понедељак, 20. септембар 2010.

Reč dve o Teodosićevoj trojci, Krstićevoj stolici i Kostinoj rampi

          Ja nikada nisam trenirao košarku, ali sam bacao u koš kad sam bio mali. Godine mog odrastanja urezane su ekserima u starom orahu, koji je sad posečen. Ekser po ekser, godina po godina, visina obruča pratila je pravilno moj rast, nešto sporije nego što sam ja to želeo. Ali šta ću...Posle sam prešao na beton, da igram sa velikima. Morao sam da izvodim lopte za početak, pravim blokove...i da šutnem, ako slučajno vodimo 15-2, recimo...ako me pre toga ne izbaci neki znojavi čika koji je tri glave viši od mene. Ali njegove glave. Doduše, sad, po stažu spadam u najiskusnije. Na selu je fudbal sport broj 1, pa 5 praznih mesta, pa tek onda ništa. Košarku sam morao da gledam na TV-u i  da učim. Pratio sam EP u bratskoj nam Grčkoj devedeset pete. To je bilo moje prvo televizijsko iskustvo .I sećam se dobro Danilovićevog kucanja preko Sabonisa i da vam kažem, mnogo je bilo dobro. I danas ga se rado setim. Do ovog prvenstva koje se završilo pre neki dan, prošlo je 6 Evropskih, 3 Svetska i 3 Olimpijade. Ona na kojima smo mi učestvovali, ostala su me manje interesovala. Sve sam to upijao, onako kao što deca upijaju sve što vide i čuju. To je 12 takmičenja? Aha. Devet puta smo bili na postolju. Četiri puta na najvišem. Malo li je? I ovaj put, zamalo...
                 Koliko nam je falilo? Pa jedna sekunda, vremenski ili pola koša, količinski gledano. A šta nam je falilo za to? Znanje, kvalitet, taktika, fizička sprema? Ma jok, imali smo sve to. I više nego što treba, čak nam ni iskustvo nije toliko nedostajalo, što je pomalo neobično ako se uzme da smo najmlađa ekipa na šampionatu. I zamislite taj kvalitet koji može da nadoknadi toliko neiskustvo. Onda stvarno moraš da si dobar. A mi jesmo bili dobri. Ali neko drugi nije bio dobar. Budi dobar da ne budeš modar. Te čike što u Turskoj nisu bile dobre, bi svakako na seoskim sportskim nadmetanjima bile modre. Od batina. Po kratkom postupku...mislim jeste malo varvarski, ali je više nego delotvorno. I da se razumemo, nema baš svako selo bunar blizu terena, to se malo preteruje, ali je dovoljno imati pedesetak ogorčenih ljubitelja fudbala, koji su spremni da podele pravdu dobrovoljno i bez ikakve nadoknade. Problem je što takve stvari ne prolaze tek tako u civilizacijskim uslovima, ma koliko paradoksalno zvučalo nazivati Tursku civilizacijom ili na Turke gledati kao na civilizovan svet...ali dobro ipak se radi o Svetskom prvenstvu u bacanju lopte kroz metalni obruč koji je iz estetskih razloga okićen nekakvom mrežicom. U daljem delu teksta, ovaj sport, zvaćemo košarka, jer je tako lakše a i u belom svetu se kaže tako. E baš ta košarka je kod nas uvek bila iza livadarskog loptanja zvanog fudbal. Bar što se popularnosti tiče. U celoj Evropi taj fudbal je baš vrh, pa tek posle košarka. Kažu da samo u Litvaniji nije baš tako, a i vidi se. I u Južnoj Americi je isto vrh, oni ubijaju za fudbal, bukvalno, jer su stanju da liše života i svog pulena, ako se zeza na terenu i ne daje sve od sebe. I u Africi je tako nekako, oni verovatno najviše vole fudbal. Dalo se videti  to na Mondijalu da su oni tamo, pored svog gladovanja gladni i fudbala. U Esadeu se baš fura fudbal, ali onaj njihov, basket i onaj bejzboj koji je u Srbiji poznat po upotrebi zanimljivog drvenog rekvizita. E sad, tamo u Australiji i Novom Zelandu vole ragbi i kriket, u Aziji isto vole fudbal, jer kako drugačije objasniti Piksijev status legende u zemlji izlazećeg Sunca. Ne znam kakvo je stanje u Mongoliji, Bangladešu i Nepalu, ali znam da na bliskom istoku nemaju vremena za zajebancije tipa fudbal, košarka. Čisto sumnjam da bi Ahmadinedžad i drugari dozvolili da u jeku sklapanja nuklearnog naoružanja neki tamo fudbal ili basket bude prioritetna zajebancija, bože sačuvaj. Ostaje nam još samo najmnogoljudnija zemlja. I kod njih je fudbal u vrhu. Pitajte Ljubišu Tumbakovića i Pižona ako ne verujete. Samo je Bata Živojinović tamo popularniji od fudbala. A od finala kineskog fudbalskog kupa gledaniji je samo biser jugoslovenske kinematografije Valter brani Sarajevo. Da ne ispadne da diskriminišem stanovnike Arktika i Antarktika, ali čisto sumnjam da je Eskimima nešto važnije od lova i ribolova. Mada je to više pitanje egzistencije negoli sporta. Nadam se da se Eskimi ne ljute. Dakle, to smo apsolvirali.
                   Čak smo se i mi jedno vreme ponosili, da ne kažem kurčili, da smo zemlja košarke i da je basket popularniji od fudbala. Jeste, ali malo sutra. To je trajalo neke vreme, dok je sijalo zlato na junačkim grudima naših košarkaša. Onda smo tresnuli o pod na domaćem terenu, u Beogradu na Evropskom prvenstvu 2005. Tad smo mnogo popizdeli, pa smo rešili da ne budemo više zemlja košarke i da vratimo fudbal na vrh popularnosti. Još od te 2002. nas bije neki maler, možda je svemu kriv Radmanović koji je jeo bananu u svlačionici u Indijanapolisu, jer ga nije interesovalo ono što je Pešić pričao. To je možda zato što je on bio NBA igrač, koji nije upadao u taktičke zamisli selektora, ko je taj Pešić da njega smara? Svašta. Pa dobro, uzesmo zlato tada, ali se videlo da ne ide sve kako treba. Neki su hteli pošto poto da budu zvezde ali im nikako nije išlo. Trebalo je da pitaju Bodirogu kako se postaje zvezda. Možda im nije bilo jasno kako je to skromnost vrlina. Ko zna, ali u Beogradu umalo ne povadiše oči te dvehiljade pete. Tada je baš sve otišlo u k... Što se košarke tiče. Narod je okrenuo leđa najtrofejnijem sportu i zadovoljavao se i padao u stanja ludila i ekstaze za svaki plasman fudbalske reprezentacije na veliko takmičenje. A nije bilo mnogo prilika za takvu radost. Ali mi što volimo fudbal, pa to je čudo jedno, to se ne može rečima opisati, iako je fudbal već odavno kurvinska delatnost. Ali šta ćeš, ljubav je jača od svega. I crveno je boja ljubavi! I ko jebe vaterpolo i odbojku. Ljubav prema fudbalu je slepa. Ona zaslepljuje i navijače i učesnike te plemenite igre. Baš zato je uvek dosta slepaca trčalo za fudbalskom loptom. Možda smo baš zato loše prolazili što klupsko, što reprezentativno. Ko zna. Uglavnom, svim navijačima naše fudbalske reprezentacije se smučio i Mondijal i Larionda i Kejhil...pa nas je još dokusurio neuspešan start Orlova u kvalifikacijama za EP i kompletan idiotluk u fudbalskom savezu...
                     I opet se setismo da budemo zemlja košarke. Malo nam  je krivo što je izostala medalja i postolje, ali šta je tu je. Nekako smo se složili i došli do zaključka da je to baš uspeh. Nije baš veliki kao plasman fudbalera na SP, ali dobro, dragi su nam i košarkaši. Nisu ni oni za bacanje. Fini su momci i Duda je baš onako dobar i autoritativan trener. Sve ih je on postrojio. Taj Duda je ustvari čovek sa vizijom, jer je dovoljno iskusan da bi bio mudriji od svojih kolega. Reče Duda pred početak šampionata da idemo kao fizički najspremniji ! To je bilo dovoljno čuti. Treneri ne šire tek tako optimizam bez razloga. Kad to Duda kaže, onda stvrno nema dalje. I čovek je bio u pravu, jer može da predvidi i vidi unapred, a to ne može svako. Na pripremama se videlo i koliko smo tvrdi i koliko je Savanović dobar basketaš i koliko su nam Grci braća i koliko lepih reči za Srbe imaju Carcaris i ostali. Uglavnom, Duda je spremio ekipu žestoko. Mi, ostali selektori, nismo imali pametnija posla pa smo morali da zavirimo u Dudin spisak. Kao što rekoh, ja nisam trenirao taj sport i slabo se razumem u košarkaške taktičke zamisli, ali sam  sigurno bolji poznavaoc igre pod obručima od blesavog zanesenjaka Ace Stojanovića sa RTS-a. Aca je na RTS-u postao devojka za sve, čak je imao tu čast da prenosi vaterpolo finale Svetskog prvenstva u Rimu (Aca i vaterpolo? Bože me sačuvaj i sakloni!) pa se od treme zbunio i zaboravio koliko se peteraca šutira na kraju. Ne znam kojim čudom je uspevao da bude polustručni sagovornik Dejanu Milojeviću, Zoranu Sretenoviću i Vladu Đuroviću, pa ako vas Aca nije nervirao, onda neću ni ja. Uglavnom, čitah po forumima, našlo se tu dosta skeptika koji prozvaše Dudu matorom senilnom budalom, jer je vratio Raduljicu, a poveo budaka Rašića i kako je smeo da povede Kešelja, a nema Miličića i Rakočevića. Mislim stvarno...Uglavnom, koliko mi nagađali, Duda je uboo sa spiskom da nije mogao bolje. Samo verovatno nije ni sanjao da će imati takve probleme pred start takmičenja kada je do zadnjeg minuta čekao kazne za Tea i Krleta zbog one šorke sa braćom Grcima.
                   Ali dobro smo izgurali grupu, onako rutinski. Ako je uopšte opravdano govoriti o rutini kod tako mlade ekipe. Grdna Angola nije mogla bolje od 50 razlike, nesrećne Jordance je Svetsko prvenstvo zadesilo usred Ramazanskog posta pa tako gladni, žedni i nenaspavani sa kesama ispod očiju delovali veoma iscrpljeno pa se činilo da će pomreti na parketu dvorane u Kajseriju. Kengure smo ispreskakali pred kraj iako smo ih držali na lancu celu tekmu, Marić je pevao srpsku himnu, a Kešelj je pokazao da nije tačno da Vajt men ken not džamp. Skaču, bre, više i od kengura. Samo smo izgubili od mrtve Nemačke, koja je pak izgubila od mrtvije Angole (ipak je Angola prvak Afrike, ne treba se sa njima zajebavati). I tako su Jagla i drugovi otišli kući, malo neočekivano. Ali ni mi ne bismo verovatno izgubili od Švaba da smo bili kompletni ili da Duda nije dao slobodu Tepiću da rešava zadnji napad ili da, recimo, kopiju Dirka Novickog, inače srpskog zeta, malopre pomenutog Jaglu, nije usrala ona trojka (ja nekako i mogu da razumem da se čovek šiša i češlja kao Novicki, ali da imitira njegove pokrete...to stvarno...). Kako god bilo, mi završismo prvi u grupi i ispred Argentine. Iako su nas Priđoni i Skola izrešetali pikenrolovima, ipak nisu mogli da nas dobiju. Jer smo mi imali 12 igrača, a oni samo 3. Jel sad Duda lud? Zaboravih Delfina da pomenem ipak je on neizostavan šrah argentinske mašinerije. Gaučosi igraju specifičnu taktiku, koju sam ja kao delimični laik tumačio na ovakav način: ako se u prvih 15 sekundi napada ne odigra pik za Skolu, onda Delfino siluje do kraja, pa kako bude. Uglavnom, vrlo zajebana taktika Argentinaca. Zajebana, jer se teško brani. Ovo ozbiljno mislim. Čak i to što smo bili prvi u grupi nije ubilo skepticizam i pesimizam kod javnosti. Te lako je Rašiću da puni mrtvu Angolu, te lako je Kešelju i Savanoviću da daju 20 poena Jordanu. To izgleda da je čuo Rašić, što ga je veoma razljutilo pred meč osmine finala sa sada već bivšom braćom Hrvatima. Zato je Rašić celu utakmicu ličio na smirenog i pribranog dželata koji, čekajući da izvrši smrtnu kaznu, ponavlja u sebi: Ma ko ne zna da igra bre, mamu vam j.... sa'ću vam ja pokažem svog Boga! Tako je Raške sam rastrtio Hrvate i pokazao da i on zna taj sport. Čak i kada je Marko Tomas stisnuo Tea, da je ovaj jedva uspeo da baci loptu u koš (jer šut zahteva više umeća sem pukog bacanja lopte). Pogubljeni Teodosić je izgledao još pogubljenije, a ispijanje vode na klupi i brisanje peškirom su i jedine radnje koje je Teo mogao da obavlja bez nadzora Marka Tomasa. Zato je Raške zabiberio Hrvatima iz prikrajka onako kako, što reče rezignirani komentator sa HRT-a, još samo Srbi mogu. I niko više. Tako smo mi srećno otišli u četvrtfinale i tih dana koristili otrcane fraze da sreća prati nas hrabre i da dobri timovi pobeđuju čak i kad igraju loše. A mi jesmo dobar tim, a i loše smo igrali. Pošteno. A naša bivša braća Hrvati i ova sadašnja, Grci, su pakovali kofere u istoj rundi. Grke je, govorio je narod,  verovatno kaznio Bog, onaj isti u kojeg i mi verujemo (jer smo mi pravoslavna braća), što su namerno izgubili od prosečnih Rusa, koji čak ni votkom dopingovani ne bi mogli da priđu Grcima ispod 10 razlike. Zato je možda taj Bog podario pobedu Novom Zelandu protiv favorizovanih Francuza i tako sprečio da Grci svoj nevaljali plan sprovedu u delo. Podli Grci su se više igrali digitronom nego košarkaškom loptom pa su hteli da izbegnu Špance u osmini finala, ali im pored svih napora to nije uspelo. Pošteni Rusi su nagrađeni Novim Zelandom u osmini finala, a Grke su isprašili Španci i nabili im još veći kompleks. Mora se napomenuti da su Grčke proračune pokvarili i neplanirani porazi Španaca u grupi od Litvanije i Francuske. Baš šteta, toliki račun ni za šta. I baš kao što je mladom Mirku rekao Aksentije Topalović u Maratoncima: Ako si lud, nisi gluv!, tako je i Fiba, iako luda, nije bila gluva i ćorava u isto vreme, pa je primetila da su Grci i ranije pravili slična sranja, pa rešiše ljudi da specijalno promene pravila za sledeći put gde se neće unapred znati koje se grupe ukrštaju. I oni nešto pametno da se sete. Sad da vas vidim!, Grci !Nego, pola Srbije se naslađivalo porazom Grka (jer su to i zaslužili), a pola je bilo tužno jer im je bilo žao što ne možemo da podelimo megdan u četvrtfinlu, pa da se krljamo do kraja. Kako bi prštalo tada! I da im vratimo za onu tuču. Za tuču gde je Focis potkačio šlajmaricom Teodosića, a Kešelj udario vaspitni šamar Carcarisu, dok je Big Sofo vođen divljačkim nagonima, oponašajući gorilu, batinao Bjelicu i Teodosića (verovatno u naletu besa nije prepoznao svog bivšeg saigrača koji ga je do pre koji minut branio). Uglavnom, šorka je završena “ustoličenjem“ Joanisa Burusisa od strane Nenada Krstića. Krstić je proglašen narodnim herojem, časno braneći svoju otadžbinu. Ipak mora se priznati da je Krle u mnogo težim uslovima branio ugled svoje zemlje. Miloš Obilić je imao nož, Marku Kraljeviću je takođe bilo lako sa topuzom i buzdovanom šestopercem, Tanasko Rajić je imao top, Gavrilo Princip utoku, Nikoletina Bursać mitraljez, a Krstić je morao da poteže stolicu, pa vi vidite sad. Ali boj ne bije svetlo oružje, već boj bije srce u junaka, reče Krle i podiže stolicu. Mislim, pa šta bi ste vi radili da ka vama grabi nimalo prijatno raspoloženi Sofoklis Skorcijanidis, koji samo u izuzetnim slučajevima odaje utisak da se radi o misaonom biću i homosapijensu uopšte, osim kada je možda u civilu ili stavi naočare. Čudno je kako prgavi Dijamantidis nije bio u prvim borbenim redovima, iako se za njega govori da i on voli da pljune. Ali dosta je bilo o Grcima, nisu zaslužili ni ovoliko.
                Bližilo se četvrtfinale, a čak smo i mi sami znali, iako potpuni laici, da ako odigramo kao protiv Hrvata, nemamo šta da tražimo protiv Zalizanog i njegove družine. Sva sreća pa je to i Duda znao. Zato je rešio da odabere superspecijalnu taktiku sa šutiranjem trojki iz svih slobodnih pozicija, ko god to bio na liniji 6,25 pa kud puklo. I puklo je, 15 trojki iz 30 pokušaja. Na kritiku košarkaški nepismene javnosti o 20 poena protiv Jordana, reagovali su Savan i Kešelj koji su rešili da ubede navijače da nisu ni oni za kupus, tako što će dati po 17 poena svetskim prvacima u četvrtfinalu Mundobasketa. Malo li je od debitanata? Pored znanja, za tako nešto treba imati ono što je pokazivao Savanović kad je dao onu trojku Argentini pred kraj. Muda? E baš to. Ludi Kešelj, za koga smo mislili da je kao večiti talenat nazadovao u raspaloj Zvezdi i koji je debitovao za reprezentaciju, da ne pričam o povredama u prethodne 2 godine, je promašio samo jednu trojku. Ako je Duda rekao momcima da lete po terenu, onda je Air Kešelj to bukvalno shvatio jer je imao običaj da ostaje u vazduhu nešto duže no što je uobičajeno i što podleže zakonima fizike. Tako su on Bjelica, Novica i Savan trpali u španski koš, a Skariolo, Garbahosa i Navaro  nisu znali šta ih je snašlo, ali su bili dovoljno prepotentni da veruju da je sve i njihovim rukama. Doduše, trpao je i Navaro, pomalo Garbahosa, ali se mlađi Gasolov burazer pokazao kao svetlosnim godinama iza onog poznatijeg. Rubio je iako devetnaestogodišnji klinjo, sa likom crtanog heroja japanske produkcije, dao sebi za pravo da može da razgovara sa sudijama kad god hoće, a Rudi Fernandez je skakao kao na federima i poakazao da bi se jako uspešno bavio skokom u dalj ili u vis iako je dobar košarkaš i ovako. Fran Vaskez, sem što je bio ružan, nije predstavljao opasnost po nas. Međutim, ništa im to nije pomoglo. Skariola nismo poslali direktno kući, već u borbu za 5. mesto. Možda sam dosadan s ovim što ću napisati...ali, 2 litra piva – 150 dinara, kikiriki – 200 dinara, 2 para čarapa kod Kineza – 100 dinara, krem bananica - 10 dinara, ali Savanov roling, Kešeljeva trojka sa zadrškom, Novičino busanje u grudi, trojka sa devet metara, Teova smorena faca, krik i urlik Slobe Šarenca – neprocenjivo! Samo neke stvari se ne mogu kupiti novcem,  a za ostalo tu je, pa valjda Duda Ivković? Verovatno.U polufinalu su nam se pridružili domaćini, Ameri i Litvanci. E baš ti Litvanci su jedini spustili Skolu ispod 29 poena. Imao je svega 13. Domišljati Litvanci su našli foru kako da brane argentinsku igru 2 na 2 plus Karlos Delfino, ali su ih za svaki slučaj dokusurili šutem za 3 poena. Oni su ustvari uvek bili rasni šuteri. Zajebali su čak i Čačane za koje postoji anegdota, legenda ili mit da im babice na rođenju umoče ruku u Moravu, pa oni svi od reda postaju vrsni šuteri. Izgleda da svi Litvanci svoje ruke operu u Baltičkom moru, jer kako drugačije objasniti onakav šuterski potencijal. Uglavnom, oni su razguzili Argentince čijem selektoru treba odati priznanje kako je uspeo sa tri igrača da došepa čak do četvrtfinala, jer nije to baš mala stvar. Njegova taktika: igramo nas trojica po četres' minuta, dok ne pocrkamo, i nije bila loša. Ljudi su na kraju osvojili čak 5. mesto, ali se pretpostavlja da su cenu visokog plasmana platili gore pomenuta trojica za koje bi bilo jako čudno da nisu posle turnira završili na infuziji. Svaka čast Gaučosima, borbeni su oni.
                  Rekoh da se samo neke stvari ne mogu kupiti novcem. Da se čak i finale Mundobasketa može kupiti novcem pokazali su nam upravo domaćini. Verovali ili ne, ali Turci koji nam vekovima pokazuju svoje civilizacijske norme ponašanja, tako što poturče sve što im pređe granicu, su nam prezentovali kako se uložen enormni novac vraća u rezultatskom smislu. Pa da. Da se zna ko je domaćin. Jedino im ne ide u prilog što Iljasovu nisu naučili da peva himnu. Ali dobro, čovek je Uzbekistanac, pa mu jezik ne ide od ruke. Čak verujem da svaki prosečan Srbin ima bolje poznavanje turskog jezika od samog Iljasove (priča se da je u Srbiji vršena anketa i da je jedan čilac na pitanje: Ima li Turcizama kod nas?,  odgovorio: Jok! ). Uzgred, Iljasova je jako paklen igrač, ali mu verovatno fali ono što treba imati u završnici jakih mečeva kad se lomi rezultat. Ono što nije imao protiv nas. A ono što su imali Kešelj i Savan, znate već o čemu se radi. Brat Hido je morao da rilja i za sebe i za uplašenog Iljasovu, koji se ranije iživljavao na 30 razlike protiv Francuske i Slovenije. Elem, najviše problema, pored Hida, očekivano, pravili su nam arbitri. Neočekivano, veliki problem pravili su nam turski bekovi koji konstitucijom jako podsećaju na fudbalere. Baš njih dvojica, Arslan i Onan, ubacili su nam neke bezvezne trojke... videti Arslana i Onana kako igraju košarku isto je kao i videti Nihata Kavečija kako u majici bez rukava tupka narandžastom loptom, tj. nema razlike. Strašno. Da ne pominjem neandertalca Sinana Gulera čije su ručerde tolike, da su uvek savijene u laktovima, da se slučajno ne bi vukle po parketu. Mi smo se, kao niko drugi (da ne pominjem Portorikance koji nisu mogli  čak ni Obalu Slonovače da dobiju...), uspešno nosili sa Tanjevićevom frankenštajn zonom sa krakatim centrima koji kad dignu ruke  lagano pokrivaju ceo teren i 3 reda tribina.Uglavnom, mi smo im pokazali, što se kaže, zube, tako da su domaćini videli da im ni sudije ne mogu naročito pomoći, pa su počeli su da se služe primitivnim prevarama. Baš onda kada je posle Teovog udarca, Omer Ašik gotovo ostao bez vida i kao pokošen pao na zemlju, tražeći svoje desno oko po parketu dvorane Sinan Erdem, ne znajući da se ono nalazi na svom starom mestu. Kako god, usled pretrpljenog psihofizičkog bola nije bio u stanju da izvede slobodna bacanja, pa je na klupi brišući suze posmatrao Endera Arslana kako ga odmenjuje u nečemu od čega je Ašik svakako bio operisan, a to su slobodna bacanja. Malo Ašik, malo sudije, vukli su na stranu domaćina, pa se svaka sudijska odluka na štetu Turaka završavala unošenjem u lice deliocima nepravde od strane pretežno Turkoglua i podgrejanog leša Tunčerija. Novica je ubica, ali su te večeri njega ubile sudije. Mi smo igrali fino, ustvari jako dobro, nenormalni Kešelj je sipao trojke i namigivao klupi, trpao je i Savanović, Krstić se rvao sa Gonlumom i ekpom, Teo je i dalje neartikulisano trzao glavom na foru Ajmo kući više, ovde smor,  ali im je spakovao 12 asistencija...arbitri su gurali domaćina, a naših svakih osam razlike topilo se brže od komadića Milka čokolade u ustima . Izgleda da nismo ništa mogli, ali svakako da smo umeli i znali. I da smo bili bolji! Turci su, kao superkošarkaška nacija ušli u finale i došli su do svog 2. srebra, prvo si osvojili, gle čuda, kao domaćini 2001. I pitajte Vladu Šćepanovića kako je tada utišao pun Abdi Ipekči. Tada su im sudije verovatno ostale dužne jer im nisu dovoljno pomogle. E pa to im je što im je. Neće oni dalje od četvrtfinala, ako se vratilo Grcima, vratiće se i njima, valjda. I za 2 faula nad Novicom i za peti Krstićev i za Tunčerijevo gaženje lindže ispred nosa glavnom sudiji. Ameri ne izgubiše nijednu utakmicu jer su imali onog Duranta i odbranu čvrstu poput severnokorejske diktature. Treba pomenuti još i to da su se domaćini ,pored svega , neverovatno šlihtali Amerima, pa su ih slučajno smestili u Istanbul još u grupnoj fazi, da ne bi menjali grad posle, čak su im i termine štelovali kako se Amerikancima sviđa, dok su Turci grupnu fazu igrali u Ankari. Reklo bi se da su Turci baš gostoprimljivi. Da.
        Uglavnom hvala Turcima na domaćinstvu, hvala Kevinu Durantu koji nam je donekle ublažio bol. Hvala fantastičnim Litvancima i jako nam je drago što kad već nema nas na postolju tu budu Kleiza i društvo. Bolje brate i oni nego Zalizani, kompanija ili ne daj Bože Grci. Pamti se šampion, jebiga, Turke će hvaliti za dobru organizaciju, a za Srbe će govoriti kako imaju perspektivnu ekipu, i da stolicama čupamo uši i protivničkim igračima vadimo oči. Ionako su nas uvek tretirali kao stoku. Ništa novo. Najviše hvala Dušanu Ivkoviću koji je doprineo da čvrsto i bez preterivanja verujemo da su ovi momci zaslužili da se popnu na postolje i okače medalju oko vrata, ma nebitno koju. I da dobro pamtimo ovo takmičenje. Kao što ćemo pamtiti Markovića i Paunića po pritiskanju španskih i argentinskih bekova, Rašića po polaganju protiv Hrvata, Bjeličinih 11 protiv Španije za četvrtinu, Duškovim rolinzima i slanju Garbahose po burek, Kešeljevim egzibicijama protiv Španije i Turske, Teodosićevoj trojci sa 9 metara, Krstićevih 15,2 po meču, Novičinom ubijanju Španije, Mačvanovoj trojci protiv Hrvata, Kostinoj banani koja je sprečila Angolu da siđe ispod +50, Tepićevom žrtvovanom slobodnom vremenu i 3 meseca odricanja zarad natapanja znojem plavo-belog dresa. Njemu, hvala Bogu, ne fali znanja i ljubavi prema reprezentativnom dresu, već samo jedno veliko ohrabrenje. Hvala njima, jer se osećaj olakšanja nakon Rašićevog polaganja i osećaj oduševljenja posle Teodosićeve trojke, ne mogu ni sa čim porediti. Teško da nam tako nešto mogu priuštiti fudbaleri. Evo sad stvarno više ne znam jesmo li zemlja fudbala ili košarke.

Нема коментара:

Постави коментар