петак, 29. октобар 2010.

Reč dve o haotičnosti, toleranciji i familijarnosti

Ova priča uvod nema, ova priča radnje nema
Ova priča baš i nije neka priča…

      Lenjost proizvodi dosadu, a dosada ne proizvodi lenjost. Ne. Dosada može proizvesti još veću dosadu ili potrebu za kakvim poslom. To pak znači da dosada podstiče želju za radom. To znači da je i lenjost onda korisna? Bože sačuvaj, šta ti je ova logika. Tako je meni u zadnje vreme i dosadno, a i lenj sam. Jednog dana sam bio toliko lenj da me je mrzelo da razmišljam, mrzelo me je da slušam muziku, da skidam sa rapida, da pijem vodu, da se počešem po leđima, da se kupam, pa čak i da zevam. Mrzelo me je da uzmem trzalicu u ruke, a kamoli gitaru. Došlo mi tako da me je mrzelo i na Vukajliju da odem. To je vrhunac lenjosti. Ustvari, mene nije mrzelo da otvorim Nju Tab, već me je mrzelo da čitam. Definicije. Naravno, tek me je mrzelo da čitam vaše postove koji su u opštem slučaju, u proseku, obimniji od prosečne definicije na Vukajliji. Jedna lenjost povlači sve moguće lenjosti, pa me je naravno mrzelo i da pišem. Rešio sam tog trenutka da batalim blog. Koji će mi? Mislim blog, koje sve budale pišu blogove? Koga bre to zanima...

              Tada sam sebi ličio na one nezanimljive materijaliste kojima se ništa interesantno ne dešava u životu, pa svakog entuzijastu presreću pitanjem: A brate kakvu ti korist imaš od toga? Mislim brate, jel imaš ti kintu za to? Odmah mi se sve zgadilo pa sam opet rešio da oživim posrnuli entuzijazam i iščitam zaostale postove, koji su se, moram priznati nagomilali. Eto, da vidim šta ima kod vas. Kako ste, šta radite, šta se dešava. Šta ste radili prošlog leta, jeseni i zime, ko vas je naljutio, ko vas je obradovao. Iako, možda ne bi trebalo da me interesuje to. Primećujem neku harmoniju i solidarnost među blogerima. Neku blogersku familijarnost. To mi je skroz neobično. Svi ste mi vi neobični. Iako vas ne poznajem. To je možda zato što sam ja ovde nov. Gušter. Svratio sam ovde jer su me nagovarali. Pa rekoh ajde. Jako neobična skupina i organizacija. Ne znam čak ni da kažem ni da li mi se sviđa i da li mi se ne sviđa. Pojma nemam šta da mislim. Mada, da mi se ne sviđa, verovatno bih batalio onog dana. Čitam vaše postove i razmišljam. Nekad ste toliko neinspirativni da uopšte nema potrebe da naprežem mozak.  Nekad čak toliko zamršeni i maštoviti da moram da čitam pažljivo i vraćam se na prethodne rečenice, ukoliko želim da shvatim šta je pisac, ovaj bloger, hteo da kaže. Svi ste u nekoj žurbi, uvek neki problemi, sitnice. Neka blaga nervoza, šta ja znam. Možda se i varam ali to je samo moj utisak. Haotičnost koja karakteriše vaše živote (ili je to haotičnost u vašim glavama koja se projektuje na vaše tekstove) totalna je suprotnost ovom blogerskom virtuelnom svetu. Bar u organizacijskom smislu. Ovde vlada savršena tolerancija. Sve je nekako u najboljem redu. Pored sve haotičnosti, postovi se pažljivo čitaju, domaćini uvek odgovore posetiocu i  požele dobrodošlicu novopridošlicama. Neobična ljubaznost sa vaše strane. Ne viđa se to u Srbiji tako često. Pa hoću i ja da budem familijaran! Još učim, mlad sam, iako sam možda i stariji od vas. Evo, trudim se, iako mi ne ide baš najbolje, imam onaj utisak da kao novajlija uskačem u društvo koje je na okupu godinama, od kojih me polovina ne vidi, a polovina podsmešljivo gleda. Pa stvarno. Mada baš me briga, ja vas i ne poznajem! Šta ako se među vama krije neki opaki serijski ubica, manipulator, pedofil...e sad baš lupam gluposti. To bi rekli ovi stariji, konzervativni, neke babe koje kažu da se pazimo interneta jer tamo ima prevaranata. Da. Obično ih nema ovako. Mada, vi mene ne možete da prevarite, ne možete ni da mi naudite. Ja vas ne poznajem. Možda je bolje što se virtuelno okupljamo, možda bi me ovako kao novu pogaču slali u prodavnicu po pivo ili u kiosk po cigare? Ko zna. Vi ste iskusni, evo videh kod nekih u desnom uglu gde se gomilaju tekstovi, čak i oznake 2008. i 2009. Vau! A ja...ali biće i kod mene! Hoću i ja da rastem, pa da se neko i meni za 2,3 godine divi. Pa hoću i ja da budem familijaran! Ali vidim da ste jako ljubazni, pa nemam za šta da brinem. Vidim da se nekako razlikujem od vas. Zamišljam vas kao Batu Stojkovića u Ko to tamo peva koji non stop nešto zapisuje (ne shvatite me pogrešno, jeste on u filmu simbol stranog plaćenika ili domaćeg izdajnika koji radi za Nemce). Uglavnom, ovde se prezentuje nekakav stil sličan pisanju dnevnika. Vi imate tu naviku i sposobnost da od svakodnevnih bezazlenih i totalno neinteresantnih događaja napravite super interesantnu priču. I svakog dana imate bezbroj materijala. Pa odakle vam ljudi? Meni se ništa ne dešava, skoro i da nemam izvor inspiracije. Ili se uhvatim nekih bezveznih stvari kao pijan plota koje čuvam u Wordu i po 10-15 dana, pa kad sve to izvetri, nemam volje da to prezentujem. Ne znam, možda i vi to radite...E da, pored svega što sam ukopčao za mojih mesec dana blogovanja (i par dana više) ovde, primetio sam da svi studirate! Ili se varam? Pa super je to, eto, ja ne studiram...nekako se osećam diskriminisano. Svi pričaju o skriptama, predavanjima, profesorima, seminarskim radovima i kabinetima (eto ovo objašnjava haotičnost i nered). Pa i ja sam bio haotičan kao student, šta sad i ja mlatim praznu slamu...zato je meni dosadno, zato sam i lenj...čekam svoje obaveze koje mi sleduju i koje će me verovatno skloniti odavde. Neću imati vremena da se družim sa vama. U svakom slučaju biću zadovoljan. Ali svratiću vrlo rado ovde, opet da vidim šta radite.

         Meni taj stil pisanja ne leži...nekako ne mogu da od svakidašnjeg događaja napravim iole zanimljivu  priču. Možda bih mogao, kad bih se potrudio. Nisam navikao da žurim, mnogo stvari radim natenane, a kad za neki poslić imam malo vremena na raspolaganju, uglavnom ga i ne počinjem, od straha da ne uletim u paniku, pa sve zabrljam. Ja počnem pre ostalih ali završim posle svih...eto, nemojte se onda iznenaditi ako mi nema postova po 10, 15 dana. Nemojte brinuti za mene. To ne znači da nisam tu. Tu sam ja, čitam vaše postove, dok pustim moju priču da se taloži, dok svakog dana nabudžim po 5, 6 rečenica i stalno otežem, plašeći se da ću izostaviti baš ono najvažnije. Čekajući da mi to najvažnije padne na pamet. Iako ne znam šta je to i da li uopšte postoji...neretko izgubim volju da sve to složim i čudim se onda šta sam pametno radio dve nedelje. Dobar dan i bolje vas našao!



понедељак, 25. октобар 2010.

Ma dobro mi je, samo...

Samo me nervira to što Legija i Saša Ćurčić pišu bestselere, što su Karleuša i Kristijan nečiji idoli, što je Cane kreten i ludak, a Dado Polumenta umetnik. Nervira me novi singl Saše Kovačevića, što je Džoni Štulić pobegao u Utreht, što se Radomir M. Točak zatvorio u 4 zida i što Zvonimir Đukić održava rokenrol u životu. Nervira me pun Sava Centar na koncertu Ivana Bosiljčića, urbanost Boška Jakovljevića, autfit i kontraverza Milana Stankovića, što su Simonida Stanković i Saša Ignjatović čitaniji od Andrića i Crnjanskog zajedno i što Miloš Bojanić ima sto hiljada evra...I jebe mi se što je Seka Aleksić promenila 15 haljina na koncertu, i gde se sve Madona razapinjala na krst, i koliko pari cipela ima Marijana Mateus i koje minđuše nosi Lejdi Dragana. Jebe mi se ko je Mis Univerzuma, Venere, Saturna i galaksije Mlečni put, u kog boga veruje Tom Kruz, koliko je Mančester Siti ponudio za Runija, koliko je zaradio Tajger Vuds i gde je prevario ženu, i gde se napio Nikola Rokvić. Jebe mi se za modne trendove Snežane Dakić, jebe mi se koga je Jelena Bačić Alimpić zvala na rođendan i ko je bio u VIP loži na koncertu Eltona Džona. Jebe mi se šta je Luna Lu radila u bekstejdžu na prošlom fešn viku elit model luka, kako se zove kuče Bena Afleka i to da li Britni Spirs ima tarzanku ili je ćelava. Jebe mi se koga je Sergej Trifunović upoznao u Njujorku i šta je pojeo Novak Đoković na večeri sa Robertom De Nirom. I što Bred i Andželina uopšte nisu uobraženi nego su prijatni i to mi se jebe mnogo...I da li je Adrijana Lima bila nevina pre braka ili se jebala ko štuka i koliko košta njen brushalter od svarovski kristala ili dijamanata. I jebe mi se što je Rihana promenila nutricionistu i jebe mi se i što Doktor Filgud ne jede pečeno prase, čips, majonez i ćevape i koliko kalorija ima u pečenom krompiru...

Terajte se u pičku materinu!

P.S. Nemam pojma gde je sahranjen Majkl Džekson, ne zanima me bre uopšte!


петак, 22. октобар 2010.

U krznu, dolazi nam jesen

Drugi pismeni zadatak iz srpskog jezika i kulture izražavanja

Stigla je jesen u moj rodni kraj

Jesen je žute boje, samo ponekad braon. Ali je uglavnom siva. U jesen pada kiša, lišće, jabuka, kiša, kruška, grozd i kiša. Neki će reći da ih gravitacija vuče na dole. Ustvari, to nije tačno, to je sve zbog jeseni...Jesen dolazi posle leta i završava se pre zime. Prosto i jednostavno, nema šta. Neretko se svi oni izukrštaju, pa u jesen padne sneg ili u zimu ugreje sunce. Iako su ta devijantna ponašanja godišnjih doba kod nas sve češća, ipak je sve to bezveze u suštini. Zna se kad je jesen. Molim lepo. U jesen dečurlija kreće u školu, baš onda kad knjige mirišu kao i sve nove stvari i kada se gledaju slike u boji i kupuju nove sveske u kocke ili u linije. Oblače se nove jakne za školu i nove patike za koje nikako ne bi valjalo da propuštaju vodu. Jesam li rekao sveska u kocke? Mislio sam na kvadratiće, sveska u kocke ne postoji, to je matematički paradoks. Što bi to prvačići morali da znaju? Pa ne moraju. Moraju da nauče Petliću, pevaču, sutra me probudi. Ali to je 1. septembar, ipak mu to dođe leto? Ma kako da nije, kobajagi leto. Još tada se namiriše da je jesen tu u prikrajku, čekajuću da neprimetno ali podmuklo uskoči. Jesen dolazi u isto vreme i u grad i na selo. Samo, mislim da je na selu nekako najlepša i da samo na selu jesen opravdava svoje prisustvo. Tada se zatvaraju prozori, a otvaraju kišobrani, otvaraju se tegle, pakuje se zimnica, zatvaraju se tegle, beru se kukuruzi, spremaju drva, otvaraju se svinjci, kolju gude, zatvaraju svinjci, otvaraju se zamrzivači, pune se do vrha, pa se zatvaraju. Zamrzivači.  Stanje izuzetne pripravnosti. Ljudi se spremaju za zimu, cvrčci kuliraju, a mravi, baš kao i ljudi, radno provode to godišnje doba. Medvedi spremaju krevete, prilegnu, razmišljaju pre nego ih savlada zimski san. Smore se životinjke sa prvim jesenjim znacima, baš kao i mi ljudi. Sve je baš kao u basni, samo dolazak jeseni sprečava da sve bude kao i u bajci. Takva je jesen u globalu. Ali samo onako, kad je pogledaš površno. Međutim, ona ume da bude mnogo komplikovanija nego što neki misle. To se samo nekima čini da je ona bezopasna i nevina. Ona je jako opasna, neprijatna i ćutljiva. Što bi naš narod rekao, baksuz, namćor, nadžak. I od svih godišnjih doba, baš je jesen nekako bljak, rekli bi isti ti prvačići. Ne morate da ih pitate zašto, dovoljno je videti njihova namrštena lica. Nije to leto da trčkaraju bosi, kupaju se u nekom plićaku, jurcaju za loptom, hvataju skakavce i ostale insekte. Nije ni zima pa da mogu da se sankaju, grudvaju i prave Sneška. Nije ni proleće koje jedva čekaju kad ih umori zima pa da ponosno okače svoje jakne oko struka, onako dizelaški, vraćajući se iz škole. Ili da beru majske trešnje, pa makar one bile i komšijine. Oni su bar iskreni, ne foliraju se. Kad nešto ne vole, onda oni ne vole. I gotovo. Eto, setio sam se i sebe u tom uzrastu, nisam ni tada voleo jesen, baš kao što je ni sada ne volim. I mislim da se za sva godišnja doba tačno zna zašto su tu, samo jesen, nekako, izgleda služi tek da popuni tromesečnu prazninu između leta i zime. Malo da nas spremi za zimu, 'ajde, to joj je opravdano...ali kad ničemu drugom ne služi, mora li onda da nam ide na živce? Čudan je uticaj koji ima jesen na ljudsku psihu. To ne zna nijedan psiholog ili psihijatar na ovom svetu, sto posto. Jedno je izvesno, kod živog bića se nekako uvek isto manifestuje dolazak jeseni. Od zemlje napravi blato, od blata još veće blato, od bogatih krošnji ostavi samo razgranato strašilo čija silueta može samo da nas zaplaši...od čoveka napravi biljku. Ali to je ništa naspram pokvarenog raspoloženja svih nas. I čini mi se, lakše ćeš podneti da u leto pokisneš do gole kože i da u zimu gaziš u snegu do kolena, nego da ti se jesenjom kišnicom napune patike. Ili cipele. Pa šta ima gore od toga? Ne znam, jesen izaziva lenjost i depresiju. Ni tamo, ni ovamo. Možda nas to smiruje, možda mora tako? Kažu da su Skandinavci depresivni zbog zime? Ja mislim da je to zato što nemaju jesen kao i mi. Onda bi videli. Kad si sumoran, onda je jesen. I kad si umoran i pospan. Sve je to jesen. I kad ti je dosadno i kad se dan završi ranije. I kad nije vedro, a ne pada kiša i kad je vedro a duva vetar. Tek onako, bezveze. Da nervira normalnog čoveka, eto tome služi. Ničemu više. Ostaje nam samo da čekamo sneg i zimu, čisto da znamo na čemu smo. I stvarno, nemam ništa pametno reći o jeseni, sem da je žute boje, samo ponekad braon. Ali je uglavnom siva.

четвртак, 14. октобар 2010.

Reč dve o inaćenju, patriotizmu i Njutnovim zakonima

- Alo klošaru! Ti ti! Dođi ovamo! Pa gde si školski sunce ti jebem, nema te 100 godina, a?
- Pa školski, ja sam tu, nego tebe nema…kad si stigao iz Švajcarske?
- Prekjuče…jel žuriš negde, ajde sedi ovde da popijemo piće, nismo se dugo videli, ajde  parkiraj to krntiju negde u vrzinu i dođi…
- Pa ne znam…ne sedi mi se…nisam nešto raspoložen...
- Aj ne zezaj, taman dok čekam jednog ortaka, reče stiže za pola sata…šta ćeš da piješ?
- Nikšićko točeno.
- Aj ne seri, uzmi bre nešto dobro, ja častim! Može Hajneken?
- Ma jok bre...
- Konobar, daj nam 2 Hajnekena!
- Brate, neću Hajneken, srpski ti pričam!?
- Dobro brate…daj meni Hajneken i njemu točeno…
- Izvini, nešto sam nadrkan…ne znam ni ja šta mi je...
- Ma ok, ja udaram po Hajnekenu, navika…nego videh te juče na bajsu, ja bio kolima, dižem ruku, ti kuliraš, ne javljaš se starom drugaru…lepo…
- Pa kako da ti se javim, majke ti, nisam ja Lens Armstrong da vozim bez ruku!
- Pa mogao si jednom rukom, a ovom drugom upravljaš. Kapiraš?
- Da brate, stvarno, vidiš nije mi palo na pamet. Izvini, molim te…
- Ok, drkam se…nego što si seljak, vožiš biciklu jebote! Uzmi neka kola, šta se brukaš…
- Nemam ti ja kinte za to, a lepo mi ovako…ne opterećujem se.
- Ma daj, zajebi to, ja ne bih mogao do prodavnice da odem pešaka, a kamoli bajsom…sad teram ovog audija, uvaljao sam nešto preko granice, znam neke ljude…a bar skuter da imaš, a pičke se lepe za kola, evo ja letos, nema koju nisam…
- Druže, pa mi bre živimo u drugim svetovima…
- Ma zajebi, kažem ti letos, ja se zainatim kad vidim neku, a sve one se lože na audija…tebra ludilo…šta da ti pričam...
- Pa jel znaš ti uopšte šta je inat?
- Pa kako ne znam, to je kad prvo hoću, a onda moram…
- Da nije to bahatost, školski?
- Nije brate, to ti je inat, imaš 2 inata, običan i srpski. E pazi, ja sam Srbin u duši, ja ti imam taj srpski…Sve za majku Srbiju! Pa ti misliš da je nama lako preko grane?
- Aj ne seri, mlatite lovu tamo, pa dođete ovde da se izdrkavate, ko da nas boli kurac…
- Brate, nemoj tako… ti jel završi fax, radiš negde?
- Ma jesam, ništa ne radim, nema leba…duga priča…ti?
- Znači pušiš kurčeve za pare? Hahahaha...jel naplaćuješ po santimu ili vremenski? Hahah..drkam se...znam brate, propast ova Srbija…Ma ja tamo u Švajcarskoj kod ćaleta u firmi, uglavnom po Švajcarskoj i malo radimo i po Austriji, tamo je sve na nivou, nije to ko ovde, kinta na vreme, sređeno sve u fulu, voze se dobra kola, znaš kakvi su putevi…kad sam preš'o granicu, popizdeo sam, ko da sam vozio po njivi, samo sam čekao da mi izađe neka svinja…al brate ovde je provod, to tamo nema u Švajcarskoj, ja kad njima pričam oni mi ne veruju kako se ovde veseli…
- Verovatno im pričaš da smo najveća selendra i stoka i da živ ne bi živeo ovde…
- Brate nemoj tako…ja volim Srbiju, Kosovo je srce Srbije, sve bi te Šiptare pobio, mamu im jebem…
- Zato su tvoji pobegli '99. preko grane, čim je pala prva bomba…kad bi čekali na vas gastarbajtere da branite ovu napaćenu zemlju...samo sreća što nas više niko i ne napada, nema potrebe…ako ti voliš, možeš da se prijaviš dobrovoljno da služiš vojsku…mogu da ti vidim oko toga, ako voliš oružje i krv, a?
- Jebiga, ja sam bio klinac tad, šta ja imam s tim…ćale mi sredio da ne idem u vojsku, kaže koji će ti kurac to…a i ne mogu kad sam tamo…
- Pa da i to što kažeš…ne bi ti legla vojnička čizma…izađu žuljevi…
- Ma jebeš vojsku, to niko i ne ide više. Ti, čime se baviš ovako?
- Danju zevam, uveče svratim tu, igram basket s klincima, istrčim se…
- Ne seri da igraš basket? Sa onim klincima, daj brate ne loži se…
- Šta sereš, klinci ko rode, svaki bi me u zubima nosio…dođi pa ćeš da vidiš.
- Ma gde, kakav basket, jesi prs'o, nisam lud da se znojim, lakše mi da igram poker aparate…tu bar dobiješ kintu, šta imaš od basketa…samo možeš nogu da slomiš...
- Pa i na aparatima možeš da izgubiš kintu? U čemu je fora?
- Ma daj, šta da izgubiš, spucam hiljadu kinti za sat vremena, šta je to, nisam sad stipsa neka…bitno da se igra, što sam izgubio hiljadu, dve, jebe mi se…šta buljiš u taj telefon non stop? Neka riba, a?
- Ma jok, rezultate...
- Kladionica, a? Daj tiket da vidim! Auh, sića ti je ovo prijatelju.... Ja ne igram ispod 30, 40 hiljada, mislim ono, zajebancije radi, nisu mi bitne pare…sedneš sa ljudima, drkaš se…jednom sam dobio u Švajcarskoj 25 evra, dobitak hiljadu i po evra, otkazana utakmica i te diskusije, meni bio bedak da podignem 25 evra, majke mi...
- Mogao si da daš prosjacima na ulici, oni bi crkli za tih 25 evra…
- Ma jok, nema tamo prosjaka, standard…nije to Srbija…
- Mogao si za te pare da uplatiš časove srpskog jezika…
- Što, gde ti to pade na pamet, pa ja pričam srpski?
- Pa vazda si imao keca, a nekad kad postaneš veliki privatnik i biznismen, pomogneš vrtiće i crkve, kupiš diplomu, uletiš u skupštinu, pa daš izjavu televiziji, da znaš da pričaš ko čovek, da ti se ne smeje narod…
- Ma jebeš srpski, ja dobro znam nemački, koji će mi srpski tamo? Daj ne lupetaj…razmišljam pre da kupim nekog firmiranog kera…
- Misliš rasnog?
- Pa to, ta diskusija…vodim ga u šetnju, kenja u parkiću, mislim nekog baš dobrog, opasnog, a ne ko ove džukele ovde seoske…
- Otkad se ti razumeš u kučiće, u školi si ih gađao petardama?
- Pa ne razumem se, nego onako, nije loše, to ti je na Zapadu sad fora najjača…Ti gde izlaziš?
- Uglavnom nigde, najviše volim da sednem sa društvom na klupu i cirkamo 2 litra najgoreg piva…
- U brate koji ste vi klošari, brate izađeš u klub neki ko čovek, kod nas svrate vikendom Seka, Mile Kitić, sad pre 2 nedelje bio Sinan, extra provod bio…250 evra sam ostavio za veče, znaš kakav klub vrh, igračice…posle dođoše neki debili, izbi frka, ja gađao nekog flašom, srećom, panduri došli tek kasnije, mi već otišli…
- Meni nije to toliko bitno, važno da imam društvo…
- E uvek si bio specijalac, keve mi, jel još slušaš one drekavce?
- Nisu to drekavci i nije bitno šta slušam...nemam kintu na neki koncert da odem ko čovek.
- Exit ili Guča?
- A?
- Ono kao, Exit ili Guča?
- Beer fest.
- Šta bre Beer fest?
- Rekoh, ništa od ta dva…
- A ja mislio ti posećuješ Exit, tamo su padavičari ko ti…stvarno ne ideš u Guču, kad si zadnji put bio?
- Nisam nikad bio.
- Nikad nisi bio u Guči? Jebeš me? Joj koji si šaban, pa ja da živim ovde, ne bih izlazio iz Guče po mesec dana za vreme sabora, nego nisam tu…ove godine ako stignem, ima se olešim! Najjači provod, kad čujem srpsku trubu, srce mi zaigra brate, veruj mi…znači dođe mi da zaplačem…
- Pa mogu ti reći da vas sa strane tamo ima najviše, pola Evrope dolazi…
- Pa to ti pričam brate, ne znam kako se tebi ne sviđa, zna valjda Evropa šta valja…
- Lako je vas namamiti jeftinom zabavom…
- Nego, pričaj mi šta je sa ostalima školarcima, jesu živi?
- Živi su, mrdaju. Pa, devojke se poudavale, neke studiraju, neki rintaju, mešaju beton za crkavicu…jebemliga, ne znam ko te interesuje…
- E, a jel se sećaš onog štrebera, što je bio vukovac…Žile digitron?
- Žile, pa tu je, popričamo kad se vidimo…
- Da bre, Žile digitron jebote, paćenik onaj, jel završio u ludari?
- Što paćenik? Pa Žile je završio fax sa prosekom 9.87…
- Ne seri da se družiš s njim? Pa vi ste ludaci obadvojica!
- Aj ne seri, šta fali čoveku, što je genijalac? U septembru ide na Kolumbiju…
- Šta će tamo pajser? Da valja drogu, ahahhaha…
- Ma ne bre, jebote, ide na postdiplomske studije na Kolumbija Univerzitet u Ameriku…kakav si ti seljak…ne vidim što si ti bolji od njega…i šta tebe boli kurac s kim se ja družim?
- Ma nek batali knjigu, neka jebe nešto…
- E ti ćeš da mu kažeš, jedva si naučio tablicu množenja, spasao te rat da ne polažeš fiziku i matematiku u šestom razredu…pokrij se po glavi i ćuti...
- Jebe mi se, ko da mi to trebalo u životu, imam kinte koliko mi treba…
- E jesi faca, uspeo si u životu…
- Stvarno si nadrkan…ne znam šta ti je, tamo u Švajcarskoj ne bi imao vremena da budeš nadrkan, kol'ko se radi, prijatelju…
- Jel ima još nešto interesantno tamo u Švajcarskoj? Mi smo beda, da ne bi tebe, ja ne bih znao šta se radi u belom svetu. Hvala što si mi otvorio oči…
- Pa ima interesantno, kako nema. Čuo sam skoro da je sad  dobro da kupiš plac na Mesecu, drkaš se tamo, to ti je tamo na ceni…
- Jebeš Mesec kad tamo skoro i da nema gravitacije…
- E sad svi su ludi, koji će mi gravitacija tamo ako imam plac…
- Jel znaš ti uopšte šta je gravitacija?
- Znam bre, šalim se samo…to ti je…čekaj, to je ona fora kad ukočiš kolima, pa ti oči iskoče napred, jel to beše!?
- Ne bre, to je inercija, pobrkao si neke Njutnove zakone…e Srbijo…
- Aaaaa znam sad, setio sam se, to je kad je tom liku pala jabuka na glavu, te diskusije…
- Pa to…a jel znaš zašto mu je jabuka pala na glavu?
- Pa ne znam, Čak Noris ga gađao odozgo? Hehehehe...
- Ma jebo te Čak Noris, gađao ga kurac…brate, hoću da ti kažem kako ćeš gore da hodaš kad ne možeš, možeš da lebdiš u najboljem slučaju? Pa to su ti gluposti da bi se budale ko ti ložile…ljudi ne mogu da žive gore… imaju sve živo na kugli zemaljskoj, pa od sile kupuju placeve na Mesecu, ne znaju šta će sa parama…
- Ma daj, šta ima da hodam gore, pa ja skoknem na Mesec, da promenim malo, da se odmorim, neću da šetam, samo ležanje, kapiraš? Druga planeta čoveče!
- Nije to planeta, to je prirodni satelit…ti bre nisi normalan…trebaće ti i boca s kiseonikom gore…
- Povešću i tebe gore, da vidiš da je do jaja, pa ne bi svi išli da ne valja…
- Koji bre svi, šta lupaš, ja nisam ti svi…ti si slabo imao mozga i ranije, a sad ti pare popile sve. Ne razmišljaš glavom nego džepom, lova te uništila skroz, ne znaš šta valja, šta ne valja, samo trpaš, bitno da je skupo i poznato…al nisi ti kriv...bio si ti dobar lik.
- Brate mora da se zna neki nivo, ne mogu ja, na primer, da nosim odelo sa pijaca u Švajcarskoj… sad ga i ti pretera.
- Ne kenjaj leba ti, imamo mi takve i ovde u Srbiji, da se iserem sad, nalepim D&G oznaku i udarim cenu, kupili bi mi govno momentalno, još bi se grabili…al jebiga, ja nemam ni za reklamu…
- Nije baš tako…
- Ma šta koji kurac nije, nemamo nikakav sistem vrednosti, decu nam vaspitavaju kriminalci. Sa 15 godina su formirani debili. Daju nam rijaliti šou-e, da ne padnemo u krizu, gledamo tuđe živote samo svoje dvorište ne vidimo. I svi ćute, lepo je dok se vrte pare...daj narodu hleba i nagradnih igara i da ne radi ništa, a narod što je dokoniji to je gluplji... pa Njutnu pala jabuka na glavu pre 350 godina, pametnom i toliko dosta, a mi još padamo sa kruške i to na svoju glavu i nikako da se opametimo…
- U brate što mi pomenu…al mi se pije kruškovača…
- Ti me i ne slušaš…
- A?
- Berem boraniju…e školski, hvala na piću, treba da idem, pada mrak, a nemam svetla na bajsu…
- E pa kažem ja uzmeš auto ko čovek, da se ne klošariš sa biciklom…ccccc…ništa, cepaj…kad krenem na Mesec, zvaću te! Hehehehe, da obiđemo malo!
- Neću brate, ne mogu da vozim bajs gore!
- Hehehe i to što kažeš…jel može basket bar da se igra? Hehehe…e ja ću da platim!

уторак, 5. октобар 2010.

Cigane, majstore!

Prvi pismeni zadatak iz srpskog jezika i književnosti


Opis lika Cige muzikanta u delima novokomponovane književnosti

                Pored ljubavnih jadikovki, tuge i boli prouzrokovanom odlaskom voljene osobe, žalosti za neuzvraćenom ljubavlju uz neprestano opijanje, ovo je jedan od učestalijih motiva i likova koje možemo sresti u popularnim muzičkim numerama i prosto nema tog muzičkog izvođača, vokalnog soliste, estradnog umetnika koji se nije bar jednom dotakao Starog Cige, njegovog orkestra i njihovog uticaja na život kafanskog boema. Kompleksnost i tragika lika Cige muzičara počiva u stotinama pesama i ispevana je u hiljadama strofa i refrena. U formiranju jednog ovakvog lika, prikazu njegovih fizičkih atributa, tumačenju komplikovanih psihičkih stanja, kao i socijalne uloge u okviru proizvoljne društvene zajednice, poslužiće nam delovi pesama popularne, rokenrol, narodne i turbo-folk književnosti.


                 
                Stari Ciga spada u grupu kafansko-uličnih samoukih svirača, obično je violinista, trubač ili harmonikaš, virtuoz je na svom izmučenom instrumentu, jednom rečju on je majstor svog zanata i svirač bez mane: “Cigane ehehej, mjstore! Cigane, ehehej, ne daj se!” Kao star i izmoren muzičar koga je zivot šibao, Stari Ciga, uglavnom na izmaku snage, udovoljava svojoj bahatoj mušteriji: "Umoran je stari Cigo, znam njegove muke, svirao bi al gudalo ispada iz ruke…" Kao takav, on je suočen sa problemima egzistencijalne prirode, društveno marginalizovan: "Stari Cigan bolno jeca sam, napušten od svih, violina guši njegov bol, suze tope glas…" Međutim, pored svega toga on se ne stidi svog krvavog posla oličenog u neprestanom muziciranju i svojim angažovanim svirkanjem on pošteno zarađuje svoj hleb i paštetu:"Evo banke Cigane moj, Cigane moj sviraj mi ti!", i naravno, uz određeni novčani stimulans uvek je velikog srca i spreman da mušteriji ispuni svaku želju:"Spas mi donose Cigani, oni imaju dušu za svakog od nas…briga njih! Oni me pitaju šta da sviraju!" Poseban pečat svemu ovome je posvećenost Cige svirača svome poslu, količina znoja, energije i mokrih peškira koje govore predanosti poslu koji se voli. Zato Ciga uvek svira srcem i dušom i njegova muzika je jača od bensedina i leči i najteže bolesti:"Cigani tiho svirajte, dušu mi moju jadnu smirite..." Njihova muzika ublažava najteža psihička stanja junaka pesme kojeg zahvata teška depresija i osećanje bezvoljnosti: “Nek’ tužno svira truba, sipaj mi alkohooool...Cigane ehehej...” Bezgraničan je uticaj kafanskog svirača kalibra Starog Cige i zaista je suvišno reći u kojoj se meri regeneriše ljudska duša nakon samo jednog tretmana ciganskim orkestrom. On uklanja bore, vraća vitalnost i podmlađuje: “Ciganima srce daću kao da je stvar, samo nikad, samo nikad da ne budem star!” Naravno, oni su tu da svojom pesmom pruže utehu i neverovatnom energijom prodru u nedodirljive dubine ljudske duše:"Ciganine, ti što sviraš i što moju dušu diraš...” Treba pomenuti da je ciganski orkestar u novokomponovanoj književnosti vremenom evoluirao u redovan kafanski inventar, pored šanka, konobarice i flaše vina. Kad god ih u kafani nema, lokalni bekrija oseća njihovo odsustvo i momentalno pada u očaj:"Ej Cigani gde ste, odavno vas tražim?", i čim bi ih opet ugledao, junaka zahvata osećaj neizmerne sreće i radosti: "...ovamo Ciganiiii, zauzmite mesto!" Ovakva situacija je veoma česta i predstavlja preduslov za nastanak derneka neslućenih razmera u kojem će pijani junak pesme izbaciti sav bes ili sreću do poslednje razbijene čaše: “Pošalji mi Cigane, da mi svirajuuu...” Neki idealizovan slučaj nirvane, ekstaze koji predstavlja vrhunac ispunjenosti glavnog lika i koji pokazuje suštinu sudbinske povezanosti Cige muzičara i kafanskog junaka može se naslutiti iz sledećih stihova: “U kafani na kraj sela, dok napolju steže zima, u kafani punoj dima slušam pesmu Ciganina.” Ovo je upravo vrhunac i ideal kome teži svaki kafanski boem. Naravno, postojanje ciganskog orkestra je neophodno kako bi nesmetano bekrijanje potrajalo do prvih jutarnjih časova: " Dajte vina hoću lom, dajte Cigane za sto! Nek’ sviraju, nek’ me razboleeee… ". Odavde primećujemo da su muzikanti uvek u centru pažnje, slavlja i pijanki, međutim čak i kao takvi, predstavljaju sporedne likove. Njihov kultni status se gradio decenijama i čak i onda kada izda stara ljubav, kada kasni plata, kada poskupi potrošačka korpa, kad se padne ispit, Ciga je taj koji uvek ima vremena i volje da odsvira nešto za kraj: “Samo stari Cigani moju pesmu sviraju, bele rade opet cvetajuuuu!” Njihova uloga, da glavnom junaku pruže trenutnu utehu, kratkoročno rešenje za njihove probleme, svrstava ih u jako uticajne faktore, koji dominiraju iz senke, tako da samim prisustvom stari Ciga, ustvari, dobija status najglavnijeg sporednog lika:“ Cigane! Tako mi treba tvoja pesma i galama!” Na osnovu svega zaključujemo da je Stari Ciga nemi posmatrač, tj. ne učestvuje u konkretnom rešavanju problema: “Da li znaš za teške boli, što moj dragi drugu voli?”, već samo ispunjava svoj zadatak sviranjem, iscrpljujući tako sav svoj talenat podaren od Boga. Naravno, nije samo muzika i vladanje instrumentom nešto čime se Stari Ciga može podičiti. Kao večni simbol lutanja, njega ne drži mesto, on putuje širokim prostranstvima i otuđen u svojoj maloj zajednici ne poznaje granice, jezike, pisma i nacije, što je najbolje rečeno u sledećim stihovima: “Nikako da korak s njima uhvatim jer mi srce luta kao Ciganin…” Nedostatak toplog ognjišta i stalnog prebivališta nije ih pokolebao da se i do dana današnjih svojom čeličnom voljom održe i ostanu na okupu: “Negde iz daleka čuju se daire, Mesečevom rekom dolaze Cigani!“ Naravno postoje i izuzeci, pa su tako kod nas Cigani lutalice iskorišćeni kao univerzalno sredstvo kojim se uteruje strah u kosti dečurliji, što je svakako predrasuda, o čemu i svedoče sledeći stihovi: “Ako te odvedu Cigani čergari…ili te ukradu strašni haremski čuvari… zbog tebe sanjam Cigane i smišljam slatke prevare...” gde se nevini, bezopasni pripadnik romske nacionalnosti poredi sa najstrašnijim, nemilosnim čuvarima harema. Ova tema ne bi bila potpuna, ako se bar njenim malim delom ne bih upustio i u analizu likova koji pripadaju ženskom življu romske populacije. Naravno, valja pomenuti da je veliki broj pesama motivisan upravo njima. Ovde su specifične 2 podgrupe i to motiv Mlade Ciganke i motiv Stare Ciganke. Mlada Ciganka predstavlja ideal ženske lepote, čednosti, neiskvarenosti, nevinosti i čijom pojavom svakom glavnom junaku polaze bale na usta. Njima je od Boga podaren talenat za igru, ritam i pokrete od kojih posmatraču staje dah: “S rukom voli, ritam boli, suknja leti ko najluđi san…”,”Ciganka sam mala, oči moje gore, igram, pevam, plešem celu noć do zoreeeee…” Mala garava ciganka je razlog više zbog koga glavni lik gubi glavu, biva opijen njenom lepotom i u tom zanosu spreman je da uloži čitavo bogatstvo, kako bi tu lepotu dostigao: “Sve ću da joj dam, sve ću da prodam, samo tebe da gledam!” Njena lepota je nešto neviđeno na kugli zemaljskoj, njoj niko ne odoleva i nikoga ne ostavlja ravnodušnim: Crne kose, noge bose, oko vrata đinđuve od zlata...“ Svakako da dar za muziku nije zaobišao ni ženski deo romske populacije, ali sa razlikom da se one pretežno obdarene pevačkim talentom koji rastavlja tugu na proste činioce (za razliku od starog Cige koji je skloniji sviranju kojekakvih instrumenata): „Oj ciganko moja ja sam noćas tužan, zapevaj mi jednu, pa mi rane leči! Pa raspleti kosu, oooo ciganko moja....“ Ovde primećujemo najneverovatniji spoj pevačkog dara koji leči tugu i nepresušne lepote mlade cigančice koja jednostavnim raspletanjem kose čini da se glavni junak nađe u transu. Svakako da su i one ovenčane kao večni simbol lutanja: „Drum joj kuća a nebesa krov. Oooo cigankooo...“ Svakako da treba pomenuti i motiv Stare Ciganke, kojoj je lepota iščezla u mladosti ali se u poznim godinama bavi proricanjem i čije vidovnjačke sposobnosti, u koje naš junak pesme bezgranično veruje, dolaze do izražaja: „Evo ti ruka ciganko, pogledaj u moj dlan, reci mi da li ću sresti devojku ko divan san?“ Glavni junak je očigledno frustriran i u svom očaju je okrenut budućnosti i slepo veruje u metafizičke moći stare proricačice. Repertoar rekvizita koji one u svom gledanju u budućnost koriste je jako širok i raznovrstan, što se iz priloženog može videti: „Ciganka mi gatala u travi...“ Postoje i izuzeci, koji su zaista retki, gde stara gatara omane u svojim prognozama što najčešće izaziva revolt kod mušterije: „Ti, Ciganko, laži druge, nije mi se vratila!“
             Dakle, na osnovu svega rečenog, zaključujemo da je Stari Cigo ekvivalent ljudske patnje, večnog lutanja, muzičkog dara i umeća koje je samo njemu svojstveno, dok je njegova lepša polovina simbol iskonske, neiskvarene, neukaljane, neuprljane lepote, božjeg dara za igru, pesmu i mrdanje kukovima. Takođe, sam autor se nada da je bio dostojan da se lati pisanja jedne ovako zahtevne i nimalo lake teme i prihvati se analize skupa tako kompleksnih likova, likova čijim su decenijskim prisustvom ukrašeni stihovi novokomponovane književnosti. Stihovi, koji ipak predstavljaju trajno svedočanstvo o ljudima koji lutajući, pevajući i svirajući traže svoje mesto pod suncem.


петак, 1. октобар 2010.

Reč dve o Lakosti, reketu za stoni tenis i Kovinu

-  Vi još čekate?
-  Pa čekam.
-  Pa vi ste bili na prethodnom kastingu?
-  Pa jesam.
-  Izvolite onda, uđite!
-  Okej.
-  Znači vi ste gospodin Radovan Kostadinović, jel tako?
-  Jok moj deda!
-  Šta vaš deda?
-  Pa ustvari, moj deda se isto tako zvao, pa su mi po njemu dali ime. On je bio najveći frajer u selu, triput se ženio, a ćale se sa 12 godina preselio u grad, baš kad je završio školu. Dedu su roknuli komunisti posle rata, zato što nije hteo da uđe u partiju, ali nije dao kozu, kravu i dvajes kokošaka kad je otim'o Tito od naroda pa ga poslali na Goli otok...ali se vratio jači nego ikad!
-   Te informacije nam nisu bitne zaista...Nego, mi smo vas pozvali da obavimo jedan neobavezan razgovor...
-   Aha?
-   Vi zadovoljili na kastinzima i naša produkcijska kuća je odlučila da vas izabere kao učesnika ovog projekta, tako da...Čestitamo!
-   Ozbiljno? E fala kur...
-   Bez psovki, molim vas, u okviru ovog razgovora daćete nam osnovne informacije o sebi, vašim interesovanjima, prošlosti, hobijima, kako bi nam to poslužilo u izradi vaše jedinstvene biografije, koja će biti prezentovana gledaocima širom malih ekrana...Nadam se imate vremena?
-   Ok, nije frka, nikakav problem.
-   Takođe, moram da vas pitam, jeste li upoznati sa detaljima našeg jedinstvenog rijaliti šou-a?
-   Pa ono...jesam...
-   Jeste li dolazili nekada ranije u Kovin?
-   Pa nisam ali meni nije to problem, ionako se ceo život družim s nekim retardima...hehehehe...
-   U redu i ne želite da se predomislite?
-   Ne bre, pa nisam lud...što sam se cimao ovoliko?
-   Dobro gospodine Kostadinoviću, prekosutra će vam se javiti naš tim i ponesite kofer najpotrebnijih stvari, 7 dana ćete biti u karantinu, baš kao i ostalih 9 učesnika.
-    E, do jaja!
-    Mi smo pregledali vašu biografiju, potrebne su nam još neke informacije. Recite nam koji je vaš cilj učešća u ovom rijaliti šou?
-    Znači da se ne lažemo, meni treba kinta, to mi je broj jedan! Isto bih voleo da postanem prepoznatljiv kao TV faca kad se sve završi, da se uštosim pred kamerama, pa kad mi skoči popularnost, možda uleti neki posao na televiziji, ko će ga znati ali u suštini pare su mi... da živim ko čovek, jok da obijam trafike i tako to...dokurči i to čoveku...
-    Bavili ste se kriminalom?
-    Pa i nisam, ali sam čuvao stražu da ne naiđu panduri, jedan moj kolega je krcao bejzbol palicom, ali on je sad u Zabeli, robija...
-    Ok, to nam nije potrebno...recite nam, šta ste tačno zvršili od škole, napisali ste ovde 6 razreda i fakultet. Ne razumem!?
-    Pa 6 razreda osnovne škole imam, a i životni fakultet!
-    Pa dobro, šalu na stranu, to ne možemo da vam uračunamo...
-    Ma znam, nego drkam se samo, ma pametniji sam ti ja od ovih i doktora i magistara, pa ja se snađem u životu čas posla, koji će mi fakultet? Šta sam ja sve proš'o...
-    Dobro, a recite nam, nedostaju vam 2 razreda osnovnog obrazovanja?
-    Pa izbacili me iz šestog...
-    Pa to ovde niste pomenuli!? Iz kog razloga?
-    Pa gađao sam nastavnika iz Opšte-tehničkog makazama za lim...
-    Odlično, to nam je potrebno! Nastavite...
-    Pa on meni dao kečinu zato što nisam napravio reket za stoni tenis! Jebo ga reket!
-    Šta je dalje bilo?
-    Pa on budala, otvori dnevnik i upisa keca, ja ti uzmem one makaze, da ga potrefim posred glave, ali nisam nanišanio lepo, pa ga pogodim samo u uvo...
-    Slušam vas...
-    Ali srećom, opustio sam ruku i dobro sam ga klepio, to je šikljala krv po učionici, devojčiće počele da vrište, a njemu visilo uvo na pola, jedva su ga ušili doktori...
-    Dobro, i?
-    Pa ništa, jebiga, morao sam, kad je mentalać, ko je on da meni da keca…
-    I šta je dalje bilo?
-    Pa ništa, mene ti isteraju iz škole, a ja ne htedoh da nastavljam, jer sam se razočarao u obrazovni sistem, pa sam bojkotovao školovanje…a i ćale mi rek'o, ko im jebe mater i ne treba da ideš, neće tebe niko da zajebava…i od tad nisam dozvolio da me bilo ko ponižava…
-    Izvrsno! Ovo ste trebali da pomenete u biografiji…ali dobro, nije ni sada kasno…recite nam nešto više o vašem seksualnom opredeljenju?
-    Pa ja samo žene, tu sam povuko na dedu jeb…ovaj švalera hehehhee, znači nisam derpe što je najbitnije, a njih bih samo palicom u dup..ovaj, glavu, za bolje nisu…
-    Gospodine Kostadinoviću, ne morate biti toliko konzervativni, pa šta ako jedan od učesnika bude homoseksualac?
-    Pa bežao bih od njega, mislim poštovao bih pravila emisije, ali ne daj bože da mi se približi, pa glavu bih mu rascopao!
-    Dobro, vi se morate prilagoditi uslovima koji će vladati tamo, znate li da su pravila surova i da nema izlaska iz bolničke sobe, da spavate na podu?
-    Pa znam, ali ne smeta mi…
-    I da će svake nedelje po jedan učesnik morati da čisti klozet čučavac…
-    Ma nije bitno…za pare sve! I za kamere!
-    Hranite se isključivo hranom koja ostane i pijete lekove za smirenje...
-    Ma sve ću da istrpim!
-    Ok, ovde piše da nemate psihičkih oboljenja, kakve ste bolesti preležali?
-    Pa ja sam zdrav ko dren, jedini put sam bio u bolnici kad sam iš'o na ispiranje želuca, tad sam popio kilo votke i 5,6 piva valjda…pa me odneli, ja se ustvari i ne sećam…ujutru mi bila ruka u gipsu...Pa da, eto lomio sam ruku! Sem toga, nemam drugih oboljenja...
-    Sem što volite da popijete, bavite li se još nečim u životu? Neki hobi?
-    Pa u suštini, prodavao sam cigare na pijaci, a oko Nove godine prošvercujem petarde iz Bugarske, jebiga mora od nečeg da se živi, zato sam rešio da se prijavim ovde…
-    Da, da, razumem vas, svakako…još nešto zanimljivo vezano za vas? Životni moto?
-    Pa životni moto mi je drevna srpska izreka Živi svaki dan ko da ti je poslednji, zato sam ja sve probao u životu!
-    Fantastično, zaista! Znači li to da nemate predrasuda?
-    Ma jok, ja sam urban tip, nisam seljak ograničen…znači, imam pirsing, volim atraktivne devojke, tetovaže…
-    Imate li tetovaže?
-    Pa imam na kurcu krokodila Lakostu, a na dupetu neku kinesku poslovicu…
-    Molimo vas da pripazite na rečnik…
-    Oću, izvinjavam se…samo ja se ne stidim ničega!
-    To je prednost za vas! Imate li nadimak neki?
-    Pa rodbina me zove Rale, a ortaci Rale Motorcangla, zato što nosim motorcangle kad idemo da se tabamo…
-    Tabate?
-    Pa da, pošto ja idem sa navijačima kad ima neka šorka, da se obezbedim, navijam za…
-    Ma nije bitno navijačko opredeljenje…trenutno, kakvim se poslom bavite, šta vam je izvor prihoda?
-    Pa ne radim ništa, nema posla, hteo sam da valjam nešto, ali nema 'leba od toga, zato sam se prijavio za ovo…a i dao sam oglase u novinama da prodajem levi bubreg, tu valjda mogu da izvučem pedesetak hiljada evra, ionako imam još jedan…šta će mi dva?
-    Zanimljivo, nastavite!
-    Pa ja sam ustvari hteo jetru, pošto se ona više traži, ali mi ortak reko da ne prodajem to jer nije ni za kurac, a danas niko više neće da kupuje polovnu robu…
-    Pa to je tačno, tržište je danas jako surovo…
-    Pa jebiga, moram da zaradim, nema za šta kuče da me ujede…nije meni frka, čistiću ja govna, samo da ne poludim sa tim degenericima tamo, to se samo plašim…
-    E pa gospodine Kostadinoviću, to je i najveći izazov, a mi proveravamo granice vaše izdržljivosti. Najuporniji će doći do glavne nagrade…
-    Pa to je meni samo u glavi, ja sam uporan i uvek isteram do kraja…I mnogo sam lud, znači kad popizdim, beži od mene!
-    Odlično, baš nam je takav profil trebao, nadam se da nismo pogrešili sa izborom vas kao učesnika...
-    Ma jok, ja sam pravi čovek za to, imam tu drskost, taj, da kažem, bezobrazluk i  što bi naš narod rek'o, ja sam harizmatična ličnost...vaspitavan sam na ulici, sreo sam razne ljude...
-    Hoćete da kažete da ste rođeni vođa i da preuzimate inicijativu u okviru društvene zajednice...
-    E to! Ja ću da pokažem svoje kvalitete, a ko mi stane na put, taj je najeb...
-    Ok...nećemo sada o tome, tamo su zaista specifični uslovi i vi ćete morati da date i 200 posto svojih mogućnosti ukoliko želite da istrajete do kraja i sačuvate mirnu glavu...
-    E pa to je fora, treba izdržat sa tim ludacima...
-    E pa vi morate biti jaki i verovati u trijumf!
-    Pa ja sam psihički kao stena, šta god da me poremeti, ja sam tvrd igrač, pokazaću naciji da sam najbolji i da mogu da budu ponosni što imaju ovakvog učesnika! Bog čuva Srbe!
-    Vi ste osoba čelične volje i bezgranične upornosti?
-    Pa to! Upornost i tvrdoglavost, to sam ja!
-    Glavom u zid?
-    Sve bre!
-    Da li Vam se čini da je ideja novog Reality-a malo morbidna?
-    Ma joook...kažem vam, ja sam čovek bez predrasuda, nema kod mene tabu tema, pa i oni su ljudi...
-    Svakako gospodine, sviđa nam se vaša otvorenost! Jeste li se bavili nekim sportom?
-    Jesam, cepao sam fudbal, basket, streljaštvo…
-    Streljaštvo, zanimljivo!
-    Pucao sam iz pištolja na svadbama i ispraćajima…a od sportova još volim teretanu, nisam 6 godina izlazio iz teretane, dizao sam 120 kila iz bendža…sad nemam kintu ni za članarinu…
-    Ok, za kraj, recite nam kratko, u 2 minuta šta volite, šta ne volite…
-    Pa pretežno volim crnke, plavuše onako, punjenu pljeskavicu, kladionicu, da pišam u bazenu, Marlboro, tehno, sarmu, narodnjake, ne volim boraniju, klasičnu muziku, Hrvate, Muslimane, Šiptare i pedere…
-    Hvala vam gospodine Kostadinoviću, to bi bilo sve, slobodni ste, odmorite se ova 2 dana, očekuje vas veliko iskušenje, iz našeg tima će Vas pozvati, a Vi pripremite sve potrepštine…
-    Znači mogu da idem sad?
-    Naravno. Prijatno!
-    Zdravo!

7 dana kasnije:
Startovanje Reality Show-a Jebe Lud Zbunjenog
Lokacija: Kovin

Zajapurena voditeljka: I naš prvi učesnik upravo kreće ka Psihijatrijskoj bolnici! Molimo vas, pozdravite gromoglasnim aplauzom Radovana Kostadinovića, Raleta Motorcanglu. Rale ima 34 godine, dolazi nam pravo sa beogradskih asfalta…Rale je uporan, harizmatičan, završio je 6 razreda osnovne škole, u mladosti je obijao trafike i ima završen životni fakultet! Rale je ljubitelj teretane, nema predrasuda i ima par tetovaža na jako zanimljivim mestima, nadamo se da će ih pokazati milionskom auditorijumu! Srećno Rale!

Scenom se prelama grandiozan aplauz, Rale sa koferom u ruci, manirom prekaljenog vuka, samouvereno grabi stepeništem koje će ga odvesti do bolničke sobe kovinskog lečilišta gde će pogledati u oči svojim novim, bolesnim drugarima. Sa osmehom na licu i podignuta 3 prsta, poput velikog ratnika koji odlazi u krvavi boj, junak naše priče odlazi u novo zatočeništvo… Rodbina, sa suzama radosnicama, u publici skandira njegovo ime, ostatak vernih fanova diže u vis transparente raznolikih sadržaja, od kojih dominiraju: Rale, oplodi me…Rale kralju, Voždovac i Bežanijska kosa su uz tebe, Rale, pokaži im krokodila! Kosovo je srce Srbije!
Vrisak, galama, ekstaza...