja nisam trenirao taj sport i slabo se razumem u košarkaške taktičke zamisli, ali sam  sigurno bolji poznavaoc igre pod obručima od blesavog zanesenjaka Ace Stojanovića sa RTS-a. Aca je na RTS-u postao devojka za sve, čak je imao tu čast da prenosi vaterpolo finale Svetskog prvenstva u Rimu (Aca i vaterpolo? Bože me sačuvaj i sakloni!) pa se od treme zbunio i zaboravio koliko se peteraca šutira na kraju. Ne znam kojim čudom je uspevao da bude polustručni sagovornik Dejanu Milojeviću, Zoranu Sretenoviću i Vladu Đuroviću, pa ako vas Aca nije nervirao, onda neću ni ja. Uglavnom, čitah po forumima, našlo se tu dosta skeptika koji prozvaše Dudu matorom senilnom budalom, jer je vratio Raduljicu, a poveo budaka Rašića i kako je smeo da povede Kešelja, a nema Miličića i Rakočevića. Mislim stvarno...Uglavnom, koliko mi nagađali, Duda je uboo sa spiskom da nije mogao bolje. Samo verovatno nije ni sanjao da će imati takve probleme pred start takmičenja kada je do zadnjeg minuta čekao kazne za Tea i Krleta zbog one šorke sa braćom Grcima.
                   Ali dobro smo izgurali grupu, onako rutinski. Ako je uopšte opravdano govoriti o rutini kod tako mlade ekipe. Grdna Angola nije mogla bolje od 50 razlike, nesrećne Jordance je Svetsko prvenstvo zadesilo usred Ramazanskog posta pa tako gladni, žedni i nenaspavani sa kesama ispod očiju delovali veoma iscrpljeno pa se činilo da će pomreti na parketu dvorane u Kajseriju. Kengure smo ispreskakali pred kraj iako smo ih držali na lancu celu tekmu, Marić je pevao srpsku himnu, a Kešelj je pokazao da nije tačno da Vajt men ken not džamp. Skaču, bre, više i od kengura. Samo smo izgubili od mrtve Nemačke, koja je pak izgubila od mrtvije Angole (ipak je Angola prvak Afrike, ne treba se sa njima zajebavati). I tako su Jagla i drugovi otišli kući, malo neočekivano. Ali ni mi ne bismo verovatno izgubili od Švaba da smo bili kompletni ili da Duda nije dao slobodu Tepiću da rešava zadnji napad ili da, recimo, kopiju Dirka Novickog, inače srpskog zeta, malopre pomenutog Jaglu, nije usrala ona trojka (ja nekako i mogu da razumem da se čovek šiša i češlja kao Novicki, ali da imitira njegove pokrete...to stvarno...). Kako god bilo, mi završismo prvi u grupi i ispred Argentine. Iako su nas Priđoni i Skola izrešetali pikenrolovima, ipak nisu mogli da nas dobiju. Jer smo mi imali 12 igrača, a oni samo 3. Jel sad Duda lud? Zaboravih Delfina da pomenem ipak je on neizostavan šrah argentinske mašinerije. Gaučosi igraju specifičnu taktiku, koju sam ja kao delimični laik tumačio na ovakav način: ako se u prvih 15 sekundi napada ne odigra pik za Skolu, onda Delfino siluje do kraja, pa kako bude. Uglavnom, vrlo zajebana taktika Argentinaca. Zajebana, jer se teško brani. Ovo ozbiljno mislim. Čak i to što smo bili prvi u grupi nije ubilo skepticizam i pesimizam kod javnosti. Te lako je Rašiću da puni mrtvu Angolu, te lako je Kešelju i Savanoviću da daju 20 poena Jordanu. To izgleda da je čuo Rašić, što ga je veoma razljutilo pred meč osmine finala sa sada već bivšom braćom Hrvatima. Zato je Rašić celu utakmicu ličio na smirenog i pribranog dželata koji, čekajući da izvrši smrtnu kaznu, ponavlja u sebi: Ma ko ne zna da igra bre, mamu vam j.... sa'ću vam ja pokažem svog Boga! Tako je Raške sam rastrtio Hrvate i pokazao da i on zna taj sport. Čak i kada je Marko Tomas stisnuo Tea, da je ovaj jedva uspeo da baci loptu u koš (jer šut zahteva više umeća sem pukog bacanja lopte). Pogubljeni Teodosić je izgledao još pogubljenije, a ispijanje vode na klupi i brisanje peškirom su i jedine radnje koje je Teo mogao da obavlja bez nadzora Marka Tomasa. Zato je Raške zabiberio Hrvatima iz prikrajka onako kako, što reče rezignirani komentator sa HRT-a, još samo Srbi mogu. I niko više. Tako smo mi srećno otišli u četvrtfinale i tih dana koristili otrcane fraze da sreća prati nas hrabre i da dobri timovi pobeđuju čak i kad igraju loše. A mi jesmo dobar tim, a i loše smo igrali. Pošteno. A naša bivša braća Hrvati i ova sadašnja, Grci, su pakovali kofere u istoj rundi. Grke je, govorio je narod,  verovatno kaznio Bog, onaj isti u kojeg i mi verujemo (jer smo mi pravoslavna braća), što su namerno izgubili od prosečnih Rusa, koji čak ni votkom dopingovani ne bi mogli da priđu Grcima ispod 10 razlike. Zato je možda taj Bog podario pobedu Novom Zelandu protiv favorizovanih Francuza i tako sprečio da Grci svoj nevaljali plan sprovedu u delo. Podli Grci su se više igrali digitronom nego košarkaškom loptom pa su hteli da izbegnu Špance u osmini finala, ali im pored svih napora to nije uspelo. Pošteni Rusi su nagrađeni Novim Zelandom u osmini finala, a Grke su isprašili Španci i nabili im još veći kompleks. Mora se napomenuti da su Grčke proračune pokvarili i neplanirani porazi Španaca u grupi od Litvanije i Francuske. Baš šteta, toliki račun ni za šta. I baš kao što je mladom Mirku rekao Aksentije Topalović u Maratoncima: Ako si lud, nisi gluv!, tako je i Fiba, iako luda, nije bila gluva i ćorava u isto vreme, pa je primetila da su Grci i ranije pravili slična sranja, pa rešiše ljudi da specijalno promene pravila za sledeći put gde se neće unapred znati koje se grupe ukrštaju. I oni nešto pametno da se sete. Sad da vas vidim!, Grci !Nego, pola Srbije se naslađivalo porazom Grka (jer su to i zaslužili), a pola je bilo tužno jer im je bilo žao što ne možemo da podelimo megdan u četvrtfinlu, pa da se krljamo do kraja. Kako bi prštalo tada! I da im vratimo za onu tuču. Za tuču gde je Focis potkačio šlajmaricom Teodosića, a Kešelj udario vaspitni šamar Carcarisu, dok je Big Sofo vođen divljačkim nagonima, oponašajući gorilu, batinao Bjelicu i Teodosića (verovatno u naletu besa nije prepoznao svog bivšeg saigrača koji ga je do pre koji minut branio). Uglavnom, šorka je završena “ustoličenjem“ Joanisa Burusisa od strane Nenada Krstića. Krstić je proglašen narodnim herojem, časno braneći svoju otadžbinu. Ipak mora se priznati da je Krle u mnogo težim uslovima branio ugled svoje zemlje. Miloš Obilić je imao nož, Marku Kraljeviću je takođe bilo lako sa topuzom i buzdovanom šestopercem, Tanasko Rajić je imao top, Gavrilo Princip utoku, Nikoletina Bursać mitraljez, a Krstić je morao da poteže stolicu, pa vi vidite sad. Ali boj ne bije svetlo oružje, već boj bije srce u junaka, reče Krle i podiže stolicu. Mislim, pa šta bi ste vi radili da ka vama grabi nimalo prijatno raspoloženi Sofoklis Skorcijanidis, koji samo u izuzetnim slučajevima odaje utisak da se radi o misaonom biću i homosapijensu uopšte, osim kada je možda u civilu ili stavi naočare. Čudno je kako prgavi Dijamantidis nije bio u prvim borbenim redovima, iako se za njega govori da i on voli da pljune. Ali dosta je bilo o Grcima, nisu zaslužili ni ovoliko.
                Bližilo se četvrtfinale, a čak smo i mi sami znali, iako potpuni laici, da ako odigramo kao protiv Hrvata, nemamo šta da tražimo protiv Zalizanog i njegove družine. Sva sreća pa je to i Duda znao. Zato je rešio da odabere superspecijalnu taktiku sa šutiranjem trojki iz svih slobodnih pozicija, ko god to bio na liniji 6,25 pa kud puklo. I puklo je, 15 trojki iz 30 pokušaja. Na kritiku košarkaški nepismene javnosti o 20 poena protiv Jordana, reagovali su Savan i Kešelj koji su rešili da ubede navijače da nisu ni oni za kupus, tako što će dati po 17 poena svetskim prvacima u četvrtfinalu Mundobasketa. Malo li je od debitanata? Pored znanja, za tako nešto treba imati ono što je pokazivao Savanović kad je dao onu trojku Argentini pred kraj. Muda? E baš to. Ludi Kešelj, za koga smo mislili da je kao večiti talenat nazadovao u raspaloj Zvezdi i koji je debitovao za reprezentaciju, da ne pričam o povredama u prethodne 2 godine, je promašio samo jednu trojku. Ako je Duda rekao momcima da lete po terenu, onda je Air Kešelj to bukvalno shvatio jer je imao običaj da ostaje u vazduhu nešto duže no što je uobičajeno i što podleže zakonima fizike. Tako su on Bjelica, Novica i Savan trpali u španski koš, a Skariolo, Garbahosa i Navaro  nisu znali šta ih je snašlo, ali su bili dovoljno prepotentni da veruju da je sve i njihovim rukama. Doduše, trpao je i Navaro, pomalo Garbahosa, ali se mlađi Gasolov burazer pokazao kao svetlosnim godinama iza onog poznatijeg. Rubio je iako devetnaestogodišnji klinjo, sa likom crtanog heroja japanske produkcije, dao sebi za pravo da može da razgovara sa sudijama kad god hoće, a Rudi Fernandez je skakao kao na federima i poakazao da bi se jako uspešno bavio skokom u dalj ili u vis iako je dobar košarkaš i ovako. Fran Vaskez, sem što je bio ružan, nije predstavljao opasnost po nas. Međutim, ništa im to nije pomoglo. Skariola nismo poslali direktno kući, već u borbu za 5. mesto. Možda sam dosadan s ovim što ću napisati...ali, 2 litra piva – 150 dinara, kikiriki – 200 dinara, 2 para čarapa kod Kineza – 100 dinara, krem bananica - 10 dinara, ali Savanov roling, Kešeljeva trojka sa zadrškom, Novičino busanje u grudi, trojka sa devet metara, Teova smorena faca, krik i urlik Slobe Šarenca – neprocenjivo! Samo neke stvari se ne mogu kupiti novcem,  a za ostalo tu je, pa valjda Duda Ivković? Verovatno.U polufinalu su nam se pridružili domaćini, Ameri i Litvanci. E baš ti Litvanci su jedini spustili Skolu ispod 29 poena. Imao je svega 13. Domišljati Litvanci su našli foru kako da brane argentinsku igru 2 na 2 plus Karlos Delfino, ali su ih za svaki slučaj dokusurili šutem za 3 poena. Oni su ustvari uvek bili rasni šuteri. Zajebali su čak i Čačane za koje postoji anegdota, legenda ili mit da im babice na rođenju umoče ruku u Moravu, pa oni svi od reda postaju vrsni šuteri. Izgleda da svi Litvanci svoje ruke operu u Baltičkom moru, jer kako drugačije objasniti onakav šuterski potencijal. Uglavnom, oni su razguzili Argentince čijem selektoru treba odati priznanje kako je uspeo sa tri igrača da došepa čak do četvrtfinala, jer nije to baš mala stvar. Njegova taktika: igramo nas trojica po četres' minuta, dok ne pocrkamo, i nije bila loša. Ljudi su na kraju osvojili čak 5. mesto, ali se pretpostavlja da su cenu visokog plasmana platili gore pomenuta trojica za koje bi bilo jako čudno da nisu posle turnira završili na infuziji. Svaka čast Gaučosima, borbeni su oni.
                  Rekoh da se samo neke stvari ne mogu kupiti novcem. Da se čak i finale Mundobasketa može kupiti novcem pokazali su nam upravo domaćini. Verovali ili ne, ali Turci koji nam vekovima pokazuju svoje civilizacijske norme ponašanja, tako što poturče sve što im pređe granicu, su nam prezentovali kako se uložen enormni novac vraća u rezultatskom smislu. Pa da. Da se zna ko je domaćin. Jedino im ne ide u prilog što Iljasovu nisu naučili da peva himnu. Ali dobro, čovek je Uzbekistanac, pa mu jezik ne ide od ruke. Čak verujem da svaki prosečan Srbin ima bolje poznavanje turskog jezika od samog Iljasove (priča se da je u Srbiji vršena anketa i da je jedan čilac na pitanje: Ima li Turcizama kod nas?,  odgovorio: Jok! ). Uzgred, Iljasova je jako paklen igrač, ali mu verovatno fali ono što treba imati u završnici jakih mečeva kad se lomi rezultat. Ono što nije imao protiv nas. A ono što su imali Kešelj i Savan, znate već o čemu se radi. Brat Hido je morao da rilja i za sebe i za uplašenog Iljasovu, koji se ranije iživljavao na 30 razlike protiv Francuske i Slovenije. Elem, najviše problema, pored Hida, očekivano, pravili su nam arbitri. Neočekivano, veliki problem pravili su nam turski bekovi koji konstitucijom jako podsećaju na fudbalere. Baš njih dvojica, Arslan i Onan, ubacili su nam neke bezvezne trojke... videti Arslana i Onana kako igraju košarku isto je kao i videti Nihata Kavečija kako u majici bez rukava tupka narandžastom loptom, tj. nema razlike. Strašno. Da ne pominjem neandertalca Sinana Gulera čije su ručerde tolike, da su uvek savijene u laktovima, da se slučajno ne bi vukle po parketu. Mi smo se, kao niko drugi (da ne pominjem Portorikance koji nisu mogli  čak ni Obalu Slonovače da dobiju...), uspešno nosili sa Tanjevićevom frankenštajn zonom sa krakatim centrima koji kad dignu ruke  lagano pokrivaju ceo teren i 3 reda tribina.Uglavnom, mi smo im pokazali, što se kaže, zube, tako da su domaćini videli da im ni sudije ne mogu naročito pomoći, pa su počeli su da se služe primitivnim prevarama. Baš onda kada je posle Teovog udarca, Omer Ašik gotovo ostao bez vida i kao pokošen pao na zemlju, tražeći svoje desno oko po parketu dvorane Sinan Erdem, ne znajući da se ono nalazi na svom starom mestu. Kako god, usled pretrpljenog psihofizičkog bola nije bio u stanju da izvede slobodna bacanja, pa je na klupi brišući suze posmatrao Endera Arslana kako ga odmenjuje u nečemu od čega je Ašik svakako bio operisan, a to su slobodna bacanja. Malo Ašik, malo sudije, vukli su na stranu domaćina, pa se svaka sudijska odluka na štetu Turaka završavala unošenjem u lice deliocima nepravde od strane pretežno Turkoglua i podgrejanog leša Tunčerija. Novica je ubica, ali su te večeri njega ubile sudije. Mi smo igrali fino, ustvari jako dobro, nenormalni Kešelj je sipao trojke i namigivao klupi, trpao je i Savanović, Krstić se rvao sa Gonlumom i ekpom, Teo je i dalje neartikulisano trzao glavom na foru Ajmo kući više, ovde smor,  ali im je spakovao 12 asistencija...arbitri su gurali domaćina, a naših svakih osam razlike topilo se brže od komadića Milka čokolade u ustima . Izgleda da nismo ništa mogli, ali svakako da smo umeli i znali. I da smo bili bolji! Turci su, kao superkošarkaška nacija ušli u finale i došli su do svog 2. srebra, prvo si osvojili, gle čuda, kao domaćini 2001. I pitajte Vladu Šćepanovića kako je tada utišao pun Abdi Ipekči. Tada su im sudije verovatno ostale dužne jer im nisu dovoljno pomogle. E pa to im je što im je. Neće oni dalje od četvrtfinala, ako se vratilo Grcima, vratiće se i njima, valjda. I za 2 faula nad Novicom i za peti Krstićev i za Tunčerijevo gaženje lindže ispred nosa glavnom sudiji. Ameri ne izgubiše nijednu utakmicu jer su imali onog Duranta i odbranu čvrstu poput severnokorejske diktature. Treba pomenuti još i to da su se domaćini ,pored svega , neverovatno šlihtali Amerima, pa su ih slučajno smestili u Istanbul još u grupnoj fazi, da ne bi menjali grad posle, čak su im i termine štelovali kako se Amerikancima sviđa, dok su Turci grupnu fazu igrali u Ankari. Reklo bi se da su Turci baš gostoprimljivi. Da.
        Uglavnom hvala Turcima na domaćinstvu, hvala Kevinu Durantu koji nam je donekle ublažio bol. Hvala fantastičnim Litvancima i jako nam je drago što kad već nema nas na postolju tu budu Kleiza i društvo. Bolje brate i oni nego Zalizani, kompanija ili ne daj Bože Grci. Pamti se šampion, jebiga, Turke će hvaliti za dobru organizaciju, a za Srbe će govoriti kako imaju perspektivnu ekipu, i da stolicama čupamo uši i protivničkim igračima vadimo oči. Ionako su nas uvek tretirali kao stoku. Ništa novo. Najviše hvala Dušanu Ivkoviću koji je doprineo da čvrsto i bez preterivanja verujemo da su ovi momci zaslužili da se popnu na postolje i okače medalju oko vrata, ma nebitno koju. I da dobro pamtimo ovo takmičenje. Kao što ćemo pamtiti Markovića i Paunića po pritiskanju španskih i argentinskih bekova, Rašića po polaganju protiv Hrvata, Bjeličinih 11 protiv Španije za četvrtinu, Duškovim rolinzima i slanju Garbahose po burek, Kešeljevim egzibicijama protiv Španije i Turske, Teodosićevoj trojci sa 9 metara, Krstićevih 15,2 po meču, Novičinom ubijanju Španije, Mačvanovoj trojci protiv Hrvata, Kostinoj banani koja je sprečila Angolu da siđe ispod +50, Tepićevom žrtvovanom slobodnom vremenu i 3 meseca odricanja zarad natapanja znojem plavo-belog dresa. Njemu, hvala Bogu, ne fali znanja i ljubavi prema reprezentativnom dresu, već samo jedno veliko ohrabrenje. Hvala njima, jer se osećaj olakšanja nakon Rašićevog polaganja i osećaj oduševljenja posle Teodosićeve trojke, ne mogu ni sa čim porediti. Teško da nam tako nešto mogu priuštiti fudbaleri. Evo sad stvarno više ne znam jesmo li zemlja fudbala ili košarke.